58 nepovezanih optuzenika razlicitih zvanja i vjera

Odabrao i priredio: Mate BASIC

U svibnju 1945. prestao je djelovati zagrebacki Dzematski medzlis nakon sto su njegov predsjednik Ismet Muftic i tajnik Salih Kulovic uhiceni, potpredsjednik Mehmed Alajbegovic kao ministar vanjskih poslova s vladom NDH napustio Zagreb, a clan Salko Aleckovic bez sudenja smaknut u okolici Zagreba. Zbog zatvaranja vecine clanova prestala je s radom i Zaklada za izgradnju dzamije, a prekinute su i sve veze s islamskim vjerskim vlastima u Sarajevu.

Vjerski zivot gotovo je zamro, a poslove Dzematskog medzlisa i Zaklade privremeno su preuzeli pomocnik zagrebackog imama Himzo Alagic i mujezin dzamije Hamdija Unkic, kome je Gradski narodni odbor u srpnju 1945. odbio izdati dozvolu boravka u Zagrebu.  U kolovozu 1945. Gradski narodni odbor naredio je Imamatu dzemata iseljenje iz prostorija u Tomasicevoj ulici 12 u kojima se nalazio jos od 1935. pa su svi upravni poslovi i arhiv premjesteni u dzamiju na Trgu Kulina bana (kasnije Trg zrtava fasizma). 

U svibnju 1945. zbog uhicenja serijatskog suca Kasima Hadzica prestao je s radom i Kotarski serijatski sud u Zagrebu, iako su drzavni serijatski sudovi u Bosni i Hercegovini djelovali sve do ukidanja u travnju 1946. i uvodenja obvezatne gradanske zenidbe.  Hadzic je poslije zatvaranja odveden u zarobljenicki logor OZN-e na Kanalu iz kojeg je pusten nakon dva mjeseca kada je preuzeo duznost 'glavnog poslovodje i voditelja uredske kancelarije' privremenoga Dzematskog medzlisa.  Ponovno je uhicen u kolovozu 1945. u zagrebackoj dzamiji dok je boravio u ramazanskom itikafu (obicaj zatvaranja u osamu u dzamiji posljednjih deset dana ramazana) i zatim prebacen u Sarajevo gdje je osuden na sest godina zatvora, jer je 1941. obnasao duznost gradonacelnika Priboja za vrijeme kratkotrajne uprave NDH u dijelu Novopazarskog Sandzaka i od 1942. do 1944. uredivao sarajevsko hrvatsko muslimansko nacionalisticko glasilo 'Osvit'.

Privremeni zagrebacki dzematski imam Himzo Alagic u prvi sluzbeni dodir s vlastima stupio je tek sredinom lipnja 1945., kada mu je odobreno koristenje novih pecata za Imamat dzemata sa zaglavljem Federalne Drzave Hrvatske. Zatim se prijavio i Komandi grada Zagreba Jugoslavenske armije i nadleznom Rajonskom odboru koje je obavijestio o postojanju Muslimanske vjeroispovijedne opcine u Zagrebu. Neuspjesno je trazio da mu se zbog prostorne nadleznosti Imamata izda trajna dozvola za sluzbena putovanja Hrvatskom pa je prije svakog odlaska iz Zagreba morao nekoliko dana cekati na izdavanje privremene propusnice. Prvu vezu s vjerskim vlastima uspostavio je u srpnju 1945. kada je izvijestio sarajevski Ulema medzlis da je zagrebacki imam 'odmah nakon oslobodenja Zagreba i prema obavijesti Vojnog suda Komande grada Zagreba saopcenoj u zagrebackom 'Narodnom listu' od 30. VI. 1945. osuden (...) na smrt strijeljanjem'. Zatrazio je donosenje odgovarajucih odluka 'jer je ovaj Imamat ostao bez dzematskog imama, a ovdasnji Dzematski medzlis bez svog predsjednika'. (...) Vecinu u novom Dzematskom medzlisu, utemeljenom 17. studenoga 1945.,  cinili su, osim predsjednika i potpredsjednika, clanovi bivseg Hrvatskoga muslimanskog drustva do tada u sukobu sa zagrebackim muftijom i njegovim krugom. U Dzematski medzlis usli su: Rasim Hadziselimovic, veletrgovac, kao predsjednik, Fehim Aleckovic, trgovac vocem, kao potpredsjednik, Sulejman Masovic, cinovnik Ministarstva socijalne politike, Ibrahim Kotlo, privatni namjestenik, Asim Rizvanbegovic, trgovac, Husein Jasarevic, trgovac, Serif Haveric, trgovac, kao clanovi, i njihovi zamjenici, Adem Kontic, slasticar, Avdo Pekusic, trgovacki putnik, Faik Tahiragic, kavanar, Sejdo Derviscausevic, slasticar, Mustafa Ibrisevic, radnik, Sabit Misimovic, slasticar, i Himzo Alagic, imam. Time je zapocelo privremeno sredivanje prilika u zajednici pa se ponovno pristupilo organiziranju zapustene skolske vjerske pouke koja je neredovito tekla u dzamijskim prostorijama.

