CUVAJTE SE BALKANSKIH INTEGRACIJA

Pise: Zeljko DOGAN

Foto:  Ovo sto se trenutno dogada na prostoru Zapadnog Balkana, gdje je proglasenje i priznanje neovisnosti Kosova dovelo do erupcije divljackog nasilja u Srbiji, a to opet do napetog i eksplozivnog stanja u "cijeloj zapadnobalkanskoj zajednici", mora nas ponovo podsjetiti na onu cuvenu Tudmanovu recenicu i njegov posljednji zavjet Hrvatima:  "Cuvajte se balkanskih integracija".

Neki Hrvati koji su navikli kritizirati dr. Franju Tudmana, nakon najnovijih dogadaja u balkanskom zaledu Hrvatske, moraju shvatiti i priznati da je on bio politicki vizionar i da politicki vizionari vide i predvidaju politicke dogadaje puno jasnije nego obicni smrtnici ili politicki patuljci.

Ovo sto se trenutno dogada na prostoru Zapadnog Balkana, gdje je proglasenje i priznanje neovisnosti Kosova dovelo do erupcije divljackog nasilja u Srbiji, a to opet do napetog i eksplozivnog stanja u "cijeloj zapadnobalkanskoj zajednici", mora nas ponovo podsjetiti na onu cuvenu Tudmanovu recenicu i njegov posljednji zavjet Hrvatima:  "Cuvajte se balkanskih integracija".

Da je kojom srecom Tudman ziv, ili da Mesic i Racan odmah nakon njegove smrti nisu onako odusevljeno i nabrzinu prihvatili i potpisali da Hrvatska ponovo postane dio plana i clanica regionalne zajednice Zapadni Balkan, danas bi Hrvati, isto kao i Slovenci, iz relativne sigurnosti, bezbrizno i s visoka promatrali sto se dolje na brdovitom Balkanu dogada.

Jednostavno, to ne bi bio njihov problem. Ovako, kao potpisana clanica zapadnobalkanske zajednice, Hrvatska se prisiljena uvuci u misju rupu i nervozno pratiti kako ce se neovisnost Kosova odraziti na njenu sigurnost i buducnost, a Hrvati ponovo prozivljavati strah da bi ih bolna balkanska sudbina jos jednom mogla povuci u svoj vrtlog.

Hrvati, koja ni na koji nacin nisu sudjelovali u zapetljavanju niti u presjecanju srpsko-albanskog gordijskog cvora, mogli bi bez straha i odlaganja priznati da je, voljom vecinskog naroda na Kosovu i odlukom najmocnijih zemalja svijeta, Kosovo 17. veljace postalo slobodna i neovisna drzava, te mirno konstatirati cinjenicu da je upravo tu poceo i zavrsio se krvavi raspad bivse Jugoslavije.

Naime, upravo su s Gazimestana, ondasnji velokosrpski silnik Slobodan Milosevic i njegove pristase krenuli, s mapama Velike Srbije, u brutalni ratni pohod od Slovenije do Kosova da ostvare taj svoj megalomanski mit koji nema nikakva povijesnog utemeljenja. Zaslijepljeni tada Milosevicevim obecanjima i slatkim snovima o Srbiji koja ce se protezati od suncanog Jadrana do grcke granice, velikosrbi su mislili da je to gotova stvar i da ih nitko vise ne moze zaustaviti.

Danas, 19 godina poslije, priznanjem neovisnosti Kosova, umjesto ostvarenja velikosrpskog sna, na prostoru bivse Jugoslavije, ostvario se san svih drugih podjarmljenih naroda o (relativnoj) slobodi i (nadziranoj) neovisnosti.   

Agresija na Hrvatsku i pokusaj da uz pomoc srpske nacionalne manjine okupira 1/3 hrvatskog teritorija, bila je Miloseviceva fatalna strategijska pogreska.

Poraz koji je dozivio u ratu protiv Hrvata definitivno je pokopao Slobodana Milosevica i njegov san o Velikoj Srbiji zbog kojega su stotine tisuca ljudi izgubile zivot, a milijuni drugih bili opljackani i raseljeni.

Nije dakle nikakvo cudo sto je u proslotjednim divljanjima razjarene rulje Beogradom medu prvima nastradalo bas hrvatsko Veleposlanstvo, i sto je srbijanski predsjednik Tadic svoju gorcinu i bijes zbog gubitka Kosova, ispraznio bas na - Hrvatskoj (!?).

On je, govoreci pred Vijecem sigurnosti UN-a u NewYorku, usred rasprave o Kosovu, svjestan da se tu nista vise ne moze promijeniti, potpuno izvan konteksta, ocajnicki napao Hrvatsku da "nije pravna drzava"!?

Sve to nedvojbeno govori da ce srpski politicari i ubuduce lukavo upotrijebljavati Kosovo kao zalog da ojacaju svoje pozicije u novostvorenoj zapadnobalkanskoj zajednici, narocito u Hrvatskoj i BiH. Temeljna politicka mudrost Srba jest - opirati se do posljednjeg trenutka, a onda neocekivano postati kooperativan, kako bi se osiguralo bolje mjesto za pregovarackim stolom kasnije. Oni su, naime, vise nego bilo tko drugi svjesni da je Kosovo davno izgubljeno i - sva ta njihova dreka oko Kosova potrebna im je samo kao ulog i pokrice za buduce teritorijalne koncesije u Hrvatskoj i BiH.

