PRVI UREDNIK “HRVATSKOGA VJESNIKA” IVO BUTKOVIC I UREDNIK LISTA “UZDANICA” ANTE SARIC, o dr. Franji Tudmanu i Brunu Busicu, osobama koje su obiljezile njihov polticki rad u emigraciji:

Cuvajmo Hrvatsku trazeci istinu u nasoj proslosti

Pisu: Ivo BUTKOVIC i Ante SARIC

Dr. FRANJO TUDMAN, iako izdanak radicevske, haesesovske obitelji, u ranom mladenackom poletu trazi nesto novo, revolucionarnije, mislio je, ljudskije i pravednije pa odlazi u partizane i pristupa Komunistickoj partiji, ali vec u ozbiljnijoj mladosti uvida svoje zablude, poslije proucava i shvaca sto je doista komunizam kao politicka doktrina i kao drzavni poredak u praksi.

Prozire krinku laznoga "bratstva i jedinstva", shvaca pogubnost za Hrvate Garasaninovih 'Nacertanija', a kasnije Cosicevih diktata iz SANU-a i cetnicke "Crne ruke". Sezdesetih godina proslog stoljeca istrazivanjem i dokazima pokusava opovrgnuti velikosrpsku "crnu legendu" o zlocinu hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu.

Sedamdesetih godina, nakon sloma Hrvatskog proljeca, politicke presude, robijanja u jugoslavenskom kazamatu, zavrsava svoj mladenacki politicki krug i ulazi u novi, ideolosko-hrvatski, nacionalno-revolucionarni. (...)

Sedamdesetih godina proslog stoljeca autori ovih redaka napisali su u svojemu razmisljanju o buducnosti hrvatskog naroda da ce nase lutanje svijetom, bez vlastite drzave, trajati sve dok se ne pojavi voda, koji ce se nametnuti hrvatskom narod u izbjeglistvu i domovini. Iseljenistvo u svom beznadu to nije bilo u stanju dati, jer nije moglo prozrijeti nacin razmisljanja domovinskih Hrvata, dok su potonji, zadojeni rezimskim promidzbama o "neprijateljskoj emigraciji" smatrali emigrante preprekom svoga spokoja i bolje buducnosti...

Hrvatsko proljece je doista iznjedrilo lijepi broj pregalaca-nacionalista. Istina, gotovo  svi su zavrsili u jugo-kazamatima, dok su oni kojima je hrvatski narod najvise klicao 1971. (Savka Dabcevic-Kucar, Miko Tripalo...) pognutih glava u Karadordevu prihvatili dekret bezuvjetne sutnje nametnut od strane Tita i Partije. Udaljili su tako sebe od naroda u domovini, a u emigraciji ostali samo kao opomena na kratku hrvatsku epizodu, koju nisu nosili oni, nego hrvatski narod.

Kako su sve revolucije u svijetu gradene na mukotrpnom radu, zrtvi i volji pojedinaca, tako je i uznicka zrtva 'proljecara'  bila samo zavrsni filter koji je morao iznjedriti najboljega od najboljih...

Partizanska proslost davala je dr. Tudmanu  potrebno revolucionarno iskustvo, zivot u Beogradu, vojne i ine djelatnosti, povijesne studije dale su mu vjerodostojne spoznaje o srpskim politickim nakanama, njihovim megalomanskim htijenjima, nacionalnim, kulturnim, povijesnim i drugim propagandnim krivotvorinama SANU-a.

Znao je sto znaci 'nosanje' po Srbiji 'mostiju cara Lazara', kakva je prijetnja Milosevicev radikalni govor na kosovskom Gazimestanu, sto u sebi nosi tzv. 'jogurt revolucija', bolje receno srpska birokratska revolucija u Beogradu. Dakle, znao je u tancine kolika opasnost prijeti hrvatskom narodu od ojacana velikosrbizma...

Prije toga, rad dr. Tudmana s mladim Brunom Busicem u  Institutu za historiju radnickog pokreta Hrvatske, suradnja u 'Hrvatskom tjedniku', njihovo druzenje tijekom Proljeca, analize svjetske i europske politicke pozornice, ozbiljni drzavotvorni razgovori nakon njihova izlaska iz zatvora i Brunovih spoznaja da se mora skloniti u emigraciju, bili su sudbonosni za hrvatski narod u iseljenistvu. Naime, mnogi su emigrantski politicki djelatnici putem Bruna, kojemu su vjerovali, saznali kakva se snaga, intelekt, hrvatska zelja, drzavotvorna misao i revolucionarnost krije u dr. Franji Tudmanu.

