FOTO - Partizanski titoisti vec nekoliko mjeseci poslije ustanka, provodili su mnoge zlocine na nezakonti nacin, jer Josip Broz Tito nije uvijek zabranjivao takav postupak na pravnoj osnovi vec na promidzbenoj osnovi. Kazne su propisane samo za ubacene agente, a pljacka se tolerira kao i likvidacije bez presude jedino ako nije rijec o osveti....
Pise: dr. Jure VUJIC
(Priredili: M. Basic/S. Fantov)
Nakon faze ustanka, obiljezene teroristickim akcijama komunistickih partizana, Tito izdavao i sluzbene naredbe u tom smislu. Naredbe koje su bile eksplicitne. U prilogu tezi direktne zapovjedne odgovornosti za masovne zlocine Josipa Broza Tita govori Ferdo Culinovic kao poticatelj partizanskoga zakonodavstva i sudske prakse, koji razvoj sudstva u titoistickoj Hrvatskoj dijeli na razlicite faze:
1- "Period masovnog sudovanja", kao razdoblje kada se "u prvim danima stvaranja nove vlasti u Jugoslaviji uglavnom sudilo sveukupno odraslo stanovnistvo odredenog kraja ili mjesta, a pod rukovodstvom kakvog istaknutog pripadnika Narodnooslobodil-ackog pokreta, (razdoblje koje se prostire i prije kraja 1941. godine).
Dakle, u ovoj fazi partizanskog ustanka, razvidno je da je ratni sustav bio isljucivo arbitraran jer se nije temeljio na nikakvim preciznim pravnim aktima, normama, zakonu, kao i zbog nepostojanja institucionaliziranih sudova, formi, sluzbenih zatvora, priziva, strucnog sudskog kadra, "Narodna pravda" bila je prepustena samovoljnim partizanskim vojnim osobama koje odreduju presudu i provode izvrsenje kazne.
Tako su osnovani po selima i pokrajinama ad hoc ekespeditivni "narodni sudovi", koji nisu sudili na temelju zakona ili obicaja koji su manipulirali lokalne osvete i ksenofobiju, vjesto zloupotrebljavali prisilno ili parcijalno svjedocenje (da ne govorimo o inidvidualnim obracunima), a kazne su cesto donesene po nacelu linca, ako uzmemo u obzir da su u prvoj fazi "ustanka" svi Hrvati po nacelu kolektivne krivnje bili proglaseni "ustasama", tako da su "narodni sudovi", u razdoblju ustanka kad je cetnicki pokret harao po Hrvatskoj, proizveli niz strasnih ekspeditvnih zlocina nad Hrvatima, zarobljenim Nijemcima i Talijanama.
Na temelju "Proglasa" koji je objavljen u "biltenu GS NOP odreda Jugoslavije" iz kolovoza 1941., koji iznosi privid zakonitosti u titoistickom ratnom zakonodavstvu, Tito kao zapovjednik "partijskog odreda", proziva provokatore i zlocine koje oni cine. Isto tako ne zabranjuje ratne zlocine u smislu medunarodnopravnog ratnog prava, te zapovijeda strijeljanje agenanta.i provokatora iz tudih postrojbi. (U odredbi stoji: "partizani su duzni najodlucnije suzbijati sve te provokacije. Krivce treba na licu mjesta suociti i strijeljati i narodu tocno objasniti slucaj.").
Tito nadalje, u Proglasu sprijecava progon svecenika i spaljivanje samostana od strane komunistickih partizanskih odreda. Tito nadalje zabranjuje osobnu osvetu, ali odobrava strijeljanje na temelju nezakonitih "ispitivanja" (u odredbi stoji: 5/ mora se strogo paziti, da se svaki slucaj dobro ispita i izvrsi presuda. Pojedinci nemaju prava vrsiti djela osvete.).
Dakle, ova odrednica-zapovijest dokazuje da su partizanski titoisti vec nekoliko mjeseci poslije ustanka, provodili mnoge zlocine na nezakonti nacin, jer Broz nije uvijek zabranjivao takav postupak na pravnoj osnovi vec na promidzbenoj osnovi. Kazne su propisane samo za ubacene agente, a pljacka se tolerira kao i likvidacije bez presude jedino ako nije rijec o osveti.
