GENOCID NAD HRVATIMA I NEPOSTIVANJE LJUDSKIH PRAVA

Pise: dr. Jure VUJIC

(Priredili: M. Basic/S. Fantov)

FOTO - Jedan od najstravicnijih komunistickih logora na svijetu, Goli otok, danas je postao svojevrsnom turistickom atrakcijom

Godine 1946. u ime jugoslavenske vlade Vladimir Velebit, pomocnik ministra vanjskih poslova, a u ime Poljske Jan Karol Wendle, izvanredni i opunomoceni veleposlanik Poljske Republike u Jugoslaviji. Nakon potpisivanja Protokola, iz Titove Jugoslavije transportnim je vagonima iseljeno preko 15.000 Poljaka, sukladno izvjescu jugoslavenske komisije za repatrijaciju Poljaka.

Tito je osobno potpisao "Naredbu o upotrebi radne snage iz njemackih logora" u kojima su tisuce pripadnika njemacke manjine umrle. Takoder treba napomenuti kako je talijanska manjina u Istri bila progonjena od strane komunistickih partizana, iskljucivo na nacionalnoj osnovi. 1945. godine u Rijeku i Istru bili su poslani Milovan Djilas i Edvard Kardelj sa zadatkom-kako ce kasnije otkriti –ilas u svojim 'Sjecanjima' - da "razlicitim pritiscima navedu Talijane na odlazak" sto je imalo za posljedicu progon dvjesto pedeset tisuca Talijana i zajedno s njima desetak tisuca hrvata iz istarsko-kvarnerske regije i iz Zadra.          Dakle, razvidno je kako je cijelo avnojsko i zavnohovsko zakonodavstvo predstavljalo zlocinacku i genocidnu legislativnu masineriju uperenu protiv nesrpskih naroda, a pretezito protiv Hrvata.

Rasisticki kriterij seoba

Nadalje, za vrijeme Rankoviceve ere i pod patronatom Tita, a na temelju ugovora izmedu Jugoslavije i Turske, preseljeno je po "rasistickim" kriteriju nekoliko stotina tisuca muslimana iz Bosne, Crne Gore, Srbije, Kosova i Makedonije. Ovo je preseljenje prisilno provedeno pod terorom jugoslavenske politicke policije. Treba napomenuti da se medu preseljenim "Turcima" nalazio relativno mali broj pravih Turaka, dok se ostatak iseljenih muslimana sastojao od Albanaca i Hrvata, kojih se Titova Jugoslavija zeljela rijesiti.

U sluzbenom tekstu objavljenom na pravoslavni badnjak 1994., 225 6.1.1944. pod nazivom "upozorenje Marsala Jugoslavije druga Tita" i potpisan od Tita, kao vrhovnog komandanta NOV-a, sam marsal prijeti smrtnom kaznom protivno svim konvencijama medunarodnog ratnog prava, svim ljudima koji su pripadnici vojnih snaga jedne drzave samo zato sto obnasaju svoju vojnicku duznost, a navedena je prijetnja uperena i na civile jer se odnosi na "svaki daljnji rad".

Nadalje, nakon sto je donesena odluka predsjednistva ZAVNOH-a o osnivanju javnog tuzilastva Federalne Hrvatske u veljaci 1945., donesena je "Deklaracija Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije" od 9.03.1945. objavljen u Borbi, 226 u kojoj Vlada istice: "Vlada, pre svega smatra za svoju duznost da podvuce kao prvi i najglavniji cilj, cijem je ostvarenju posvetiti sve svoje sile, da fasisticki okupator bude sto pre proteran i unisten na jos neoslobodenom teriroriju nase otadzbine, a isto tako da se slome i uniste kvislinske i izdajnicke snage koje se bore pod zastavom okupatora i neprijateljske reakcije protiv sopstvene otadbine".

Ovom se Deklaracijom koja je suprotna svim nacelima medunarodnog ratnog prava, legalizira zlocinacka praksa "odmazde" koja ce na Bleiburgu biti masovno i sustavno primijenjena protiv hrvatskih civila i razoruzanih vojnih zarobljenika u svibnju 1945.

Genocidna politika protiv svega nesrpskog

Moze se ustanoviti na pravnoj razini, da je titoisticko ratno zakonodavstvo bilo protivno svim i glavnim konvencijama medunarodnog ratnog prava koje je potpisala Kraljevina Jugoslavija, a koje su titoisticke vojne snage trebale postivati kao priznate nasljednice te drzave tijekom rata, a posebice: Deklaracija o zabrani bacanja projektila i eksploziva iz balona donesena u Haagu 1907. god., Haaska konvencija o zakonima i obicajima rata na kopnu (koju je potpisala Austrija i Srbija), Zenevska konvencija (potpisana 27. srpnja 1929. o postupanju s ratnim zarobljenicima). Takoder je razvidno da su titioisticke snage provodile genocidnu politiku i praksu protiv nesrpskih naroda Jugoslavije, a posebice protiv Hrvata, iako je tek poslije Drugog svjetskog rata donesena Konvencija o sprecavanju i kaznjavanju genocida kojom se predvida unistenje ii istrebljivanje dijela naroda dakle i civila. U kontekstu provodenja sustavnog genocida bio je angaziran cjelokupni titoisticki obavjestajno-izvrsni sustav i vojno-zapovjedni izvjestajni sustav. "Odjeljenje za zastitu naroda" i "Korpus narodne odbrane Jugoslavije", kao i sustav agitacije i propagande (agitprop) koji je provodio pripremu masovnog zlocina i agitropsku propagandu u sluzbi revolucionarnih mitova titoizma i s laznim izvjescima legitimirao titoisticku zlocinacku industriju.