Ante Bruno Busic bio jer njegova osoba od povjerenja, sigurna spona preko koje je Tudman dobivao niz informacija o stanju u iseljenistvu kao i o vaznijim organizacijskim gibanjima i inim djelatnostima politicke emigracije.

Zapravo, Bruno je prenosio domovini svoja videnja i zakljucke o mogucoj ulozi i snazi iseljenistva u stvaranju i obrani drzave.

Potkraj sedamdesetih u organizaciji Bruna Busica organiziran je i dolazak dr. Tudmana u Europu, te sastanci u europskim drzavama i odlasci u SAD i Kanadu, kada podrobnije upoznaje drustvene udruge i politicke organizacije u iseljenistvu kao i djelatnost hrvatskih katolickih misija...

Valja reci da je i Bruno, nakon pocetnoga osluskivanja stanja u emigraciji, kad se izvukao iz stupice Londona i uvidio nekorisnost liberalno razvodnjenoga politiziranja, poslao takva izvjesca dr. Tudmanu, a potom je prionuo ozbiljnoj, ali i riskantnoj djelatnosti - sirenju ideje zblizavanja emigracije sa stanjem u domovini, ujedno usporednoj izgradnji cvrstih struktura i njihovu povezivanju.

Mozda je cak vjerovao je da se opca ideja moze najuspjesnije razviti kroz djelovanje u Hrvatskom narodnom vijecu (HNV-u), utjecajnoj krovnoj politickoj organizaciji.  

Medutim, ulaskom u HNV, kao i jos nekoliko proljecara, Bruno i tu kod nekih HNV-ovih figura uvida politicki minimalizam, ''tapkanje u mraku'' i otklon od akcijske djelatnosti.

Sva ta otkrica Brunu jos dinamicnije upucuju na rad s revolucionarnijim organizacijama, posebno onima za koje je znao da su predvidjeli pad komunizma i raspad Jugoslavije u sljedecem desetljecu, onima koje su se spremale za taj trenutak i nastojale ga pospjesiti raznim djelatnostima i ohrabrivanjem kako je sloboda i drzava pravo, a ne povlastica koju nam netko daruje. Tada pocinju napadi na Bruna, politicke diskreditacije, filistarska podmetanja, ogovaranja, "pakiranja u Moskvu", moglo bi se reci neka vrsta "debusiizacije", kroz "zabrinuta liberalno-demokratska" politiziranja, pojedinaca i manjih skupina. Kad sve to nije polucilo nista, bas suprotno, pribjeglo se iskusanom udbaskom jugo-drzavnom zlocinu - ubojstvu.

Unatoc silnom gubitku ostala je posijana ideja, pa ono sto je Bruno zastupao i propovijedao u iseljenistvu dr. Tudman je sa skupinom suradnika ostvario 1989. godine stvaranjem pokreta pod imenom Hrvatska demokratska zajednica.

Premda je vec u pocetcima HDZ zestoko napadan i proglasen 'strankom opasnih namjera' (citat: pokojni Ivica Racan), HDZ se tada iz dana u dan sirio, umnozava se ljudstvom i organizacijama...

Svu tadasnju euforiju, snagu ujedinjene iseljene i domovinske Hrvatske, politicke djelatnosti, promidzbene, lobiranja u svim vaznijim drzavama svijeta za priznanje samostalne hrvatske drzave, kasnije izgradnje i namicanja sredstava za zgrade hrvatskih diplomatskih predstavnistva, hrljenja u Hrvatsku, slanja financijske pomoci -  nemoguce je opisati u ovome kratkom stivu. Mogla bi se napisati knjiga samo o pripremama i dolasku Hrvata iz SAD-a i Kanade u zagrebacku Zracnu luku na dan odrzavanja Prvoga opcega sabora HDZ-a u dvorani "Lisinski", njihovu putu iz Luke do dvorane, slikovitu i ponosnu ulasku sa stotinama razvijenih hrvatskih hrvatskih zastava 'bez socijalistickih obiljezja'...

