Obabrao i priredio: Mate BASIC

Neposredno nakon zavrsetka rata, pred sudove je izvedeno vise desetaka zagrebackih muslimana pod optuzbom za 'neprijateljsko djelovanje'. Neki od njih do tada su imali kljucnu ulogu u oblikovanju zagrebacke muslimanske zajednice i njezinih ustanova. Tako je krajem svibnja 1945. zbog 'protunarodnog rada' uhicen je i Halid Muftic, brat zagrebackog muftije, a OZN-a je 10. srpnja 1945. protiv njega podnijela prijavu Sudu za zastitu nacionalne casti. 

Halid Muftic  je roden u Zepcu 1897., a u Zagrebu je 1933. zavrsio Sumarski fakultet. Prije 1941. radio je kao sumarski savjetnik u banskoj vlasti i vrsio duznost clana Sumarskog odbora Gospodarske sloge HSS-a. Odmah poslije uspostave NDH postavljen je za tajnika ministra sumarstva i rudarstva Ivice Frkovica s kojim su on i brat godinama prije rata odrzavali bliske veze.

U lipnju 1943. imenovan je za odjelnog procelnika u Ministarstvu skrbi za postradale krajeve, a od ozujka 1944. ponovno je presao u Ministarstvo sumarstva. Kao i vecina srednjih i visih cinovnika u jesen 1941. pristupio je Ustaskom pokretu, a 1944. Pavelic ga je odlikovao Redom za zasluge II. stupnja zbog uspjesnog ustrojavanja Ministarstva skrbi za postradale krajeve. Od 1938. clan je Zaklade za izgradnju dzamije u Zagrebu i odbornik u Mjesnom odboru Narodne uzdanice.

Krajem srpnja 1945. izveden je pred javnog tuzitelja  grada Zagreba kojem je u nekoliko tocaka iznio svoju obranu. U vezi s djelovanjem u Narodnoj uzdanici priznao je da su medu muslimanskim studentima 'najveci utjecaj imali frankovci', ali je sebe opisao kao zastitnika komunistickih studenata zbog cega ga je u veljaci 1941. i fizicki napao student Cazim Tulic, kasniji ustaski logornik u Zvorniku.

Opisao je i svoje obiteljske prilike i naveo da je ozenjen Zidovkom Klarom Fiscbach te da su s njima zivjeli i zenin otac Lav Fiscbach i sestre Lota Frenkl i Tila Atijas. Zenin brat Jonas Fiscbach 1941. zavrsio je u jasenovackom logoru, ali je poslije njegove intervencije pusten i kao lijecnik upucen u Bosnu odakle je otisao u partizane.

Branio se da je pristupio Ustaskom pokretu kako bi zastitio zenu i njezinu obitelj te da je intervenirao za progonjene Srbe i komuniste, sto je potkrijepio konkretnim primjerima.  Pismene izjave u korist Halida Muftica javnom tuzitelju dalo je 17 osoba od kojih neke u sluzbi u drzavnim ustanovama i Jugoslavenskoj armiji.

Njegove navode o potpori komunistickim studentima potvrdio je Ibrahim Balta, vojni dopisnik XXXII. divizije Jugoslavenske armije i jedan od potpisnika ljevicarske studentske predstavke Glavnom odboru Narodne uzdanice iz veljace 1941. kojom se prosvjedovalo zbog izbacivanja studenata komunista iz drustvenog konvikta u Zagrebu. Zena Rade Pribicevica potvrdila je da je njezin muz pusten iz zatvora Mufticevom zaslugom, a njegove intervencije potvrdio je i Vladimir Blaskovic, sef kabineta ministra prosvjete NR Hrvatske. Jedna od zaposlenica u Ministarstvu sumarstva NDH izjavila je kako je Muftic 'stitio pravoslavce zaposlene u ministarstvu', dok je Sreski narodni odbor u Zepcu izdao uvjerenje u kojem je stajalo da se osobno zauzeo za 72 osobe zatocene u Travniku s namjerom da budu poslane u Jasenovac.