2- Faza titoistickog zlocinackog ratnog zakonodavstva i pravosuda u Hrvatskoj, Culinovic naziva "etapom nestalnih sudskih vijeca narodnooslobodilackih odbora" u razdoblju od konca 1941. do sredine 1943. godine te se odnosi na prve sudove na "oslobodenom podrucju".
Medutim, realnost je na terenu bila sasvim drugacija, jer takvi sudovi jos nisu ustrojeni na jasnim propisima i pretpostavkama, te kao sudovi improvizirani na modelu ad hoc jos nemaju nikakav autoritet pravog pravosuda. U toj fazi nastavlja se masovna likvidacija civila i ratnih zarobljenika koja se prikazuje kao kazna u ime naroda.
Tako primjerice 5.11.1941. "komanda Korduna u Baniji" izdaje "naredbu broj 6" kojom se zabranjuju pregovori s neprijateljem, a u neprijateljsku kategoriju spadaju talijanska vojska, hrvatska domobranska vojska, ustase i zandari.
Zabrana pregovora kosi se sa svim propisima medunarodnog ratnog prava koji obvezuje na pregovore, jer zabrana pregovora generira dodatne gubitke. U ime te naredbe, mnogi od ratnih zarobljenika koji su polozili oruzje su likvidirani na licu mjesta.211 Jedna titoisticka izravna direktiva 3. zapovijest Glavnog staba koja se odnosi na organizacijska pitanja izdana 24.12.1941., koja je i formalo u skladu s medunarodnim ratnim pravom sadzi u sebi zlocinacke aspekte.
Naime, zapovijest medu ostalim glasi: "Zbog toga je potrebno da se organizuju specijalne zasjede ili upadi u mjesta za hvatanje i zarobljavanje pogodnih neprijateljskih licnosti."
U ovakvu kategoriju pravnih akata spada takoder poslanica potpisana "Tito", upucena Stabu fruskogorskog nardonooslobodilackog partizanskog odreda 9. sijecnja 1942., koji obavjestava Stab dok ovaj ne dobije sve naputke od GS Hrvatske da "likvidira petokolonasa, spijuna i svih onih koji su razbijaci NOB-a. Sva pokretna dobra ovakvih lica treba zaplijeniti u korist narodnooslobodilacke borbe".
22. sijecnja 1942. Broz izdaje zapovijest partizanskim odredima i brigadama da stvaraju vojne sudove koji primjenjuju razne ad hoc ratne ekspeditivne propise kao sto su Focanski propisi. Tito nastavlja pozivati na osnivanje vojnih sudova, zbog tzv imperativa "jednoobraznosti", ali zbog nepostojanja zakonitosti ti vojni su sudovi provodili terensku samovoljnu strahovladu.
Dakle, u ovoj fazi od konca 1941. i 1942. god., titoisticka zlocinacka industrija nastoji stvarati "privid postojanja zakonitosti titoistickih snaga" prije svega zbog promidbenih razloga, te se pod okriljem "narodnih sudova" nastavlja zlocin nad hrvatskim i nesrpskim zivljem dok "nukleus" pokusa zakona tek ce se poceti donositi u 1943. i 1944. godini.
Titoisticki "genocidni"parazakoni su nadalje od 1943. doneseni i provedeni od strane ZAVNOH-a (Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobo�enja Hrvatske) osnovanog po uzoru na AVNOJ. ZAVNOH je objavio 22.12.1943.
"Upute Odjela za sudstvo i upravu ZAVNOH -a o postupku sudova u ime kojega se bez formalnopravnih pretpostavki osudivalo mase ljudi na kaznu smrti".
Sljedeca etapa prema kodifikaciji nacionalnog i klasnog genocida ZAVNOH-a ucinjena je 19.05.1944.
Odlukom Predsjednistva ZAV-NOH-a o osnivanju Zemaljske komisije za utvrdivanje zlocina okupatora i njihovih pomagaca, koji je u svojoj "prozivackoj", "huskackoj" frazelogiji sklon krajnjoj ekstenzivnoj interprataciji.
