ZLI TITOVI ZMAJEVI: SAMOUPRAVLJANJE, NESVRSTANOST...
Foto: Jesu li se ljudozderi voljeli: Josip Broz i Iddi Amin Dada
U trecem kutu trga pokraj skulpture "Sveti Juraj ubija zmaja", razmisljam o kozmetickim mitovima poput samoupravnog radnickog socijalizma i vanjskopoliticke nesvrstanosti koji su kao lazna i primamljiva lica zmaja-zla, sluzili za prikrivanje na unutarnjem i vanjskom planu totalitarnog represivnog titoistickog sustava. - pise jure Vujic u knjizi "Trg marsala Tita - Mitovi i realnosti titoizma".
"Titoisticka mitologija takoder pripisuje Josipu Brozu da je zacetnik ideje socijalistickog samoupravljanja. Medutim, treba napomenuti da samoupravljanje kao politoloska kategorija i ideja nije svojstvo titoizmu, nego vuce korijene kod prvih socijalistickih utopista poput Fouriera, kasnije Babeufa, Blanquija, te da je populariziran od anarhista Proudhona.
Isto tako pronalazimo samoupravljacku ideju "socijalnog katolicizma", radnickog kooperativizma i korporatizma, te organicistickog solidarizma (utemeljen na socijalnom nauku Crkve) s teoreticarima poput La Tour du Pina, Othmara Spanna, Frederica Ozanama, Henrija Lacordairea, Philippea Bucheza, Felicite de Lamenaisa, Le Playja, Alberta de Muna, Charlesa Perina, msgr. Kettelera, a njegove tragove takoder pronalazimo u enciklici "De rerum Novarum" iz 1891. Prakticna iskustva radnickog samoupravljanja pronalazimo u revolucionarnom sindikalizmu Georgesa Sorela, kod Talijana Labriola i Pannunzia, te kod spanjolskih anarho-sindikalista. (...)
U Beogradu je 13. lipnja 1977. odrzana 30. sjednica Predsjednistva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, na kojoj je kao osnova za aktivnost u pripremama za 11. kongres SKJ prihvaceno izlaganje Edvarda Kardelja "Osnove politickog sistema samoupravne demokracije" koje je u javnosti izazvalo posebnu paznju zapadnog svijeta, a posebice lijevih krugova socijaldemokracije koji su mahom bili zadivljeni novim gospodarskim samoupravljackim jugoslavenskim modelom kao oblikom novoga 'treceg puta' ili 'socijalizma s ljudskim likom'.
Medutim, s politoloskog aspekta moze se ustanoviti da je uvod u samoupravljanje i samo Kardeljevo izlaganje bilo instrumentalizirano od Tita radi izlaska iz drzavne opce krize koja je izbila protuhrvatskim udarom u prosincu 1971., te uklanjanjem liberalnih snaga.
Takva strategija "skretanja pozornosti" opceg svjetskog mnijenja imala je za cilj uspostavu samoupravljackog drustva kako bi uvjerila javnost u novi val liberalizacije u Jugoslaviji i prikrije masovna krsenja ljudskih prava.
Kardelj je nastojao opravdati trazenje novog rjesenja u politickom razvitku ustanovljujuci da "drustvena nadgradnja u cjelini, a posebno politicki sustav, postaje odlucujuce pitanje naseg uspjesnog samoupravnog razvoja", te da je "razvoj naseg politickog sustava u odredenom zaostajanju, odnosno da neka njegova institucionalna rjesenja vec dolaze u nesklad s dostignutim stupnjem razvoja drustveno-ekonomskih i proizvodnih odnosa, to jest u odnosima i oblicima koji se susprotstavljaju i razvijaju u samoupravno organiziranom udruzenom radu".
Dakle, moze se reci da su razvoj samoupravnih drustvenih odnosa i ciljevi samoupravljackog socijalizma dosli u sukob sa starim politickim i gospodarskim strukturama, sukob koji je kulminirao 70-ih godina kada je pokrenut val politickih reformi koje su ugusene 1971. godine uz potporu Tita od strane centralistickih i birokratskih snaga. (...)
Kardeljevo opravdanje za uspostavu samoupravnog drustva u potpunosti je u proturjecnosti s nizom povijesno-socioloskih cinjenica iz 1971. kada su "subjektivne snage" udarom u Kara�or�evu, suzbile val liberalizacije i uvele "demokratski centralizam", koji je dobio potvrdu na X. kongresu SKJ.