Broj ucenika na islamskom vjeronauku u Zagrebu prepolovio se te je pao s 268 iz 1944./45. na 122 ucenika u sijecnju 1947., a zbog, prema mjerlima Ministarstva prosvjete NRH, nedovoljnog broja muslimanske djece ukinuta je i duznost honorarnoga drzavnoga skolskoga islamskog vjeroucitelja. 

Iako je kao 'osnovno nacelo' rada postavljena 'suradnja s narodnim vlastima i masovnim organizacijama', zajednica je krajem 1946. ponovno zapala u krizu poslije neocekivanog uhicenja predsjednika Dzematskog medzlisa Rasima Hadziselimovica koji je u sijecnju 1947. izveden pred Vrhovni sud NR Hrvatske u skupini 'sabotera i pljackasa' iz Gradske uprave narodnih dobara u kojoj su se nalazili i njegov brat Smajo Hadziselimovic, te Serif Sehercehajic, glavni dionicar zagrebacke tvrtke Energija, odbornik Muslimanskoga kulturnog drustva Preporod i dugogodisnji potpredsjednik Hrvatskoga muslimanskog drustva.  Sehercehajic je uhicen jos sredinom 1946. kada je protiv njega i ostalih dionicara trgovacke tvrtke Energija podignuta uobicajena optuznica da je 'za vrijeme rata privredno suradjivao sa neprijateljem, te svoje trgovacko poduzece stavio na raspolaganje neprijatelju i time jacao ekonomsku snagu i ratni potencijal neprijatelja.' Kako je optuznica polazila od komunistickoga sektaskog shvacanja u funkciji revolucionarne odmazde i zamisljene drustvne preobrazbe, a po kojem je svaka gospodarska ili trgovacka djelatnost poslije 1941., a prije 'oslobodenja', predstavljala kazneno djelo 'protiv naroda i drzave', sud je djelomice uvazio navode obrane i Sehercehajica osudio 'tek' na konfiskaciju imovine i gubitak gradanskih prava u trajanju od dvije godine.

Javni tuzitelj Vlado Ranogajec, ranije sudac Vojnog suda 'Komande' grada, nezadovoljan presudom zatrazio je od Vrhovnog suda da se presuda Sehercehajicu preinaci sukladno 'tekovinama Narodno Oslobodilacke Borbe i pravnom shvacanju sirokih narodnih slojeva.'  Sehercehajic je zadrzan u pritvoru, a zatim mu je iznova sudeno zajedno sa Hadziselimovicima u novom postupku vodenom u sklopu pocetka kampanje progona tzv. 'privrednih sabotera' jer su, prema rijecima tuzitelja, svi optuzeni predstavljali 'ostatak sloja eksploatatora koji su iskoristavali narod'. Serif Sehercehajic je optuzen i za nova kaznena djela 'visemilijunske prevare' i 'vezu s narodnim neprijateljem u Trstu, klevetanje narodne vlasti i sirenje glasina o atomskoj bombi i skoroj propasti Jugoslavije'. Svi su osudeni na drakonske kazne: Smajo Hadziselimovic na kaznu zatvora s prisilnim radom od sedam godina, gubitak gradanskih prava od tri godine i konfiskaciju imovine, Rasim Hadziselimovic  na kaznu zatvora s prisilnim radom od 12 godina, gubitak gradanskih prava od pet godina i konfiskaciju imovine, a Serif Sehercehajic osuden je na smrtnu kaznu strijeljanjem, trajan gubitak gradanske casti i konfiskaciju imovine.                                                         

Vec u svibnju 1945., odmah poslije ulaska u Zagreb postrojbi Jugoslavenske armije, OZN-a je u prvom valu masovnih uhicenja pritvorila i zagrebackog muftiju. Zatvoren je u podrum sjedista OZN-e na Trgu Kulina bana (ranije Trg N, buduci Trg zrtava fasizma), gdje se nalazila zagrebacka dzamija. (...)