Primjerice, u tocki 3. stoji:
"Tko je na bilo koji nacin pozivao ili primamljivao narod da stupi u vojsku ili oruzane formacije okupatora ili njihovih pomagaca", sto ekstenzivno pretpostavlja osudivanje bilo kojeg civila, sluzbenika, ucitelja, "te u tocki 10.: kaznjava se smrcu samo u slucajevima vrijednim narocitog obzira prinudnim radom i gubitkom gradanskih prava, proglasavanjem neprijateljem naroda te konfiskacijom imovine".
Ista zemaljska komisija donosi 25.08.1944. "uputstva za rad na utvrdivanju zlocina okupatora i njihovih pomagaca" koja takoder kao titoististicki ratni parazakon legitimira ekstenzivno okrivljavanje i bezakonito uhicenje i osudivanje "svih pomagaca" okupatora sto ukljucuje i osumnjicene civile.
O izricitoj namjeri partizanskih titoistickih snaga da provode masovne zlocine i pimjenjuju metode "odmazde" suprotne svim medunarodnim ratnim zakonima i obicajima govori i Proglas CK KPJ koji je izdan 22.06.1941. i u kojem stoji: "nece biti pardona zlocinackim fasistickim vodama i njihovim vjernim slugama."
O uporabi metodologije odmazde nad civilima i na protivnickim snagama tumaci Rezolucija osnivanje AVNOJ-a krajem 1942. u kojemu je navedeno kako "narodni predstavnici okupljeni na ovoj skupstini izjavljuju da je van svake sumnje da ce uspjesan razvitak te slavne partizanske borbe biti jedan od najvaznijih uslova konacnog sloma opsteg neprijatelja i da ce on pribliziti cas odmazde."
O planiranom unistenju protivnickih snaga i tzv. okupatora govori Proglas s Drugog zasjedanja AVNOJ-a krajem studenog 1943. u kojem stoji: "Bio bi zlocin prema nasoj zemlji i onima koji jos trpe od Hitlerovih razbojnika i njihovih slugu, ako ne bismo pozurili s istjerivanjem okupatora i unistenjem njegovih pomagaca".
O sudbini njemacke manjine u Jugoslaviji, podrobno je pisao Vladimir Geiger u clanku "Sudbina njemacke manjine u Jugoslaviji potkraj i nakon Drugog svjetskog rata u hrvatskim udzbenicima povijesti."
Navedena literatura iznosi da je predsjednistvo AVNOJ-a vec 21. studenoga 1944. donijelo dalekosezni zakonski akt kojim se precizira i polozaj Nijemaca/Folksdojcera, proglasivsi pripadnike njemacke manjine "Kolektivnim krivcima i neprijateljima", sto je opravdalo brutalni progon i zlocin komunistickih vlasti njemacke manjine.
Dakle, AVNOJ koji je trebao biti jamac jednakopravnosti naroda donosi i provodi jedan "rasisticki genocidni" zakon protiv njemacke manjine pozivajuci, se po uzoru nacistickih zakona protiv Zidova, na"kolektivnu krivnju".
Procjenjuje se da je od priblizno vise od pola milijuna Nijemaca koliko ih je zivjelo na podrucju Jugoslavije do potkraj Drugog svjetskog rata, njih priblizno 240.000 bilo evakuirano pred naletom Crvene armije i Titovih partizana, te da se nisu vratili na svoja ognjista.
Od 200.000 Nijemaca civila koji su potpali pod komunisticki titoisticku vlast jedna cetvrtina je od toga stradala u logorima, dok su preostali nestali uz pomoc drugih metoda cetnickog ciscenja. Po odlukama Postdamske konferencije bila je legalizirana metoda protjerivanja Nijemaca.
U titoisticke rasne zakone moze se ubrojiti i projekt iseljavanja Poljaka iz tadasnje Jugoslavije o cemu je podrobno pisao Husnija Kamberovic u djelu "Iseljavanje Poljaka iz BiH 1946. godine", casopis za suvremenu povijest iz Zagreba: God, 30., br. 1., 95.-104. Zagreb, 1998.
Naime, Protokol o iseljenju Poljaka iz Jugoslavije potpisali su 2. sijecnja.
O sudbini Nijemaca jugoistocne Europe, Jugoslavije i Hrvatske postoji brojna literatura, te se moze konzultirati: Dokumentation der vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der deutschen in Jugoslawien, Dusseldorf, 1961., i Leidensweg der deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I.IV, Munchen-Sindelfingen, 1991.1995.