Odabrao i priredio: Mate BASIC

Sudbeni progon nije uspio izbjeci niti Mustafa Mehic, domobranski muftija, koji je krajem kolovoza 1945. uhicen zajedno sa zagrebackim serijatskim sucem Kasimom Hadzicem kada su izlazili iz tramvaja na mitnici u zagrebackoj Dubravi.

Mehic se, prema iskazu koji je dao istraziteljima OZN-e, uoci ulaska partizana u Zagreb 'sakrio u podrum svojeg stana' odakle je odveden u logor na Kanalu.

Pusten je poslije mjesec dana zatocenja kada je zaposlen u Imamatu dzemata Zagreb i Vojnoj bolnici gdje je imao duznost 'opremanja i sahranjivanja muslimana vojnika'.  Cinilo se kako je poslije Ukaza o amnestiji za pripadnike domobranstva izuzet od daljnje represije ali je iznova uhicen na temelju optuzbi sastavljenih u travnickoj OZN-i koja je slijedila u Bosni i Hercegovini redovitu praksu poticanja kaznenog progona svih nepocudnih pojedinaca prema zavicajnosti, neovisno o njihovu prebivalistu u to vrijeme.

Mustafa Mehic je roden 1915. u Travniku, a u Sarajevu je 1936. zavrsio serijatsku gimnaziju, a 1940. i Visu islamsku serijatsko-teolosku skolu. Pocetkom listopada 1941. Ministarstvo narodne prosvjete NDH imenovalo ga je za drzavnog vjeroucitelja u Trebinju, gdje je usko suradivao s trebinjskim ustaskim logornikom Abdulahom Camom, kasnijim prvim domobranskim muftijom sa sjedistem u Zagrebu.

Obojica su skrbili i o muslimanskim izbjeglicama 'kojih je Trebinje u ono vrijeme bilo prepuno' jer su 'bjezale ispred Talijana, partizana i cetnika.' U lipnju 1942. postavljen je za domobranskog imama Zapovjednistva grada Zagreba, potom je u proljece 1943. poslije smrti Abdulaha Came preuzeo i duznost glavnog domobranskog muftije u Zagrebu, a koju je obnasao sve do kraja rata.

U Zagrebu je do 1945. djelovao u radu Hrvatskog muslimanskog drustva i ponekad vodio drustvena vjerska okupljanja. Uhicen je na temelju zahtjeva trebinjske i travnicke OZN-e jer je kao 'domobranski (rukom istrazitelja OZN-e precrtano i dopisano 'ustaski') muftija sluzio okupatoru u razne svrhe.' Osim toga, 'poslije oslobodjenja Zagreba i dalje je radio protiv NOP-a na razne nacine kao sto je to radio za sve vrijeme u toku citavog rata.'

Na saslusanju u travnickoj OZN-i, kamo je otpremljen poslije uhicenja u Zagrebu, Mehic je uporno odbijao sve optuzbe, pa je istrazitelj zakljucio kako 'njegovo negiranje niukojem slucaju ne moze se uzeti za olaksavajucu okolnost.' Utvrdeno je i kako 'po oslobodenju Zagreba nije se ni na jedan poziv prijavio nasim vlastima' te je 'nastavio  (...) i dalje s prljavim radom'.

OZN-a za Bosnu i Hercegovinu, znajuci da zagrebacki Javni tuzitelj poslije amnestije iz kolovoza 1945. nevoljko pokrece nove postupke protiv nizih domobranskih casnika, ranijim optuzbama pridodala je i falsifikat pisma upucena Mehicu iz Sarajeva poslije svibnja 1945. u kojem ga je stanoviti Abdulah Dervisevic pozvao da ostane u Zagrebu i 'odrzava vezu s Katolickom crkvom i da ih o svemu izvjestava.'

Uz to je i navedena navodna izjava Mehiceve zene kako joj je 'u povjerenju' rekao da mu je 'zao sto nije vise domobrana poslao u ustase da ociste ovu gamad, te da se sad kaje kad vidi sta se radi.'

Konacno, nakon sto se Okruzni sud u Travniku proglasio nenadleznim zbog optuzenikovog zagrebackog prebivalista, Vrhovni sud u Zagrebu u srpnju 1947. potvrdio je presudu Mustafi Mehicu kojom je osuden na kaznu lisenja slobode s prinudnim radom i gubitak gradanskih prava u trajanju od dvije godine jer je medu ostalim 'primio sluzbu u neprijateljskoj vojsci i svojim radom pomagao i stranu drzavu koja se nalazila u ratu te suradjivao prema tome i na politickom polju sa neprijateljem.'                 