SKJ - temelj svih odnosa

Da je poslijeratno titoisticko zakonodavstvo bilo u sluzbi drzavnog centralistickog aparata Beograda govore u prilog odrednice Ustava iz 1974. Naime, navedeni Ustav usprkos isticanju formalne federativne strukture jasno utvrduje centralisticku prirodu drzavne vlasti. U uvodnom dijelu, u osnovnim nacelima (glava VIII.), centralna je vlast na sljedeci nacin definirana: "Savez komunista Jugoslavije... zakonitoscu historijskog razvoja postao je organizirana vodeca idejna i politicka snaga radnicke klase i svih radnih naroda u izgradivanju socijalizma i u ostvarivanju solidarnosti radnih ljudi te bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije". Nadalje: "Savez komunista Jugoslavije... osnovni je pokretac i nosilac politicke aktivnosti radi zastite i daljnjeg razvoja socijalisticke revolucije i socijalistickih samoupravnih drustvenih odnosa, a posebno radi jacanja socijalisticke i demokratske svijesti i odgovoran je za to".

Isti Ustav definira ulogu Socijalistickog saveza kao "produzene ruke i pucko-frontovske organizacije Saveza komunista."

Dakle, prema Ustavu iz 1974. glavni nositelj politicke moci, pokretac svake politicke aktivnosti i predstavnik narodne volje je Savez komunista Jugoslavije sto govori o visokom partijskom centralizmu i o totalitarnoj prirodi titoisticke Jugoslavije koja je ustavno odbacivala svako visestranacje i pluralizam, te demokratski parlamentarizam. Od samog svrha SKJ kao centralne politicke vrhovne strukture vlasti osnivaju se i vode odozgo a ne odozdo, sve ostale organizacije i organi Saveza komunista od socijalistickog saveza na razini republika, pokrajina, opcina, poduzeca i vojske. Svi se temeljni zakljucci i odluke stvaraju najprije u vodecim organima Saveza komunista Jugoslavije (Predsjednistvo, Centralni komitet, Konferencija, Kongres), a zatim se dostavlja na formalno donosenje zakljucaka i na izvo�enje drzavnim organima.

Kazna zatvora za "samoodredenje"

Prava pojedinaca i gradana podlijezu velikim ogranicenjima i povredama, jer prema Nacelu IV. u uvodnom dijelu u Ustavu stoji da "sva vlast pripada radnickoj klasi i savezu sa svim radnim ljudima grada i sela... radnicka klasa i svi radni ljudi razvijaju socijalisticku samoupravnu demokraciju kao poseban oblik diktature proletarijata".

Dakle, takva centralisticka partijska struktura omogucavala je u citavoj Jugoslaviji provodenje programa i politickog monopola beogradske partijske centrale na politickom, gospodarskom i drustveno-kulturnom podrucju.

Pravo na samoodredenje i odcjepljenje naroda Jugoslavije, koje predvida i jamci Ustav iz 1974. god. je ostalo mrtvo slovo, jer je vodstvo Komunisticke partije Jugoslavije, sustavno i brutalno suzbijalo s visokim kaznama zatvora svako pozivanje na pravo "samoodredenja" ili "odcjepljenja" od strane bilo kojeg konstitutivnog naroda poput Albanaca ili Hrvata. Naime, titoisticka Jugoslavija sustavno je krsila Helsinsku zavrsnu povelju (1.08.1975.), a i takoder svoj vlastiti Ustav iz 21.02.1974., prema kojem u nacelu I., i u uvodu, narodi Jugoslavije, polazeci od prava svakog naroda na samoodredenje ukljuceno i pravo na odcjepljenje.

Medutim, clanak 116. jugoslavenskog "Krivicnog zakona" od 28. rujna 1976. zahtjev za ostvarenjem istog prava proglasava zlocinom i u tom smislu proganja.230 Iako je titoisticka Jugoslavija formalno i ustavno "jamcila slobodu misli i opredjeljenja" (clanak 166. na kojega su se politicki zatvorenici uvijek pozivali), u praksi je ta totalitarna drzava krsila sve temeljne gradanske slobode i ljudska prava ukljucujuc i pravo na slobodno misljenje i izrazavanje i slobodu okupljanja, te je progonila, osudivala i zatvarala sve politicke "protivnike" i "neistomisljenike" na temelju totalitarnog zakonodavstva od kojega odvajamo sljedece clanke iz jugoslavenskog Kaznenog zakona. ("Krivicnog" zakona od 28.IX.1976., Sluzbeni list SFRJ, br. 44 od 8.10.1976.):

- Glava XV. Krivicna djela protiv osnova socijalistickog samoupravnog drustevnog uredenja i sigurnosti SFRJ: clanak 114.: Kontrarevolucionarno ugrozavanje drustvenog uredenja, clanak 133.: neprijateljska propaganda (citaj verbalni delikt).

Na temelju navedenog totalitarnog zakonodavstva, titoisticke vlasti su ekstenzivno i samovoljno interpretirali odredbe kako bi se "obracunavale" s "politickim protivnicima", te su na taj nacin preksile Poglavlje VII. "postivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, ukljucujuci slobodu misljenja, vjere i uvjerenja" pa i Poglavlje VIII. "Ravnopravnost i pravo samoodredenja naroda" Helsinske povelje iz 1975.231