Vodeci filozof Praxisa Milan Kangrga

Rocker Tito napustio Bijelo dugme ne razumijevajuci Bregovicevu buku

NASLOVNA STRANICA 'LIFE-a" 13. 9. 1948.: Zasto su Amerikanci vec 1948. poceli promovirati balkanskoga diktatora?

Govoreci o cinjenici da najljepsi zagrebacki trg, okruzen monumentalnim kulturnim zdanjima i spomenicima o kojima se mogu dugo pisati opsezne knjige, nosi ime Josipa Broza, samoproglasenoga 'marsala', zvanoga Tito, valja reci da je titoisticki odnos prema kulturi bio je obiljezen primjenom mehanizma drustvene regulacije i "politike ispusnog ventila". Naime, iako je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, promicala sluzbeni jugoslavenski socrealizam u umjetnosti, titoisticka sluzbena kulturna linija takoder je pruzala potporu i avangardistickim umjetnickim pokretima i apstraktnoj umjetnosti - ukoliko nisu dovodili u pitanje titoisticki drzavni poredak.(...)

Glede alternativnih modernih supkulturnih, rock, pop ili punk pokreta koji su bili ili "buntovnicki" raspolozeni prema titoistickom rezimu uoci i neposredno nakon njegove smrti, jugoslavenski kulturno-represivni sustav nastojao ih je integrirati financiranjem Omladinskih festivala i gitarijada, BOOM rock festivala ili demo-festivala poput YURM-a (Yu-Rock Moment).

S iznimkom pojedinih slovenskih hard-core i punk bendova, zatim 'Laibacha' i 'Borghesie', rijecke skupine 'Parafi' i prvog albuma zagrebackoga 'Prljavog kazalista', vecina ostalih medijski poznatih rockerskih i novovalnih skupina u bivsoj Jugoslaviji uopce nije dovodila u pitanje jugoslavenski politicki model.

U tom je kontekstu paradigmaticna najnakladnija rock-skupina, sarajevsko 'Bijelo dugme' koja je samo za Tita svirala novogodisnji koncert u Hrvatskom narodnom kazalistu 1975. godine (Tito je napustio koncert organiziran njemu u cast, ali ne zato jer je osporavao 'Bijelo dugme', nego sto mu je glazba bila preglasna, a on je vec bio star i umoran).

Idejni voda skupine, Goran Bregovic, dugogodisnji clan vladajuceg Saveza komunista Jugoslavije, potom iskljucen iz Partije osamdesetih godina radi neplacanja partijske clanarine, bio je u kontaktima s nositeljima komunisticke vlasti. Kako svjedoci tadasnji pjevac 'Bijelog dugmeta', Alen Islamovic, tijekom jednog studijskog snimanja Goran Bregovic nazvao je sjediste Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske kako bi se konzultirao smije li pjesmu "Ruzica si bila" (nap. gdje je izmijesao hrvatsku himnu s cetnickim napjevom "Boze pravde"), dakle smije li to pjevati pjevac koji je Hrvat po nacionalnosti. Kada je iz CK SKH dobio negativan odgovor, pjesmu je na koncu na ploci otpjevao pjevac koji se nije tada  izjasnjavao Hrvatom...

Bregovic je ostao zapamcen i po pokusaju da kroz poeziju manifestira i sovinizam prema krscanstvu. Uz to, izvorni stih jedne njegove skladbe "Sve ce to o mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i sas" glasio je: "Hrist je bio kopile i jad". Intervencijom cenzora, koji su tada postojali, te su rijeci preimenovane u: "On je bio kopile i jad", Medutim, taj sotonistickih stih "Bijelo dugme" izvodilo je uzivo na svim svojim tadasnjim koncertima.