Ipak, sto su politicki organizirani Hrvati htjeli i svekoliki hrvatski puk prihvatio najbolje se i najslikovitije moglo vidjeti na primjeru daleke Australije, gdje su Hrvati zasigurno bili najbolje i najbrojnije organizirani u drustva, drustvene klubove, sportske klubove i politicke organizacije.

Kada je krajem 1989. godine na poziv Hrvatske Uzdanice Australiju pohodio Vladimir Seks, a koji dan prije njega u hrvatske katolicke misije stigao i Zivko Kustic, australski su Hrvati, u jednome danu u Melbournu osnovali prvi u Australiji, i najmladi u svijetu, Odbor HDZ-a.

Dr. Franjo Tudman uspio je nosen idejom Hrvatske izbrisati politicke utvrde desnice i ljevice, sto mu neprijatelji hrvatske drzave, pogotovo jugonostalgicari ne mogu oprostiti.

Stoga smo izlozeni teroru onih koji mrze, lupetanju o detudmanizaciji, podjeli BiH, agresiji na BiH...

Ti generali poslije bitke, ti koji su detudmanizaciju preimenovali u sotonsku optuzbu ''zlocinacki pothvat'', politicki strucnjaci za koje nitko ne zna izvan njihove skupine, znalci o BiH od kojih mnogi ne znaju razliku izmedu Zepe i Zepca, ne znaju gdje je Foca a gdje Doboj, vecina ih nije ni bila u BiH, izgubili su bitku unatoc sto se drze one bez pameti - sto vise cinjenica to gore za njih...

Tudmanovo su srce i dusa konacnu puninu dozivjeli su na kninskoj Tvrdavi kad je poljubio hrvatski barjak....

Je li hrvatski narod prihvatio glavninu onoga sto je dr. Tudman govorio, ostvario i jos  htio uciniti, vidjelo se zorno na njegovu posljednjem ispracaju kad je narod iz svih dijelova Hrvatske preplavio ceste i ulice po cijelom Zagrebu, a na Mirogoj stigao u tisucama, odati pocast svojem Predsjedniku...                  

Hrvatska drzava je ostvarena, najvise na ideji slobode, demokracije, socijalne pravice, a snagom, vjerom i zrtvom ujedinjene hrvatske mladosti pod vodstvom vizionara i revolucionara dr. Franje Tudmana...

Cuvajmo Hrvatsku, trazeci istinu u nasoj proslosti!

EKSKLUZIVNO ZA 'HRVATSKI VJESNIK": PROF. DR. SC. ANDRIJA HEBRANG

clan prve hrvatske Vlade, ratni ministar zdravstva, kasnije ministar obrane i potpredsjednik Vlade, sadasnji saborski zastupnik Tudman je pobjedivao politicki, ali ga pamte po ratu

Pise: dr. Andrija HEBRANG

Nema u povijesti drzavnika koji je za svoju zemlju ucinio vise od Franje Tudmana, a cije zasluge njegovi politicki protivnici nemilosrdnije negiraju. S obzirom da ti protivnici danas drze vecinu medija, istina o Tudmanu je iskrivljena do nezamislivih granica.

Utemeljitelju hrvatske neovisnosti odricu se zasluge, a mladim generacijama, koje ga se izvorno ne sjecaju, stvara se lazna slika o njegovu liku. Bilo je to predvidivo, jer je analiza razdoblja stvaranja Hrvatske pokazala da se ona radala kao nezeljeno dijete mnogih domacih i stranih interesa. Hrvatsku drzavu nije podrzala medunarodna zajednica te je Hrvatskoj uvela embargo za kupnju oruzja u jeku srpske agresije.

Protiv neovisnosti Hrvatske bio je i do tada u komunizmu privilegirani dio stanovnistva, a mnogi karijeristi nisu se ukljucili u politicku i vojnu bitku za Hrvatsku jer je to predstavljalo veliki rizik. Protiv Tudmana su se okrenule i kukavice koje su najteze razdoblje stvaranja drzave, Domovinski rat, provele u sjeni.

