Love imamo ko u prici...

Foto - S jedne strane imamo tipove s tamnim naocalama koji su u zasluzenu visokocasnicku ili neku slicnu mirovinu otisli sa svojih trideset i pet, cetrdeset godina starosti i koji se naokolo vozikaju u kojekakvim bijesnim metalik mercedesima ili dzipovima s pogonom na cetiri kotaca, a s druge....

U Hrvatskoj ima dosta novca, samo sto on nije pravilno rasporeden u zajednici'', citiran je na radiju neki dan u kronici dnevnoj jedan strani strucnjak koji je marljivo i znanstveno utemeljeno proucio nasu gospodarsku, politicku i drustvenu situaciju.

Nadam se da su tog eksperta dobro platili zbog ovakvog revolucionarnog nalaza. Mi se, naime, toga nikad sami ne bismo dosjetili: da je lova kod nas nepravilno rasporedena. Tesko je, naime, prostim okom i bez stranih eksperata vidjeti te sekundarne i komplicirane, dubinske strukturalne odnose ugradene u temelje nase tisucljetne kulture.

Kazu li nam to strani eksperti da s jedne strane imamo tipove s tamnim naocalama koji su u zasluzenu visokocasnicku ili neku slicnu mirovinu otisli sa svojih trideset i pet, cetrdeset godina starosti i koji se naokolo vozikaju u kojekakvim bijesnim metalik mercedesima ili dzipovima s pogonom na cetiri kotaca (kao da u dragoj nam domovini imamo same pustinje i planinske neprohodne predjele koje treba prtinama prelaziti na putu do vode ili nasada maslina), a s druge, pak, njihove kolegice i kolege umirovljenike kojima se, iz higijensko-estetskih razloga, pokusava zabraniti najdraza rekreacija i razbibriga - kopanje po kantama za smece?

Svakome prema zaslugama

Ili je samo rijec o tome da su nam nejednako razvijene regije? Nepravilan raspored novca na koji nam je pozornost ukazao strani ekspert, ne znaci istodobno da je isti i nepravedan te time drustveno regresivan. Jer kod nas je ipak dugo tamnovanje najmracnijem dobu komunizma ostavilo zivom parolu na kojoj se temeljilo nase bratstvo i jednakost.

A, podsjecam, ona je glasila ovako: svakome prema zaslugama. Zasto bi se lova, na primjer, ulagala u obnovu fasada osnovnih i srednjih skola kad s njih mladi nam narastaji mogu uciti osnove pismenosti i pucke kulture s posebnim naglaskom na psovku kao usmeno-knjizevni zanr, stivo kojeg valja uvrstiti u repertoar poznavanja vlastite bastined Ili, na primjer, cemu bi se novac stavljao u programe zbrinjavanja starijih i nemocnihd Njima je zabava osigurana u obliku besplatnoga gradskog prijevoza.

Tamo je toplo i griju se na blizini tijela bliznjega svoga. Te tako uz grijanje tijekom ovog zimnog proljeca imaju i mogucnost socijalizacije. Pa se lijepo vozaju po cijeli dan nasim vecim gradovima, blize se, druguju i zabavljaju gledajuci kako njihova komunalna prometala zaobilaze kolege im umorivljenici u svojim velikim automobilima koje uobicavaju parkirati na raznim za to neprimjerenim mjestima. Jer svatko tko je u mirovinu otisao sa svojih trideset i pet - cetrdeset godina, bas kao i u sistemu protiv kojeg smo se borili i kojeg smo tako uspjesno srusili, ima u slucaju da ga kakav policajcic dode kazniti zbog krivog parkiranja, otvorenu mogucnost izreci onu cuvenu frazu koja je u nasoj novotradiciji (p)ostala jedan od rijetkih prezivjelih relikata iz vremena trulog totalitarizma.

'Je l' ti znas tko sam ja!' treniram pred ogledalom kao Robert de Niro u 'Taksistu'.   

Nabio sam crne naocale i koznu jaknu. Gledam se iz profila i uvlacim trbuh duboko. Nije dobro, jos uvijek je prevelik za uspjesno odigravanje uloge. Nasi su mladi umirovljenici, naime, vitki i dobro paze na svoju liniju. Kod njih nema brze hrane, na stojecki smazanih bureka i stresa od svakodnevnih obaveza od kojih ti je trbuscic izrastao od cica pa do...

Probam ponovo uvuci svu tu u znoju lica svog stecenu poputbinu duboko u sebe. Nakrivljujem donju usnu s nezapaljenom cigaretom koja mi se njise u ritmu izgovorenih rijeci: 'Eeej, je l' ti znas 'ko sam jad!d, kazem sebi u ogledalo s uprtnim kaziprstom i zabrinuto naboranim celom. Ovo mi se cini bolje. Skoro kako treba.

Je l' ti znas tko sam ja!

Idem, naime, u grad autom. A tijekom ovoga mog dvogodisnjeg splitskog zivota dojadile su mi dvije stvari. Jedna je kruzenje po sporednim ulicama i kasnjenje na sastanke jer parking ne mogu naci i po pola sata. Druga je placanje tog istog parkiranja, obicno gubljenje novca. Tako da sam smislio plan. Nabavio sam skupu koznu jaknu najbolje marke i traperice od osamsto kuna ulozivsi u to parkirni novac za iducih pet godina.

Cipele su mi cijene neke dvije prosjecne hrvatske place, a ime firme vidi se iz aviona. O suncanim cvikama ne zelim ni govoriti. Na njih bih mogao dobiti i hipotekarni kredit kad bih se pojavio u kakvoj fleksibilnijoj banci.