Isto tako, Branimir Stulic Dzoni koji se sa svojom 'novovalnom' skupinom 'Azra' predstavljao i bio prihvacen kao buntovnik, tijekom invazije Jugoslavenske narodne armije na Sloveniju snazno se stavio na stranu JNA govoreci kako jugoslavenski generali moraju povecati broj pjesackih jugoslavenskih vojnika uz tenkove Ne govoreci o njegovu odnosu prema Hrvatskoj, izboru da govori srpski i posjeduje jugoslavensku (srbijansku) putovnicu, paradoksalno je kako je Stulic u svojoj pjesmi "Poljska u mome srcu" osudio tenkove koji su izasli na ulice u Poljskoj tijekom proglasenja vojnog stanja u toj drzavi, medutim, kada su tenkovi JNA krenuli na Sloveniju pruzio je verbalnu potporu jugoslavenskoj vojnoj hunti. S obzirom na Stuliceve kriticke 'opaske' prema Sovjetskom Savezu i komunizmu u intervjuima 1980-ih godina, moglo bi se reci da se je Dzoni Stulic zapravo na koncu pokazao kao - autenticni antikomunist, ali Jugoslaven.

Sukladno sluzbenoj jugoslavenskoj politici "bratstva i jedinstva", organizirani su i financirani projekti i rock koncerti 'Pozdrav iz Beograda', na kojima su srbijanski bendovi dolazili na koncerte u Zagreb, odnosno 'Pozdrav iz Zagreba', kada su zagrebacki bendovi odlazili na koncerte u Beograd...

Sjetimo se samo brojnih politickih zatvorenika u razdoblju sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u Jugoslaviji, ponajvise Albanaca i Hrvata, i to u vrijeme kada na rock sceni caruje paralelni 'Vrli novi svijet' koji niti u jednoj "buntovnickoj" pjesmi ne spominje ljude koji su na robiji zbog verbalnog delikta. Jedina iznimka je Stuliceva pjesma 'Gorki okus' koja je zapravo bila posvecena Gojku Dogi, koji je zatvoren zbog zbirke "Vunena vremena". Gojko –ogo je, inace, i prije i kasnije istupao s otvorenim velikosrpskim i cetnickim stavovima podupiruci Slobodana Milosevica i Radovana Karadzica. Uz to, Gojko Dogo danas je potpredsjednik Medunarodnog odbora za 'istinu o Radovanu Karadzicu', a na sudenju Slobodanu Milosevicu u Haagu pustani su snimci telefonskih razgovora izmedu Radovana Karadzica i Gojka –oge koji je 1991. godine bio predsjednik Udruzenja Srba iz Bosne i Hercegovine u Srbiji.

Kuriozitet da su gotovo u istoj godini procvata rockerskog novog vala pocetkom 1980-ih godina napisane cetiri pjesme razlicitih autora koje glorificiraju pozive na ples, s naknadnim vremenskim odmakom jasno demaskiraju zablude mladih koji su utvarali pobunu. Naime, naslovi poput "Zamisli zivot u ritmu muzike za ples", "Poziv na ples", "Svi mars na ples", "Mi plesemo" - koje su dominirale drzavnim radijskim postajama pocetkom 1980-ih u razdoblju masovnih uhicenja Albanaca na Kosovu i hrvatskih disidenata poput Vlade Gotovca - ljudima u jugoslavenskim zatvorima sigurno su izgledali poput socijalistickog dance macabre u jugoslavenskom vrlom novom svijetu.

Posebna je prica dodjela nagrade Sedam sekretara SKOJ-a (Saveza komunisticke omladine Jugoslavije) velikoj vecini poznatih rockerskih i novovalnih skupina.

Primjerice, slovenska alternativna skupina 'Buldozer' dobiva nagradu SKOJ-a 1976. godine, zatim rodonacelnici punka slovenski "Pankrti" 1980. godine, te artisticka beogradska "Ekatarina Velika" 1986. godine. I nitko se nikada nije usudio javno odbiti nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, premda su im karijere gradene na predstavi bunta ili nekonformizma.

Otvorene titoisticke prorezimske pjesme mogu se pronaci u tadasnjim tekstovima sarajevske rock skupine "Zabranjeno pusenje" koja je nastala na tekovinama protukulturnog pokreta "Novi primitivizam".

Primjerice, u kompoziciji "Nedelja kad je otiso Hase" u kojoj se preko hvalospjeva nogometasu Asimu Ferhatovicu jasno aludira na Tita, cijeli sastav na koncu pjesme skandira "Jugoslavija"...

Ista skupina izvodila je i kompoziciju "Ucini da budem vuk" u kojoj je naveden stih: "Ucini da budem Indijanac jer nije dovoljno sto sam crven iznutra".(...)

Titoizam kao pomodna tematika zaokupila je kulturnu estradu i u danasnjoj Hrvatskoj.