Kardelj takoder spominje u svom izlaganju "utjecaj svjetskih suprotnosti na nas unutrasnji drustveni zivot", 'zaboravivsi' iskazati kako je Tito 1971. upravo mobilizirao iste "reakcionarne" sile kako bi unistile pokret naroda i liberalizaciju, dok je sam Tito "peruci ruke" kao Poncije Pilat preko Kardelja pozivao narod za borbu protiv birokratizma i centralizma.
Upravo zbog toga je insceniran cijeli 11. partijski kongres SKJ koji je trebao retoricno i kozmeticki provesti semanticnu korekturu sluzbene partijske frazeologije uvodenjem sintagme samoupravljackog socijalizma, te amnestirati Tita za njegovu ulogu u suzbijanju liberalizacije i spasiti labavi politicki sustav, ispravljajuci neke zakljucke X. kongresa. Kardelj poziva na izgradnju "nasuprot visepartijskog i jednopartijskog politickog sustava izgradnju samoupravnog pluralizma, pluralizma samoupravnih interesa i zajednica".
U ostvarenju samoupravnog socijalizma, Kardelj odbacuje primjenu "teorije spontaniteta" odnosno "spontane inicijative grdana, zborova radnika, radnickih savjeta", te iznosi da "vodeca uloga pripada avangardnim socijalistickim snagama, to jest Savezu komunista i drugim organiziranim faktorima socijalisticke svijesti". U tom kontekstu u provedbi samoupravljackog pluralizma kljucnu i vodecu ulogu ima Savez komunista kao prosvijetljena manjina, te je u okviru delegatskog sustava vodeca idejna i politicka snaga vecine.
Uvodenje radnickog socijalistickog samoupravljanja i "pluralizma samoupravnih interesa" koje je godine 1977. iznio u ime SKJ Edvard Kardelj kao znak prividne liberalizacije drustvenih i politickih odnosa, nikada nije znacilo da Tito uvodi pluralisticku demokraciju. (...)
Kardelj se takoder obracunava sa svim "kriticarima revolucije", te uvijek odbija partijski pluralizam, iako je zagovarao samoupravljacki pluralizam, ali uvijek pod kontrolom Partije.
On i nadalje osuduje pristase ljudskih prava i sloboda te iznosi da je kritika takvih snaga opravdana i "progresivna ako je uperena protiv fasistickih i drugih slicnih reakcionarnih politickih sistema burzoaske drzave".
Kardelj tumaci ljudska prava i ostale temelje ljudske slobode kao 'apstraktne slobode' te drzi da - ako se "iz toga ugla promatra problem sloboda i prava, onda je ocigledno da kampanje za takozvanu zastitu ljudskih prava ne pomazu razvitak demokracije, nego ga naprotiv sprjecavaju, odnosno ogranicavaju na ona politicka prava gradana koja covjeku priznaje gradanski parlamentarizam".
Time je Kardelj potvrdio da je od samog pocetka, titoisticko radnicko samoupravljanje bilo zasnovano na centralistickoj i dirigistickoj partijskoj koncepciji koja nije priznavala demokratski pluralizam.
O tome tumaci francuski novinar Jacques Guilleme-Brulon u pariskom 'Le Figaro' od 19. srpnja 1978. "Radnicko samoupravljanje, uvedeno prije dvadeset godina, pociva na teskoj zabludi. Ono postoji samo na rijecima i svakodnevno se sudara sa cvrstim demokratskim centralizmom. U teoriji bi samoupravljanje trebalo svakome omoguciti da slobodno izrazava svoje misljenje i da u potpunosti uziva plodove svoga rada, medutim, u praksi - vjernoj lenjinistickoj misli - ono se pretvara u sustav gdje ekonomijom i redom upravlja jedna jedina partija."
Nadalje, Brulon istice totalitarnu prirodu titoistickog sustava: "Partija i vojska medusobno se nadopunjuju i potpomazu, i to pod strogim i pozornim nadzorom politicke policije..." (...)
U tom kontesktu Kardelj je osudio "empiristicke proteste raznih disidenata" protiv povrede ljudskih prava i sloboda u drugim istocnoeurospkim zemljama, a posebice je osudio cesku "Povelju 77". Kardeljevo izlaganje o socijalistickom samoupravljanju i pluralizmu posluzilo je kao propagandisticko sredstvo za opravdavanje zaobilazenja rjesenja osnovnih ljudskih prava i politickih sloboda u Jugoslaviji.
Nazvao je takve slobode "nekim apstraktnim slobodama", iako je Jugoslavija bila potpisnica Helsinske deklaracije od 1975. Radi taktickih razloga Titov rezim u novoj fazi ostvarivanja "samoupravnog pluralizma" ne obraca se nacionalnim i liberalnim snagama pojedinih naroda u Jugoslaviji, ali zato Kardelj i ovim snagama u svom izlaganju navjescuje borbu.