Na sudu se zbog 'racionalizacije' postupka pod istom optuznicom naslo 58 medusobno nepovezanih optuzenika razlicitih zvanja i vjera, oznacenih u presudi kao 'Filipovic-Majstorovic i druzina'. 

Osim Muftica optuzeni su, medu ostalim, i evangelicki biskup Philip Popp, rimokatolicki svecenici Ivo Guberina, Kerubin Segvic i Stjepan Kramar, casna sestra Blanka Stipetic, franjevac Radoslav Glavas, grkokatolicki svecenik Ivan Timka i mitropolit Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) Grigorij Ivanovic Maksimov Germogen, episkop Spiridon Mifka te nekoliko svecenika i dakona HPC-a. U istom procesu osudeni su i zagrebacki muslimani Omer Krecinic, pripadnik Ustaske vojnice, na smrtnu kaznu strijeljanjem i Remzija Dumicic, cinovnik u Ravnateljstvu za ponovu, na osam godina zatvora.

NASTAVIT CE SE

__________________________________________________

Prema presudi, predsjednik zagrebackoga Dzematskoga medzlisa Ismet Muftic je proglasen krivim jer je poslije proglasenja NDH sastavio i na radiopostaji procitao proglas kojim je pozvao muslimane na suradnju s novim vlastima 'pruzajuci na taj nacin okupatoru i njegovim slugama izravnu pomoc za porobljavanje naroda Jugoslavije'.

Proglasen je krivim i jer je 'prisustvovao mnogim sjednicama ustaske vlade, na kojima su donosene razne odluke o organizaciji vojne sile na stetu N.O.P.-a, progonu Srba, o uvodenju rasnih zakona i progonu lica nearijevske rasne pripadnosti i sudjelovao na taj nacin u organiziranju masovnih progona i ubijanja nevinog stanovnistva'.

Time je pocinio kazneno djelo 'pomagaca okupatora i sudjelovanja odnosno organiziranja izvrsenja masovnog ubijanja stanovnistva i pljackanja narodne imovine', opisano u Uredbi o vojnim sudovima koju je u svibnju 1944. donio Vrhovni stab NOV i POJ, a potpisao Josip Broz Tito.  Za to kazneno djelo osuden je na smrtnu kaznu strijeljanjem, trajan gubitak gradanske casti i konfiskaciju imovine.

U konfabuliranom zajednickom obrazlozenju smrtnih kazni za ukupno 49 optuzenika Muftic je opisan kao djelatni clan jedinstvene skupine u sluzbi 'njemackog fasizma i provedbe njegovih imperijalistickih ciljeva', a koju su cinili osim zagrebackog muftije i mitropolit HPC-a Germogen, evangelicki biskup Popp i rimokatolicki svecenik Guberina. Oni su nastupali 'preko na oko razlicitih organizacija', ali su svi sluzili i suradivali 'sa istim gospodarom, radili na istoj liniji, harangirajuci nase narode jedne na druge, raspirujuci (...) vjersku netrpeljivost i sovinizam (...).'.

Uz to, Muftic je prema presudi zajedno s Guberinom 'pozivao ustase i muslimane da pristupe zvjerskom klanju Srba', time sto su prikazivali Srbe, 'a ne vladajucu reakcionarnu kliku, kojoj su i sami pripadali', kao krivce za stradanja 'hrvatskog naroda i muslimanskog zivlja u proslosti', pa su obojica kao dio iste 'reakcionarne klike' i 'gurnuli noz u ruke Filipovicu-Majstorovicu'. 

Sudenje zagrebackom muftiji pokrenuto je i provedeno nedvojbeno na temelju iskonstruiranih optuzbi, posebice one da je bio duhovni poticatelj genocidnih postupaka protiv Srba u NDH. Osim toga, sudenje je imalo sva obiljezja montiranoga politickog procesa s unaprijed napisanom presudom.  Mufticeva odgovornost mogla je biti tek moralna ili politicka, ali samo iz vizure sloma NDH, u kojoj je prema vlastitim navodima vidio ozivotvorenje hrvatske drzave, te naknadno stvorene cjelovite slike o svim zlocinima ustaskog rezima prema kojem se do samoga kraja odnosio lojalisticki.

Svaka istraga i sudenje provedeno na temelju gradanske zakonitosti, bez politicko-ideoloske pozadine kojom su bili optereceni svi poslijeratni procesi protiv 'narodnih neprijatelja i izdajnika', bez sumnje bi otklonili kaznenu odgovornost zagrebackog muftije sto je vidljivo i iz presuda i izrecenih kazni ostalim najistaknutijim zagrebackim muslimanima, na razlicite nacine povezanih s porazenom NDH.