Nakon hrvatske pobjede, svi su oni okrenuli retoriku protiv Tudmana da bi opravdali vlastitu pasivnost u doba borbe za samostalnost drzave. Lako je bilo predvidjeti okretanje istine protiv Tudmana i iz redova onih, koji su osiromaseni u srpskoj agresiji dobili serviranu laz o Tudmanovoj krivici za rat. No, najvise laznih konstrukcija protiv stvoritelja moderne hrvatske drzave dolazi iz redova onih koje je uvijek politicki pobjedivao. Bilo je jasno da njihove tastine u sprezi s nesposobnoscu moraju roditi laz. Zato se prljanje najsvjetlijeg imena hrvatske povijesti moglo predvidjeti jos u doba najvece Tudmanove slave.

Sve sam mu to ispricao jedne veceri 1998. godine, u teskom trenutku kada je trebao dati svoju suglasnost za daljnje lijecenje od opake bolesti.

"Ne mislis samo ti tako", odgovorio je i izvadio pismo utjecajnog americkog politicara Henryja Kissingera koje je primio tih dana.

U tom pismu, punom topline i razumijevanja za probleme mlade hrvatske drzave, Kissinger pise: "Gospodine Predsjednice, kao i mnogi veliki ljudi, ni Vi necete dozivjeti zahvalnost svojih suvremenika za ono sto ste ucinili za svoj narod. No, ta ce istina ipak izici, ali znatno kasnije".

Veliki politicar i covjek ostra uma, Henry Kissinger, bio je u pravu.

Je li doslo vrijeme za istinu? Nije, jer politicki neistomisljenici jos reziraju laznu pricu o divu. To ne znaci da nije vrijeme poduprijeti istinu o Tudmanu.

To je duznost svih koji su svjedocili tim teskim vremenima. Neka to slikom ucini i ova fotomonografija.

Istinu o Franji Tudmanu moze dati samo analiza temeljena na istini. Politicku istinu dat ce analiticari na temelju dokumenata i onoga sto danas pisu njegovi suvremenici. Oni ce jednoga dana stvoriti istinu o Tudmanu politicaru. No, postoji josd jedna, jednako teska laz koja se siri o Tudmanu kao covjeku.

Tu sliku izokrecu politicki gubitnici, sluzeci se najpodlijim neistinama. Nije im dosta ocrniti Tudmana kao politicara, treba ga zauvijek negativizirati i kao covjeka. U tim lazima cuje se i cita da je bio diktator, grub i namrgoden, sve do neistina da je bio nepristupacan i zbog toga vodio drustvo u izolaciju.

O Tudmanu kao covjeku mogu govoriti njegovi najblizi, bez obzira radi li se o njegovoj obitelji, prijateljima ili suradnicima. Jer slika o covjeku stjece se bivanjem u njegovoj blizini u trenucima najvece napetosti, odgovornosti, pri donosenju sudbonosnih odluka.

U takvim trenucima razlikuju se velikani od prosjecnih, hrabri od kukavnih, veliki od malih. U takvim je trenucima Tudman stvarao sliku o sebi izmedu onih koji su ga okruzivali. I u istim tim trenucima izazivao negodovanje onih, kojima je osobni interes bio ispred nacionalnih interesa koje je branio Tudman.

Franjo Tudman bio je izrazito osjecajna osoba. Njegovo pravo lice mogli smo vidjeti dok je pricao o povijesnim tragedijama hrvatskih mucenika. Govoreci o njima, nije mogao skriti osjecaje. Kada bi podsjecao na njihove zrtve i zrtve njihovih obitelji, spustio bi pogled. Nije htio pokazati svu tugu u ocima, iako se ona nije mogla prikriti. Isti tuzan pogled imao je kad se razgovaralo o bolesnom suradniku ili znancu.

Jednom me je nazvao u mrklo doba noci i trazio da ispitam mogucnosti pomoci jednoj mladoj djevojci koja mu se obratila pismom.

Oboljela je od teske bolesti a lijecenje nije dalo rezultata. Djevojka nije mogla ni sanjati da ce predsjednik drzave nakon cjelodnevnog rada citati njezino pismo i odmah traziti pomoc. Nije ju poznavao, niti ikada vidio, ali je duboko razumio njezinu bol jer je neizmjerno cijenio ljudski zivot.

Isti je odnos briznoga oca imao prema ranjenicima. Kada ih je obilazio govorio bi: "Ne stedite truda ni novca da dobiju sve najbolje. Na njihovoj patnji izrasta Hrvatska i mi tu patnju moramo s njima podijeliti!".