Zalosno je ipak da je jedan takav kukavicki napad i ubod u leda hrvatskoj drzavi od strane srbijanskog predsjednika, pred najutjecajnijim svjetskim auditorijem, ostao bez odgovora hrvatskog veleposlanika pri UN Nevena Jurice. Tim vise sto je to bila izvrsna prigoda da se u replici Tadicu istakne cinjenica da u Europi, kada su u pitanju nacionalne manjine, najveca prava imaju upravo u Hrvatskoj. I da za potrebe pripadnika srpske manjine, ciji je velik dio u oruzanoj pobuni rusio hrvatsku drzavu, ona danas izdvaja golema novcana sredstva. I cini im ustupke i povlastice bez slicna primjera u svijetu.

Stanje nesnalazenja predstavnika Hrvatske na diplomatskom i politickom polju dodatno ilustrira odugovlacenje s priznanjem drzave Kosovo. Iako je ona cinjenica i nova realnost s kojom ce se, netko prije netko kasnije, svi morati pomiriti, politicari na vlasti u Zagrebu nemaju hrabrosti to uciniti slobodno i samostalno, nego izjavljuju da ce "cekati da to ucini vecina zemalja EU pa ce ih oni slijediti".

Oni su, izgleda, zaboravili kako je Hrvatima bilo cekati na priznanje pocetkom 1990-tih i to da su Albanaci s Kosova koji zive u Republici Hrvatskoj njeni lojalni gradani i da je znacajan broj njih na prvoj crti bojisnice branio Hrvatsku u Domovinskom ratu. Dvojica od njih (Ademi i Ceku) su cak dobila cinove generala Hrvatske vojske za svoje zasluge.

Sve to na odreden nacin govori kako bi Hrvatska trebala izvrsiti moralnu obvezu i medu prvima priznati Kosovo. No, hrvatski predsjednik Stipe Mesic kaze da se njemu ne zuri, jer da nekoliko dana i tjedana njemu ne znace nista.

Mesicu se ocito ne zuri priznati taj zavrsni cin raspada bivse Jugoslavije, no mozda bi bilo vrlo vazno i znakovito da nam onda Stipe Mesic objasni zasto mu se onako vraski zurilo da odmah nakon Tudmanove smrti u Zagrebu organizira "Balkanski summit" i potpise dokumente iz kojih proistjecu danasnje obveze i clanstvo Hrvatske u novoj Jugoslaviji koja se sada zove Zapadni Balkan? I zasto se bitni smisao tog sastanka kao i potpisani sadrzaj Pakta o stabilizaciji i pridruzivanju (SSA - Stabilization and Association Agreement) jos uvijek drzi daleko od ociju javnosti? Sto je razlog takve tajnovitosti koja traje do danasnjih dana? Nije li to kukavicje jaje nove Jugoslavije ili sabotaza vanjskih "prijatelja" Hrvatske njenom samostalnom prikljucenju u EU? Bilo sto da je razlog, ocito je da Mesic i Racan nisu nimalo vodili racuna o misljenju vlastita naroda niti o njegovim kljucnim nacionalnim interesima kada su potpisali povratak Hrvatske u "novu" balkansku zajednicu.

U hrvatskoj javnosti i medijima jako je malo indikacija koje bi ukazivale na postojanje Ugovora o Stabilizaciji i pridruzivanju a kamoli na njegov sadrzaj. Posebice clanka 11-14 ovog ugovora koji (cvrsce nego Ustav iz 1974.) veze Hrvatsku s ostalim drzavama bivse Jugoslavije.

Famozni Ugovor o Stabilizaciji i pridruzivanju uspostavio je dakle standarde i uvjete pod kojima ce se provoditi udruzivanje Hrvatske u "novu" balkansku - a ne europsku - zajednicu.

Na taj nacin, sudbina Hrvatske je ponovo postala cvrsto povezana sa sudbinom Srbije, Kosova, BiH, Crne Gore, Makedonije i Albanije. Sve te zemlje imaju ozbiljnih nerijesenih problema i blisko povezivanje s njima nanijet ce Hrvatskoj strahovitu stetu.

Mozda je najcudnije od svega da, iako su Mesicev Balkanski summit u Zagrebu i Racanovo potpisivanje Pakta o Stabilizaciji i pridruzivanju 29. listopada 2001. godine, uglavnom znacili pocetak reintegraciji bivse Jugoslavije (minus Slovenija - plus Albanija) hrvatskom narodu dan je dojam da je to pocetak puta u Europu!

Zanimljivo je primijetiti da niti jedan hrvatski politicar, novinar niti pak pravni strucnjak nije jos u javnost iznio bitni sadrzaj ni analizu pojedinih clanaka Ugovora o stabilizaciji i pridruzivanju.

Jos je interesantnije da ni Mesic ni Racan (za zivota) nikada nisu javno pitani niti su spominjali svrhu i obveze koje proistjecu iz toga ugovora kojega su potpisali onako zurno i takorekavsi u tajnosti. Ako se slucajno dogodi da netko i potegne to pitanje u hrvatskoj javnosti, sve se na brzinu usutka i podmete pod tepih.

No, iako je red da se u kuci objesenoga ne spominje konopac, sve cinjenice i dogadaji poduprti ponasanjem EU i hrvatskih politicara jasno ukazuju na to da je Hrvatska,  zahvaljujuci Mesicu i Racanu, vracena natrag u "balkanske asocijacije" i da se sizifovski opet hrva sa svim onim groznim traumama i posljedicama kroz koje je vec prosla.

Sjeca li se (u Hrvatskoj) netko jos Tudmanova vizionarskog zavjeta: - "Cuvajte se balkanskih integracija"!?