TITOVI LOGORI ZA POLITICKI NEPODOBNE

Pise: dr. Jure VUJIC

(Priredili: M. Basic/S. Fantov)

Progon i plansko unistenje politickih protivnika cine bitni i trajni sastavni dio titoisticke jugoslavenske unutarnje politike, koji je kao sustav legitimiran Titovim govorom na sjednici reorganiziranog Saveznog vijeca od 3. ozujka 1975. u Beogradu. Tada je Tito ostro osudio otpor opozicije i njezinu kritiku kao oruzje u borbi za vlast, te zagovarao radikalni obracun s politickim protivnicima rezima: "Kad je rijec o ovim otporima i o takvim destruktivnim snagama, koje idu za preuzimanjem vlasti, tad ih moramo bez kompromisa slomiti.."

Ovaj je napad bio u prvom redu uperen protiv hrvatske i albanske nacionalne opozicije kao i protiv liberalnih intelektualaca. Brutalno krsenje svakog politickog otpora, progon i unistavanje opozicije osiguralo je u razdoblju od 1945. do pada Rankovica 1966. unutarnji red i mir u Jugoslaviji. Nakon pada Rankovica, vlasti u Socijalistickoj Republici Hrvatskoj priopcile su da je u Rankovicevoj eri u ovoj republici na temelju posebne kartoteke pod kontrolom bilo 1, 3 milijuna osoba kao politickih protivnika. Ako uzmemo u obzir da ukupno stanovnistvo tadasnje Republike Hrvatske je iznosilo 4, 2 milijuna u godini 1963., onda je lako zakljuciti da je vecina odraslog stanovnistva bila trajno pod policijskom kontrolom.

Tocan broj politickih zatvorenika u Jugoslaviji nije nikada bio poznat. U govoru o rezultatima partizanske borbe Aleksandar Rankovic tadasnji ministar unutrasnjih poslova, u Beogradskoj skupstini 1951. godine rekao je: "Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. proslo je 3.777.776 zatvorenika.

Prema priopcenju Jure Bilica poslije 2. sjednice CK Saveza komunista Jugoslavije, u razdoblju od 1952. do 1975. bilo je navodno "povuceno na odgovornost radi politickih delikata 8.000 osoba. K tome dolazi jos nekoliko tisuca osoba koje su bile osudene na informbirovskoj liniji ili za druge delikte". Ovi su podaci s obzirom na sluzbene formulacije sigurno umanjeni i preniski. Udar u Karadordevu 1971., te ciscenje i masovna uhienja koja su usljedila, imali su za posljedicu veliki broj presuda i zatvorskih kazni na tisuce osoba. Samo u Republici Hrvatskoj je prema hrvatskim procjenama uhiceno i osudeno nekoliko tisuca ljudi.

Veliki val uhicenja Albanaca godine 1981. u pokrajini Kosovu doveo je do osude i zatvaranja mnogobrojnih Albanaca. Ali ukupni broj osudenih nije poznat. Nasuprot velikom publicitetu uhicenjima i osudama informbiroovaca, masovna uhicenja i procesi u jesen 1975. u Republici Hrvatskoj zatajeni su od strane vlasti. I procesi protiv slovenskih domoljuba takoder su zataskani. Procesi u Hrvatskoj i u Sloveniji odrzani su nakon potpisa Zavrsne povelje u Helsinkiju za Jugoslaviju koja obvezuje na postivanje ljudskih prava.

Lazne brojke zatocenih

O broju politickih zatvorenika danas ne postoje sluzbeni podaci, ali brojka od 600 politickih zatvorenika u citavoj Jugoslaviji navedene od Dilasa pocetkom veljace 1977.cista je lakrdija, jer se zna prema samim zapadnim novinarima i nevladinim udrugama poput Amnesty Interantionala da je broj politickih zatvorenika pocetkom 1977. iznosio 2.000 do 3.000. Broj politickih zatvorenika u bivsoj Jugoslaviji, od 1945. sve do 1990. godine, zatvorenih na Golom otoku, Staroj Gradiski i ostalim logorima-zatvorima, koje je tesko precizno definirati ali zasigurno doseze desetke tisuca zatvorenih.

Jugoslavenska UDBA pod zapovjednistvom Josipa Broza nije samo provodila represiju politickih protivnika unutar samog teritorija Jugoslavije vec je pocinila brojne atentate, ubojstva, otmice politickih emigranata u imozemstvu krseci tako brojne medunarodne konvencije, ukljucujuci Becku konvenciju o diplomatskim odnosima. Ukupan broj ubojstava politickih emigranta je '69., otmice sa smrtnim posljedicama je 8, nesupjeli atentati 24, otmice 3 i nesupjele otmice 4.