Neovisno o tome, sud je prihvatio navode Javnog tuzitelja pa je protiv Halida Muftica u kolovozu 1945. podignuta optuznica koja ga je teretila u dvije tocke: jer je u jesen 1941. pristupio Ustaskom pokretu i vrsio duznost tajnika ministra, a zatim i 'procelnika u drzavnom aparatu i zbog toga odlikovan po Pavelicu cime je vrsio administrativnu suradnju s okupatorom'.  Sud za zastitu nacionalne casti proglasio ga je krivim po svim tockama te je osuden na kaznu prisilnog rada u trajanju od sest mjeseci i gubitak gradanske casti u trajanju od tri godine. (...)

Sud za zastitu nacionalne casti poslije provedene istrage u nekim je slucajevima odbacivao optuznice ili, poslije djelomicne amnestije iz kolovoza 1945., obustavljao postupke kao u istragama protiv Saliha Kulovica, tajnika Dzematskog medzlisa i Ibrahima Ruzdica, sveucilisnog profesora i tajnika Zaklade za izgradnju dzamije u Zagrebu.

Kulovic je roden 1902. u selu Doboju kraj Kaknja u kotaru Visoko, a u Zagrebu je zivio od sredine dvadesetih godina kada se upisao na Pravni fakultet na kojem je 1934. i doktorirao na temelju polozenog rigoroza.  Kao odbornik Narodne uzdanice te clan i zatim tajnik Dzematskog medzlisa od 1934. do 1945. sudjelovao je u vjerskom i drustvenom zivotu zagrebacke muslimanske zajednice. Kao strucnjak za socijalno osiguranje radio je kao savjetnik u zagrebackom drustvu za osiguranje radnika Merkur.

Od 1935. clan je HSS-a koji je napustio krajem 1938., poslije skupstinskih izbora, kada se priblizio vodstvu JMO-a. U svibnju 1939. privremeno je otisao iz Zagreba u Sarajevo gdje je postavljen za ravnatelja Mirovinskog zavoda privatnih namjestenika. U Zagreb se vratio poslije uspostave NDH kada je na poziv zagrebackog muftije Ismeta Muftica preuzeo duznost odjelnog procelnika u Ministarstvu zdravstva i udruzbe. U tom svojstvu te kao clan odbora Hrvatskoga crvenog kriza do kraja rata skrbio se o muslimanskim izbjeglicama, stradalnicima i ratnoj sirocadi iz Bosne smjestenim u Zagrebu i okolici.

Pavelic ga je krajem 1944. zbog dobrog vodenja poslova socijalnog osiguranja odlikovao Redom za gra�anske zasluge II. stupnja. Nije pristupio Ustaskom pokretu, a u svibnju 1945. na saslusanju pred istraziteljima OZN-e izjavio je kako je prihvatio uspostavu NDH 'kao rjesenje pitanja bosanskih muslimana'.  Uhicen je u Zagrebu vec 15. svibnja 1945., a OZN-a je protiv njega, Halida Muftica i povjesnicara Rudolfa Horvata podnijela zajednicku prijavu Javnom tuzilastvu zbog 'protunarodnog rada u vrijeme oslobodilackog rata' i jer su se 'ogrijesili u nacionalnu cast naroda'.

U srpnju 1945. izveden je pred istraznog suca gdje je na saslusanju uporno nijekao svaku krivnju. Branio se da je postavljen u ministarstvo protiv svoje volje te da je zelio nastaviti obnasati sluzbu u Sarajevu. Na pitanje o svojoj ulozi i prilikama u Mjesnom odboru Narodne uzdanice odgovorio je kako je djelovao iskljucivo zbog humanih pobuda te da se sukobio s ustaskim poglavnim pobocnikom Alijom Suljkom koji je nagovarao muslimanske studente u drustvenom konviktu da se prijave u Ustasku vojnicu.