Novi drustevni model "demokratskog sistema samoupravnog pluralizma", promoviran od Kardelja, posluzio je Titu u svrhu propagandistickog vanjskopolitickog ucinka uoci beogradskog sastanka KESS-a (1977.) kako bi ublazio ili prikrio krsenje ljudskih prava i politickih sloboda. (...)
Ono sto je sigurno jest da Tito nikada nije htio praviti bilo kakve ustupke demokratskim i liberalnim snagama u Jugoslaviji. (...)
Jedan o temeljnih mitova titoizma koji je prosiren u Hrvatskoj, kao i u svijetu, jest da je Josip Broz bio zacetnik ideje nesvrstanosti. Takav mit utemeljen je na neistinitim povijesnim cinjenicama jer ideja nesvrstanosti i neutralizma u odnosu na americki i ruski blok proizlazi iz krscanskih i europeistickih stremljenja i teorija.
Tako je prvi mislilac i politicki teoreticar koji je zagovarao ustrojenje jednog velikoga kontinentalnoga europskoga bloka protiv Amerike i Rusije bio danski profesor, drzavni savjetnik C. F. von Schmidt-Phiseldeck (1870.-1932.) koji je prozet idejama iznesenim u manifestu "de Europa" od Pape Pia II. (Cneas Silvius Piccolomini 1458.-1464.), te je na temelju radova Alexisa de Toquevillea uocio hegemonisticke teznje Amerike i Rusije prema Europi.
Drugi pisci, kao sto su Michelet i Henri Martin, strahuju od saveza slavofila kao i od panslavistickog mesijanizma, dok teoreticari poput Constantina Frantza i Edmunda Jorga zagovaraju reorganizaciju europskog kontinenta na temelju mreza organizacijskih veza i saveznih odnosa koji bi doveli do stvaranja velikog europskog prostora po uzoru na Sveto Rimsko Carstvo. (...)
_______________________________________________
RUSKI TROJANSKI KONJ
Pokret nesvrstanih od samog je zacetka bio obiljezen propagandisticko-retorickim atributima te je s beogradskom Deklaracijom nesvrstanih na Prvoj konferenciji sefova drzava i vlada "izvanblokovskih zemalja" pocetkom rujna 1961. godine bio opterecen znacajnim suprotnostima i vanjskopolitickim proturjecnostima, odnosno dvosmislenim porukama. Nevrstanost je kao pokret proglasen na 5. konferenciji na vrhu u Kolumbu 1976. godini kao pokret koji, prema Titu, "nema alternative" u medunarodnoj politici. Petu konferenciju nesvrstanih u Kolumbu je Tito nazvao "manifestacijom snaga pokreta kao samostalnog faktora u medunarodnim odnosima." Velike sile i Atlantski i Varsavski pakt nikada nisu u sustini smatrali pokret nesvrstanih kao saroliki egzoticni skup koji je okupljao Sukarna, Nassera, Nehrua i druge. Po zapadnoj terminologiji i shvacanju taj skup tvori Treci svijet kao paradigmu nerazvijenih zemalja, a Kina kao najmocnija nesvrstana zemlja ne pripada tom pokretu. Nekoherentnost i nekonzistentnost, te nepostojanje homogenog stajalista u vanjskopolitickom podrucju dovele su sam pokret nesvrstanih u duboku krizu identiteta, jer su se poneke drzave radi svojih oportunistickih i svakodnevnih interesa jasno svrstavale u tabor jednog od dvaju blokova. (...) Negativni sud o porazu nesvrstanih takoder je dao dnevnik "Le monde" pod naslovom "Une ligne brisee" ('Ponistena crta'): "Zapravo je pojam nesvrstanosti uvijek bio maglovit... Nesvrstani nisu nikada, cinili grupu bez pukotina. Barem im je do sad uspjelo sacuvati minimum prividne kohezije. Danas su konflikti izbili na vidjelo'. Svicarski dnevnik "Neue Zurcher Zeitung" iznio je tezu da je nesvrstanost fikcija, nakon neuspjelih eksperimenata u Latinskoj Americi i 'trecem svijetu'. Pokret nesvrstanih uvijek je bio u latentnom rasulu zbog prevelike heterogenosti i unutarnjih sukoba, te je uvijek sluzio kao retoricna pomodna figura, kao trojanski konj za provedbu interesa komunizma i Sovjetskog Saveza u zemljama Treceg svijeta. (...)