Zavrsio sam svoju setnju, a i ujedno svoju politolosku ispovijest i razmisljanje o titoizmu upravo ondje gdje sam i zapoceo: na samom ulazu Trga marsala Tita s gorkim osjecajem i s malom utjehom da sam skromno pridonio demistifikaciji i prikazivanju istine titoisticke totalitarne vladavine. Naime, trg s nazivom marsala Tita jos je uvijek tu ustolicen kao kraljevski trg, a Dezeliceva, Frankopanska i Hebrangova ulica nalikovale bi na slijepe ulice, stranputice strasnih ideoloskih i politickih zabluda pred kojima se uzdize virtualni zid na samom ulazu trga, zid cenzure, autocenzure, relativizacije, banalizacije i mistifikacije lika i djela Tita, mocni zid predrasuda i pristranosti postjugoslavenskih medija na koje nailazi svaki hrvatski covjek zeljan istine.

Nije li zaista proturjecno da taj Trg u kojeg se slijevaju rijeke lazi i mistifikacije, sadrzi u sebi Mestrovicev zdenac zivota koji kao metafora zivota bi trebao biti ujedno kao i zivot metafore istine za buduce i sadasnje generacije.

Misljenja sam da i kad bi trg bio preimenovan u drugo ime, titoizam kao mitska kategorija bio bi jos duboko opstojao u umovima odredenog sloja hrvatske elite kao sto je to Habermas nazvao u obliku svojevrsnog "pomracenja umova".

Francuski sociolog Bourdieu pozivao je ljude da se oslobode konformistckog svakodnevnog habitusa kao skupa uvjetovanih refleksa i navika, te da se usmjeravaju prema "polju" kao metafori slobodnog prosvijecenog razmisljanja i slobodnog izbora. I doista, u hrvatskom politickom zivotu potrebna je detitoizacija umova kako bi se oslobodili od nostalgicnog habitusa bivseg socijalistickog rezima i dosegli do prociscene kolektivne svijesti i do onoga sto filozof Avishai Margalit u knjizi The ethics of Memory naziva "razmijenjeno pamcenje".

Kako bi to "razmijenjeno pamcenje" nastupilo i postojalo, bitno je da se ono oblikuje putem slobodnog procesa komunikacije, refleksije i drustvene elaboracije, proces u kojemu je neophodna drustvena i pedagoska funkcija povjesnicara. Bez suocavanja s prosloscu i objektivnog razmatranja povijesnih cinjenica, takvo "razmijenjeno" pamcenje ostaje kompulzivno i izraz nostalgije prema proslom rezimu, te postaje odraz "traumatiziranog drustva" ciji oporavak i obnova zahtijevaju ono sto francuski filozof Paul Ricoeur naziva "rad pamcenja".

Taj rad pamcenja zahtijeva proces detitoizacije (politoloske, socioloske, psiholoske naravi) nuzan za obnovu hrvatskog drustva, jer upravo mitologizacija i mistifikacija s odrzavanjem odredenih predrasuda u javnosti odrzavaju rezidualni komunisticki mentalni sklop. Zbog nedostatka navedenog "rada pamcenja" hrvatski ce narod i dalje mozda patiti od "viska povijesti" (Churchillov pojam iz ratnih sjecanja u kojima se govori o visku povijesti na Balkanu, a kao temelj medusobnih obracuna izmedu naroda na tom prostoru), upravo zbog toga sto prevladava historiografija u Hrvatskoj koja je jos uvijek pod utjecajem historijskog materijalizma Marxa i Engelsa, te hegelijanizma, a koja se predstavlja kao apsolutna istina. Takva historiografija i nadalje s izopacenim tezama nastoji relativizirati, umanjiti ili pak tabuizirati titoisticke komunisticke zrtve.

Mistifikacija titoizma

U tom smislu, "visak povijesti" u Hrvata i nadalje ce biti snazan dok god se ne raspravi na ravnopravan i objektivan nacin o svim nerijesenim povijesnim pitanjima, a posebice onima iz Drugog svjetskog rata i iz poratnog komunistickog razdoblja. Zbog toga je neophodno dostici "konsenzualno svladavanje povijesti" koje pretpostavlja priznavanje svih komunistickih i fasistickih zrtava na istoj ravnopravnoj eticko-moralnoj i povijesnoj razini, i koji se temelji na spoznaji i priznanju svakog zlocina bez politiziranja. Takav proces bi zasigurno donekle oslabio vladajucu "kulturu zaborava" u Hrvatskoj i potaknuo nuznu "kulturu pamcenja", te omogucio objektivno vrednovanje sadasnjosti i novije povijesti Hrvatske demokratske drzave, i ujedno oslobodilo mla�e i buduce hrvatske narastaje od postojecih hipoteka proslosti.