Politicki neistomisljenici koji ga sada blate nisu vidjeli njegove stisnute sake dok je gledao rane svojih vojnika i nisu mogli znati sto znaci grc na njegovu licu. Nije to bio grc namrgodenog covjeka koji siri nezadovoljstvo, nego maska koja je skrivala duboku tugu.

Posebno su mu tesko pale smrti hrvatskih branitelja.

Prije podjele posmrtnih odlicja udovicama poginulih branitelja, zastao bi u susjednoj prostoriji nekoliko minuta da se smiri i razbistri zamucene oci. Nije htio pokazati tugu i bol, jer je smatrao da te plemenite smrti moraju biti obiljezene zahvalom i ponosom prema nesebicnoj zrtvi.

Dobro sam poznavao taj osjecaj, jer je najtezi zadatak koji bi mi dao bila upravo posmrtna podjela priznanja. Prije toga znao bi mi reci: 'Znam da ces tesko suzdrzati grc u grlu, ali zapamti, rodbina ne treba tvoju tugu jer je vec i njihova neizmjerna. Pokazi zahvalnost, sucut, ali i duboko postovanje prema zrtvama. Suze ostavi za poslije, kada budes sam u cetiri zida".

Imao je, vojskovode dostojno, duboko suosjecanje prema svojim poginulim vojnicima.

Sto znaju njegovi politicki protivnici o boli koju je prozivljavao znajuci da se Hrvatska ne moze roditi bez teskih zrtava?

Njihova bescutnost bila je velika tada kad je trebalo podijeliti tu tugu i brigu, kao sto je golema i danas dok izvrcu istinu.

Dr. Franjo Tudman bio je demokrat u pravom smislu te rijeci. Politicari prolaznog sjaja, koji ga danas nazivaju diktatorom, pokleknut ce pred istinom. Za vrijeme njegova mandata nije bilo politickih zatvorenika, nije bilo kazne za klevete koje su mu namijenili, niti za uvrede s kojima su ga obasipali. Za svaki problem trazio je misljenje suradnika i prijatelja pri neformalnim druzenjima. Cesto je za vrijeme rucka nametnuo teske teme da cuje tude misljenje.

Prihvacao je stavove koji su bili temeljeni na argumentima. Govore neki da je zaobilazio institucije i sam donosio odluke. Pritom zaboravljaju da je bio rat, kojega je vecina njih gledala samo putem televizije. Zato nisu znali da se u ratu cesto ne moze cekati na rasprave u demokratskim institucijama. Cekanje bi odnijelo previse zivota a mnoge bi bitke bile izgubljene.

Svaka usporedba s mirnodopskim nacinom odlucivanja svakako je zlonamjerna.                 

Napokon, da je bio diktator, zar bi ga narod toliko puta izabrao, tako odusevljeno docekivao?

Za razliku od proslih vremena, on nije dopustao rezirane doceke. Imao je iskren odnos prema svom narodu i tako mu je njegov narod uzvracao.

Nakon njegove smrti kilometrima duge kolone onih koji su mu dosli odati pocast pokazale su sto je narod mislio o svom predsjedniku Tudmanu.

Tvorci danasnjih neistina o dr. Tudmanu ne vole kada se istice njegova nevjerojatna hrabrost zato jer je oni nikada nisu imali. Nema velikog politicara, osobito u ratnim vremenima, bez velike hrabrosti. Upravo ta njegova hrabrost za mnoge je bila presudna u izboru izmedu brojnih hrvatskih stranaka pocetkom devedesetih. Znali smo da se Hrvatska nece roditi bez krvi jer u povijesti kolonijama nitko nije lako dao samostalnost.                    

Hrvatska je bila kolonija po izrabljivanju njezina bogatstva, po politickoj nesamostalnosti i po podredenom polozaju u svim podrucjima zivota od diplomacije, podjele vojnih i policijskih duznosti do rukovodecih polozaja na kojima je Hrvat bio prava rijetkost. Bilo je jasno da za izlazak iz takvog podredenog polozaja treba covjek koji nece stedjeti sebe. Netko tko ce hrabro krociti naprijed, spreman i na vlastitu zrtvu.