U prvih nekoliko mjeseci vlasti su nastojale ubrzanim sudskim postupcima, ili smaknucima bez sudenja, kazniti i ukloniti najizrazitije politicke i ideoloske protivnike pa je sukladno tome u sredistu istrage bilo politicko i javno djelovanje optuzenika za vrijeme rata, unaprijed oznacavano kao 'kolaboracionizam'. S vremenom, kako je jacala sovjetizacija i boljsevizacija drustva, glavni i cesto jedini kriterij za sudbeni progon postaje velicina optuzenikove imovine, a najvazniji element unaprijed donesene presude njezina konfiskacija.

Likvidacija zagrebackog muslimanskog 'sloja eksploatatora' zaceta je vec u prvim danima svibnja 1945. kada je uhicen, odveden na nepoznato mjesto i bez sudenja smaknut Tahir Mujicic, glavni dionicar i vlasnik najluksuznijeg zagrebackog hotela 'Esplanade' u kojem je tada smjesteno partizansko zapovjednistvo.

Tahir Mujicic (Tesanj 1909. - Zagreb ?1945.) boravio je u Zagrebu kao istaknuti trgovac i vlasnik trgovacke tvrtke 'Mujicic i brat' jos od tridesetih godina. Zajedno s bratom Muhamedom pripadao je krugu muslimanskih trgovaca blisko povezanih s Ademagom Mesicem na ciji su poticaj djelovali unutar hrvatskog poslovnog i gospodarskog zivota. Mujicic je tijekom rata kao dionicar Prve hrvatske stedionice postao i najveci pojedinacni dionicar i vlasnik najpoznatijeg zagrebackog hotela i tako usao u vrh gradske poslovne i trgovacke elite. 

Slicna je sudbina i veletrgovca i kucevlasnika Sabrije Prohica koji se pocetkom 1942. s obitelji trajno nastanio u Zagrebu.

Prohic je do rata zivio u Gracanici odakle je kao jedan od najimucnijih bosanskih veletrgovaca zemaljskim proizvodima i drvom uspjesno vodio poslove od Beograda do svih vaznijih europskih trgovackih sredista. Svoju poslovnu djelatnost nastavio je u smanjenom opsegu i tijekom rata u Zagrebu suzdrzavajuci se od pripadanja medusobno suprotstavljenim skupinama unutar zagrebacke muslimanske zajednice.

Zbog toga nije izravno sudjelovao u radu muslimanskih drustava ali je redovito novcano pomagao njihovu potpornu djelatnost. Kada su u studenome 1944. na Sestinskom dolu otvorene dvije zgrade Djecjeg doma Narodne uzdanice, Prohic se istaknuo kao jedan od najvecih pojedinacnih prinosnika sredstava za njegovu izgradnju i uzdrzavanje. 

Sredinom 1943. u Zagrebu je udomio dvogodisnju zidovsku djevojcicu Nadu Kolman, cija je majka Helena Kolman, zena ubijenog gracanickog ljekarnika Viktora Kolmana, iste godine uhicena u Gracanici i otpremljena u zatvor u Savskoj cesti, odakle je deportirana u neki od njemackih logora na Istoku gdje joj se gubi svaki trag.

Nada Kolman prezivjela je rat skrivena u zagrebackom domu obitelji Prohic, a 1947. s rodbinom se iselila u Izrael. 

U posljednjem naletu represije uoci sloma NDH, krajem sijecnja 1945. u Zagrebu je uhicen Fikret Prohic (Gracanica, 1922. - Zagreb, 1999.), sin Sabrije Prohica. Policijska ophodnja privucena bukom s obiteljskog posjeda na zagrebackom Srebrnjaku, zatekla ga je na zabavi na koju je primio 'ilegalce (...) za koje je znao da su ilegalci.'

Pod optuzbom za 'protudrzavnu djelatnost' upucen je iz zatvora u Savskoj cesti u lepoglavsku kaznionicu, a iako bez stvarnih veza s komunistima, ostao je zatvoren sve do kraja travnja 1945., unatoc nekoliko roditeljskih intervencija prema vec raspadajucem i korumpiranom represivnom apratu NDH.   

Sabriju Prohica, iako politicki neobiljeznog, nije zaobisao prvi val progona i uhicenja nepocudnih pojedinaca koji je zapoceo odmah u svibnju 1945. OZN-a ga je u studenome 1945. pritvorila zajedno sa zenom, Safetom Prohic r. Muftic, pod optuzbom za prikrivanje nezakonito stecenog zlata i razlicitih dragocjenosti. Odmah poslije njihova uhicenja u zagrebackim novinama osvanuo je prijeteci clanak u obliku tjeralice u kojem se opisuju i sve pronadene i oduzete dragocjenosti poslije izvrsene premetacine u njihovu domu. U clanku je posebice istaknuto kako je Prohic 'vlasnik 19 kuca u Zagrebu sto je bila najava skore konfiskacije imovine.