Osim toga, tvrdio je da je kao odjelni predstojnik 1945. onemogucio pokusaj izvodenja iz zemlje vise tisuca ratne sirocadi sto su navodno zagovarali neki ustaski duznosnici. (...) Glavna rasprava odrzana je 30. srpnja 1945. pred Sudom za zastitu nacionalne casti koji je prihvatio glavne navode iz Kuloviceve obrane pa je osloboden jer njegova sluzba 'nije bila takove naravi da bi bila za okupatora narocito vazna'.

OZN-a je 13. svibnja 1945. uhitila u Zagrebu i Ibrahima Ruzdica (Travnik, 1906. - Zagreb, 1990.) koji je zatim izveden pred Javnog tuzioca i Anketnu komisiju za kulturnu suradnju s neprijateljem koja je podrobno ispitivala njegovo javno djelovanje u ratu.                

Ruzdic je u rodnom Travniku zavrsio isusovacku Klasicnu gimnaziju. U Zagrebu je upisao studij kemije (farmacije) koji je zavrsio 1929., a 1933. je postao doktor kemijskih znanosti. Do 1938. zaposlen je kao kemijski strucnjak u vojnoj bolnici u kojoj je utemeljio analiticko-kemijski laboratorij, a zatim je postavljen za predstojnika kemijskog laboratorija sanatorija Merkur.

Medu zagrebackim muslimanima nastupao je kao pristasa zagrebackog muftije, pa je na Mufticev zahtjev 1938. usao u Upravni odbor Zaklade za izgradnju dzamije. Od 1935. zarucen je s Macom Gensberger, sestrom zene Blaza Lorkovica, preko kojeg je stupio u blizu vezu s nacionalistickim (ustaskim) krugovima u Zagrebu pa su se 1940. u Ruzdicevu stanu s Milom Budakom potajno susreli reis-ul-ulema Fehim Spaho i zagrebacki muftija Ismet Muftic.

Od 1938., kada napusta vojnu bolnicu, clan je HSS-a, ali kada je sklopljen sporazum o Banovini Hrvatskoj 'istupio (je) iz organizacije jer (je) smatrao da se nije smjelo cijepati Bosnu'. 

Poslije uspostave NDH, krajem 1941. imenovan je za izvanrednog profesora na Medicinskom fakultetu sto je javnosti predstavljeno kao izbor 'prvog muslimanskog Hrvata profesora na Hrvatskom sveucilistu'. Osim kao strucnjak, Ruzdic je tim povodom opisivan i kao covjek 'koji od svojih djackih dana do danas nikada nije zaboravio na svoje hrvatske rodoljubne duznosti ostavsi uvijek dosljedan Hrvat'. 

Banjalucka Hrvatska sviest Munira Sahinovica Ekremova otisla je i korak dalje i za Ruzdica ustvrdila kako je od 'djackih vremena pa sve do sada bio (...) dosljedan ustaski borac za Nezavisnu Drzavu Hrvatsku'.  Predavanja iz kemije zapoceo je u zimskom semestru 1942., a u ozujku 1943. na njegovu nastupnom predavanju posebni gosti bili su Mladen Lorkovic, tada ministar vanjskih poslova, Ivan Orsanic, upravni zapovjednik Ustaske mladezi i general Ante Hocevar, zapovjednik Glavne domobranske bolnice, sto se u istrazi takoder koristilo kao dokaz Ruzdiceva ustaskog djelovanja.

U ozujku 1943. Ministarstvo vanjskih poslova NDH, zbog znanja francuskog jezika, dodijelilo je Ruzdica u pratnju jeruzalemskom muftiji El-Huseiniju za vrijeme njegova posjeta Zagrebu, Banjoj Luci i Sarajevu, a tijekom 1944. po nalogu Ministarstva narodne prosvjete NDH zajedno s dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu Antom Sercerom postavio je temelje Medicinskom fakultetu u Sarajevu na kojem je odrzao nekoliko predavanja.  (...)