Tako opremljen bez problema se mogu spustiti do grada i parkirati na kakvoj glavnoj cesti, u desnoj voznoj traci. Upalit cu lijepo sva cetiri zmigavca i otici svojim poslom. Kad se vratim i vidim policajca kako mi pokusava napisati kaznu, strpljivo cu ga i s dosadom pogledati onakvim pogledom od kojeg se De Nirovim protivnicima u navedenom vec filmu zaledio dah. Izvadit cu kutiju cigareta i staviti jednu nezapaljenu u usta. I onda cu reci onu cuvenu frazu koju sam vjezbao cijelo jutro.

Plavac ce me samo sa strahopostovanjem pogledati i dodirnuti obod svoje kape. Ispricavam se, reci ce oprezno i isprekidano, kidajuci kaznu. Nece mu doduse nista biti jasno. Mom penzionerskom izgledu i uvjerljivom ponasanju prkosit ce marka automobila na koju je drzavni sluzbenik pokusao prisiti kaznu. Mladi umirovljenik, a ovakva krntija od auta!                    

Upravo zato moram biti posebno uvjerljiv. Ako mi je dzip na popravku, reci cu, to ne znaci da mi tek tako treba mahati tim blokom pred nosom. Jer ne zna on tko sam ja! U zemlji u kojoj nista nije moguce i u kojoj je sve moguce, najbolje se zabavljaju stranci koji nesto kao s nama rade.

Uvoze, izvoze, odnose, kupuju, suraduju, dolaze predavati, reformirati nam sveucilista, nauciti nas kako se radi ovo ili ono, otvarati ronilacke skole i opcenito uciniti nas interkulturalnim presjecistem i susretistem kultura. Mi ih obicno u cudu gledamo, odslusamo sto nam imaju za reci i onda krenemo u ostvarivanje svoje originalne i jedinstvene verzije napretka. Netko nam neki dan rece da imamo previse umirovljenika.

Da nam ljudi idu prerano u mirovinu. Da ce nam kolabirati sistem. A mi se od kolapsa sustava branimo svojom originalnom logikom u kojoj ne vidimo nista pogresnoga: zatvarajuci firme i saljuci ljude u mirovinu. U mirovinu tako saljemo generale, politicare, strojobravare i sluzbenice sa saltera u svojoj pedeset i sedmoj godini.

U vremena kad se u vecini zemalja radi dok god se hoda, kako starcicima ne bi na pamet padali razni nestasluci ukljucujuci i osnivanje vlastitih stranaka (i njihovih podmladaka). Istodobno mlade saljemo u inozemstvo jer da nema dovoljno posla kod nas.

Rjesavamo pitanje broja zaposlenih na sve strane. A sve to u vremena kad nam gospodarstvo nezaustavljivo raste i u zanimanja dvadeset i prvog stoljeca kao gradevinske radnike i cuvare ovaca uvozimo Albance, Bugare ili Rumunje, a kao djelatnice na podrucju susretista lokalne i medunarodne kulturalne ponude uposljavamo Ukrajinke ili Moldavijke.

Stranci tuzibabe

Istodobno nam Englezi, Talijani i Nijemci dolaze sami, ni od koga pozivani i tuzakaju nas za nekakve bezvezne raskide ugovora, kao da ugovori sluze da bi se postovali. Neki sam dan imao priliku porazgovarati s jednim Englezom koji se naselio u Splitu. Ukazuje mi na frajera koji svako prijepodne prosjedi uz kavu u birtiji u njegovu susjedstvu. Kaze da je pun love, a da nikad nista ne radi. cak da ga nitko ne zove mobitelom. I da tu mora biti nesto prljavo. 'Foul Play', sapce mi na uho.

'Otkud kod vas ti ljudi koji se nasjedavaju po kaficima, a puni su ko sipak', pita me na engleskom. Pitam Engleza kako, pak, on ima vremena sjediti cijeli dan na istome mjestu i pronalaziti te likove neradnike napunjene lovom. Kako ja stalno nekud moram zuritid 'You know', kaze mi covjek koji se pravi Englezom odgovarajuci i ne odgovarajuci, 'ovdje je klima puno bolja nego kod nas u Engleskoj.'

Doista, da love ima, vidi se na svakom koraku. Grade se autoceste, sportske dvorane i sveucilisni kampusi, kupuju se jahte, kuce, hoteli i novinsko-izdavacke kuce. Sve je vise onih koji ne rade a imaju i onih koji rade a nemaju. Na taj nacin nam domovina sve vise slici na Ameriku ili Australiju! I sam nas Bush zbog toga dolazi pohvaliti (uz domace specijalitete!). Urusava nam se mirovinski, zdravstveni i skolski sustav, drustveno korisnog novca za obnovu infrastrukture i zajednicki stecenih dobara sve je manje. O tom cemo razmisljati kad za to dode vrijeme. U meduvremenu cemo se baciti na skupljanje boca, kupovanje dionica, sirenje panike medu naplatnicima parkiranja i dobivanje prijevremene mirovine.

Pa da stecenim kapitalom i otpremninama zapocnemo neki biznis, na primjer kakvu konzultantsku firmu koja bi hrvatske Engleze poducavala fjaki ili kakvom drugom domacem specijalitetu.

Ili bi se moglo baviti preraspodjelom novca. Kojeg po misljenju eksperata ima sasvim dosta. A kad ga vec toliko ima, mozda bi se i za nas mogao odvojiti kakav bokun. Pa majku mu staru, valjda smo i mi za nesto zasluzni!