Nazalost, jos danas, pod krinkom antifasisticke borbe i dobre namjernosti ideje komunizma, mahom se relativiziraju titoisticki zlocini i opravdavaju razne povijesne deformacije koje u ime politicke korektnosti i cenzure zabranjuju svaki oblik osudivanja komunistickih titoistickih zlocina ili pak poistovjecivanja s nacistickim ili fasistickim zlocinama, i to unatoc rezoluciji Vijeca Europe koja poziva na osudivanje komunisticke proslosti i rezima. Mistifikacija titoizma i njegova rehabilitacija od strane odredenih samoprozvanih lijevih krugova koji ga nastoje prikazivati kao lijevi humani politicki i netotalitarni pokret su opasni postupci za buducnost svih generacija hrvatskog nacionalnog korpusa. Nepobitna je povijesna cinjenica da je komunizam pogubna "utopijska" ideologija i svjetonazorska politicka vladajuca praksa koja nuzno dovodi do totalitarizma, u obliku lenjinizma, staljinizma, titoizma, maoizma i kastrizma, te se ilustrirao kao zlocinacni sustav koji je kostao preko sto milijuna zrtava u svijetu.

U tom kontekstu trivijalizacija, brendizacija i velicanje Titovog lika kao povijesnog velikana poistovjecuje se s apologijom totalitarnih rezima i genocidnosti. Arthur Koestler, bivsi komunist i autor knjige "Pomracenje u podne" koji razotkriva bit i zlocinacki sustav komunizma, rekao je kako "obmanu, prijevaru komunizma mogu razobliciti samo bivsi komunisti jer samo oni i najbolje znaju o cemu je rijec".

Spustanje zavjesa

Pozivanje na antifasizam kao zaslugu titoizma, a ne osudivanje svih komunistickih zlocina pocinjenih nad hrvatskim narodom u ime antifasizma, jest odrzavanje i legitimiranje ideoloskog mentalnog boljsevizma. Naime, zastor titoizma bi u umovima hrvatskog naroda i hrvatskih elita trebao konacno pasti, dok istodobno antifasizam treba prikazivati kao demokratski legitimni civilizacijski pokret, a ne alibi za amnestiju titoistickih zlocina.

Zbog toga je bitno da se sve struje hrvatske elite suoce s objektivnim povijesnim cinjenicama kako bi se mogla provesti nuzna detitoizacija u hrvatskom drustvu, kao nuzni proces prociscavanja kolektivnog pamcenja i konstrukcije zdravog nacionalnog identiteta neopterecenog hipotekama totalitarne proslosti. Nietzsche je napisao: "Kada velika istina pobjeduje na trgu, to je znak da se velika laz borila zbog nje." Trg marsala Tita nije u grckom smislu, sveti prostor, "Tem-plum augurale", mjesto gdje se slobodno izrazava volja naroda, Comitium, i mjesto pamcenja republika. On dapace, i ostaje simbol "imperijalnog trga", "forum Caesaris", trg crvenog kralja i diktatora, simbol koncentracije moci i totalitarnog rezima. Tu smo zasigurno u sredistu kafkijanskog svijeta gdje trg funkcionira kao repetitivni i besmisleni simbolicni tlaciteljski postupak svijesti koja salje lazne i bolne poruke. Ali isti trg na kojem je podignuto Hrvatsko narodno kazaliste poziva nas da konacno prekinemo lanac teatralne iluzije o lakrdiji povijesnosti i velicini lika i djela Broza Tita, te da nas, kao u Brechtovu kazalistu taj trg neminovno kao gradane i prolaznike potakne na razmisljanje, distancirajuci se nuzno od stecenih predrasuda, idolatrija i nagomilanih mitova.

A ja idem dalje okrenutim ledima, u potrazi nevidljivih trgova koji me poput borgesovskih zrcala vracaju k meni, mom djetinjstvu i dragocjenim uspomenama ljubavnih prica dok se iza mene zastor lazi i mita titoizma jos jednom spusta, ali jos ne pada.

(SVRSETAK)