Optuzen je na kraju tek po tri tocke: pripadnost Ustaskom pokretu, prihvacanje duznosti sveucilisnog profesora od ustaskih vlasti, cime je vrsio 'naucnu i administrativnu saradnju sa domacim izdajnicima' i odlazak u Treci Reich na specijalizaciju, cime je vrsio 'naucnu saradnju s okupatorom'. Sud je krajem kolovoza 1945., poslije donosenja Ukaza o amnestiji i prihvacanja izjava svjedoka, prihvatio navode iz Ruzdiceve obrane i time obustavio daljnji postupak.

________________________________________________

U svibnju 1945. uhicen je Murat Rizvanbegovic, predsjednik Hrvatskoga muslimanskog drustva. Bez znanja obitelji odveden je na nepoznato mjesto i 12. lipnja 1945. izveden pred Vojni sud Komande grada Zagreba. Prema 'optuznom predlogu' osumnjicen je za 'sluzenje neprijatelju u vidu agitatora i pomagaca', jer je kao predsjednik Hrvatskoga muslimanskog drustva provodio ustaska nacela i 'pomagao tzv. muslimansku sirotinju u Zagrebu, sto su bile u stvari familije emigranata sa oslobodenog teritorija Bosne, koje su se iz straha pred narodnim kaznjavanjem sklonile u Zagreb i izbjegle pred zasluzenom kaznom'.

Sud ga je proglasio krivim zato sto je 1941. izabran za predsjednika Hrvatskoga muslimanskog drustva iz kojeg su prije toga izbaceni svi 'napredni elementi' i jer je 'agitirao za Pavelica' medu zagrebackim muslimanima. Osuden je na dvije godine zatvora, pet godina gubitka gradanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.

Obitelj je za presudu saznala tek kada je u novinama objavljena vijest o 'osudi ustaskim krvnicima i pljackasima koji su mucili zagrebacke rodoljube i pljackali njihove imetke', medu kojima je naveden i Murat Rizvanbegovic koji je kao 'predsjednik muslimanskog drustva u Zagrebu agitirao za Pavelicev krvavi rezim te okupljao muslimanski zivalj (...) radeci s njima u ustaskom duhu, te kao trgovac pljackao narodnu imovinu.' 

Njegova zena Izeta Rizvanbegovic r. Kulenovic isti dan uputila je Vojnom sudu zahtjev za obnovu postupka koji je obrazlozila time da je Murat Rizvanbegovic preuzeo duznost predsjednika drustva na zahtjev Hasana Kikica te da je u ratu prikrivao i pomagao komunisticke simpatizere. Izjavu slicnog sadrzaja  poslalo je sudu i 12 clanova drustva i u njoj su pobijali navode iz presude te ponudili svjedocenje u njegovu korist. Jedan od potpisnika, Mustafa Ahmetovic, izjavio je i da je pusten iz jasenovackog logora zahvaljujuci Rizvanbegovicevu jamstvu. Njihovi zahtjevi su prihvaceni pa je u studenome 1945.

Rizvanbegovic pusten iz zatvora na temelju ukaza o amnestiji, a u prosincu 1946. smanjena mu je i kazna gubitka gradanskih prava na dvije godine 'jer je isti za svoja djela prestrogo kaznjen'.

Konacna moralna zadovoljstina stigla mu je u veljaci 1947. kada je iz Torina primio pismo od izbjeglih Zidova Zige i Olge Schulhof o primitku stvari 'koje smo godine 1941. k Vama na cuvanje dali.' U pismu su iskazivali i 'mnogo hvale za uslugu' dok je na kraju stajalo 'posto se posvoj prilici, nikada vise necemo vidjeti, to Vam i Vasima ovim putem kazem z Bogom.'