Tako je 2007. godine festival suvremenog kazalista "Eurokaz" nazvan "Titokaz" bio posvecen liku i djelu J. B. Tita, kojega su hrvatskoj javnosti na suvremeni nacin nastojali prikazati razne domace i strane umjetnicke skupine, s razlicitim predstavama poput: "Katalog heroja" ili "Kuckini sinovi".(...)                  

...........

___________________________________________________

PRAXIS: TITOISTICKA FILOZOFIJA

Jedan tipican primjer filozofskog i politoloskog "derivata" titoizma jest filozofski pokret oko casopisa 'Praxis' ili filozofija prakse (predvodene od strane Gaje Petrovica, Milana Kangrge, Danka Grlica, Branka Bosnjaka, Rudija Supeka i okupljenih u Korculanskoj ljetnoj skoli) koji su filozofski zagovarali prava tzv. "stvaralackog nedogmatskog marksizma", pokreta koji se oblikovao pocetkom 1960. godine.

Premda kritican prema ideoloskom dogmatizmu i birokraciji, 'Praxis' je bio vrlo utjecajan u tadasnjoj Jugoslaviji, te je uzivao blagonaklonost jugoslavenskih vlasti zbog obrane tekovina jugoslavenske revolucije, bratstva-jedinstva i ostre kritike svakog nacionalizma.

Naime, za praksiste je jednako kao i u titoizmu, nacionalizam negativan jer propovijeda ukorijenjenost covjeka u tradiciji i u kolektivnom, cineci ga nesposobnim za slobodu. Za praksiste, socijalizam treba biti "proces oslobadanja", stoga kritiziraju politicku i drustvenu praksu koja nije "prakticna".

Za njih se covjek treba osoboditi svih svojih tradicija kako bi mogao biti praktican u filozofskom smislu i da bi revolucija bila moguca, te je zbog toga ta filozofija odgovarala i bila 'ispusni ventil' tadasnjim vlastima koje su gledali na nacionalizam kao opasnu pojavu za jugoslavensko drustvo. Godine 1970.-71., praksisti su dosli u sukob s nacionalnim pokretom u Hrvatskoj, a kada je Hrvatsko Proljece uguseno, unatoc nacelnoj osudi politickih progona, nisu s progonjenima iskazali nikakvu solidarnost.

Zanimljivo je ustanoviti da nakon raspada SFRJ i uspostave slobodne i neovisne Hrvatske kako su "relikti" praksista jos sacuvali svoje pozicije u "civilnom drustvu", na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dok Milan Kangrga kao praksisovac prve generacije jos uvijek dosljedno brani pozicije kritike i prezira svakog hrvatskog "nacionalizma", te tvrdi da su sve jugoslavenske nacije podjednako jos na "predgradanskoj plemenskoj razini", kao i da nacionalist jos uopce nije pravo ljudsko bice sposobno za slobodu.

Casopis 'Praxis' i Korculanska ljetna skola bili su okupljalista brojnih marksista s podrucja SFRJ i svijeta, te je uzivala ugled i potporu od "nove eurospke ljevice" - H. Marcusea, E. Fromma, E. Blocha, J. Habermasa i Frankfurtske skole, te znatnije pridonijela populariziranju u svijetu titoizma i jugoslavenskog modela socijalizma nego sva sluzbena jugoslavenska propaganda zajedno. Praksisti su do kraja i u 1990-im godinama jos uvijek bili na liniji ocuvanja Jugoslavije, te su krizu i raspad Jugoslavije objasnjavali kao rezultat ukorijenjene prirode kulturne tradicije, sjecanja i i simbola zbog dramaticne ustavne neodredenosti bivsih federalnih drzava, te zbog nedostataka rekonstrukcije civilnog drustva.

Medunarodno urednistvo Praxisa ocitovalo se o dogadajima na prostoru bivse Jugoslavije u 1992. god. te su objavili "Otvoreno pismo" svojim 'jugoslavenskim prijateljima' u kojemu izrazavaju solidarnost s onima koji su "riskirali veliku odmazdu na bilo koji nacin suprotstavljajuci se nacionalizmu, teroru i ratnom sovinizmu", a 1994. objavljen je posljednji broj casopisa Praxis International koji je posvecen "jugoslavenskom gradanskom ratu i raspadu SFRJ".