Nakon privremenog pustanja na slobodu, a u strahu od daljnjeg progona te dodatno zastrasen svakodnevnim uhicenjima istaknutih zagrebackih muslimana, ukljucujuci i smaknuca bez sudenja, u svibnju 1946. u tajnosti je napustio Zagreb kako bi se domogao Italije. Kao i stotine prije i poslije njega, uhvacen je od jugoslavenskih vojnih vlasti pri pokusaju prelaska drzavne granice i odmah bez sudenja likvidiran. Nekoliko dana nakon Prohiceva 'nestanka' ponovno su uhiceni njegova zena Safeta i sin Fikret i bez formalnog podizanja optuznice zatoceni dva i pol mjeseca u zatvoru Okruznog suda na Zrinjevcu.

Iako je bosanskim komunistickim vlastima, na ciji je poticaj i prvi put uhicen u Zagrebu, jamacno bila poznata njegova sudbina, protiv Sabrije Prohica je pred Okruznim sudom u Tuzli nastavljen postupak pokrenut jos u rujnu 1945., a pocetkom 1947. zbog 'nepoznate adrese' i 'u odsutnosti' proglasen je krivim jer je, kako je stajalo u presudi, 'prodavao za potrebe njemacke i Hrvatske vojske drvo, zemaljske proizvode i raznu manufakturnu robu' i tako 'jacao ekonomsku snagu i ratni potencijal neprijatelja'.

Iako vec mrtav, osuden je na pet godina zatvora s prisilnim radom, gubitak gradanskih prava u trajanju od tri godine i konfiskaciju cjelokupne imovine.

Obitelj bez saznanja o njegovoj sudbini ulaze zalbu Vrhovnom sudu u Sarajevu koji zbog postupovnih razloga ponistava prvostupanjsku presudu koja je uskoro zamijenjena kaznom konfiskacije imovine, gubitka gra�anskih prava, a bez zatvorske kazne. 

NASTAVIT CE SE

_____________________________________________________

Iako zavicajan u Sarajevu, u Zagrebu je u svibnju 1945. uhicen knjizevnik i novinar Enver Colakovic, a potom je do srpnja 1945. zatocen u logoru OZN-e u Maksimiru. Roden je 1913. u Budimpesti od oca Vejsila Colakovica, sarajevskog industrijalca i majke Madarice Ilone (Fatime) Altmann koja je bila izdanak plemicke obitelji Mednyanszky. Najranije djetinjstvo proveo je u Budimpesti sve do 1919. kada se obitelj seli u Sarajevo. Colakovic je u hrvatsku knjizevnost usao 1939. i 1940. kada je objavio prve pripovjetke u zagrebackom tjedniku 'Svijet'.

Nakon uspostave NDH s prekidima je zivio u Zagrebu i Sarajevu te redovito suradivao u tisku i periodici. Godine 1943. za rukopis romana Legenda o Ali-pasi dobio je godisnju nagradu Matice hrvatske za najbolji roman. U rujnu 1944. primljen je u svojstvu ugovornog cinovnika u Ministarstvo vanjskih poslova NDH i kao poznavatelj madarskog jezika postavljen za kulturnog izaslanika u poslanstvo NDH u Budimpesti gdje je duznost poslanika vrsio Hakija Hadzic.

Poslije kapitulacije Madarske i ulaska Sovjeta u Budimpestu, slomljen zbog pogibije roditelja u saveznickom bombardiranju Sarajeva, pjesice se vratio u Zagreb gdje je do kraja ostao na raspolaganju Ministarstvu vanjskih poslova. U prvom iskazu pred istraziteljima branio se poslovicnom argumentacijom kako je u diplomatsku sluzbu NDH usao protiv svoje volje, na nagovor Hakije Hadzica, a kako bi u tisak neutralnih zemalja 'slao dokumente o ustasko-cetnickim zlocinima u Hrvatskoj'.

U srpnju 1945. privremeno je pusten na slobodu ali je protiv njega pokrenut postupak i pred Anketnom komisijom za utvrdivanje zlocina kulturnom suradnjom s neprijateljem koja je ustanovila da je objavljivao 'iskljucivo beletristicka djela bez vidljive politicke tendence.' Konacno, 18. srpnja 1945. izveden je pred Sud za zastitu nacionalne casti Hrvata i Srba u Hrvatskoj te optuzen zbog vrsenja duznosti kulturnog izaslanika u poslanstvu NDH u Budimpesti u kojem je svojstvu u veljaci 1945. zajedno s poslanikom Hakijom Hadzicem sudjelovao u osnutku Hrvatsko-madarskog drustva u Szombathelyu.

Time je prema optuznici 'sluzio u cinovnickom aparatu vaznom za okupatora i njegove pomagace' te s njima vrsio 'kulturnu suradnju'. Postupak protiv Colakovica je u kolovozu 1945. obustavljen temeljem Ukaza o opcoj amnestiji i pomilovanju za odredena kaznena djela.