U nizu javnih nastupa dr. Franjo Tudman je pokazao da se po hrabrosti razlikuje od svih politickih suparnika.

To je bilo odlucujuce tijekom srpske agresije, kada je kao vrhovni zapovjednik bezbroj puta pokazao da ne zali samoga sebe na tom trnovitom putu.

Vise puta sam bio uz njega dok je obilazio bojisnicu i ne znam ni za jednoga predsjednika u povijesti koji je toliko bio na prvoj ratnoj liniji. Znao je da time prenosi svoju hrabrost na suborce i vise od vlastita primjera nije im mogao dati.

Sjecam se zapovijedi da u studenome 1991. godine odem u Istocnu Slavoniju kao Vladin predstavnik. Zadatak je bio organizirati kontinuitet ukoliko taj dio zemlje ostane odsjecen, a takva je opasnost bila vrlo izgledna. Kada sam ga pitao sto uciniti u slucaju presijecanja jedine cestovne komunikacije s kojom smo jos odrzavali vezu, jasno mi je rekao: "U tom smo slucaju izgubili rat! Imas se vratiti preko Madarske, zajedno cemo ici izginuti na Kupu, najblizu bojisnicu. Hrvati nece imati drzavu, ali ce imati jos jednoga Zrinskoga, a to je zalog da ce jednom ipak ostvariti svoj cilj!".

Nije me zapanjila mogucnost gubitka rata koliko njegova mirnoca dok je izgovarao te rijeci. Nije bilo ni najmanje sumnje u ozbiljnost njegove namjere.

Dok sam kretao na zadatak shvatio sam kolika je razlika izmedu njega i njegovih politickih protivnika.

Bila je to ona kljucna razlika koja dijeli besmrtnika od ostalih.  

Onima koji govore da je dr. Tudman izolirao Hrvatsku, i koji namjerno nisu zvali svjetske uglednike na njegov sprovod kako bi istakli sebe i svoje minorne zasluge, treba reci da ce se i taj lazni balon rasplinuti kad arhivi progovore.

Dr. Tudman je imao osobni kontakt sa svim svjetskim drzavnicima i svakoga je osobno dobio na telefon kad je zatrebalo. Bez takvih osobnih kontakata nikada, od mnogih nezeljena, drzava Hrvatska ne bi usla u Ujedinjene narode i Vijece Europe.

Isto tako, bez tih neizbjeznih osobnih lobiranja dr. Tudman nikada ne bi govorio na Generalnoj skupstini Ujedinjenih naroda i tako ostvario san hrvatskih generacija. Bez cvrstih veza s mocnicima svijeta nikada ne bi dogovorio intervenciju medunarodnih snaga za uspostavu mira, niti bi kasnije dobio diskretnu suglasnost za Oluju, tu krunu svih oslobodilackih akcije Hrvatske vojske.

Osobno sam nazocio takvim telefonskim razgovorima s predsjednicima Njemacke, Amerike, Francuske...

Uvijek su ga pomno saslusali i zanimali se za njegove stavove. Neki politicki patuljcici, koje je on sam stvorio, kasnije su njegovu ulogu umanjivali da bi uvecali sebe. No, za razliku od njih, bio je ponosan pred svima dok je branio interese Hrvatske...

Potkraj zivota bio je razocaran mnogim silama koje su se protivile nasoj slobodi, a kada smo je sami izvojstili zaprijetili su novim jugoistocnim integracijama. Sjetimo se samo plana SECI (South-east Country Integration), koji je trebao biti svojevrsna obnova Jugoslavije.

Zahvaljujuci ostrom protivljenju dr. Tudmana taj plan nije ostvaren. Pri tome politicki patuljci moraju znati da se i vanjska politika u ratu vodi drukcije. Sva je sreca da je, za razliku od njih, dr. Tudman to znao.

Svi njegovi bliski suradnici i objektivni promatraci mogu reci da je dr. Franjo Tudman bio odlucan ali mudar, energican ali osjecajan, u isto vrijeme vrstan vojskovoda ali i veliki humanist.

Bila je to izvanredna kombinacija odlicna politicara i dobra covjeka. Mozda je upravo zbog sprege tih osobina, za razliku od drugih u hrvatskoj povijesti, dr. Franjo Tudman uspio.