Napisali i snimili: Tonci PRUSAC i Suzana FANTOV

Marko Volarevic je 22. rujna 2007. navrsio 80 godina. Covjek je to cije se ime povezuje sa zacetnicima, pionirima poslijeratne hrvatske zajednice u Australiji, koji je u zemlju koju su tada nazivali 'zemljom buducnosti' stigao brodom. U svojoj nakani za boljim zivotom uspio je stvoriti temelje hrvatske zajednice u Geelongu, Hrvatskog doma "Kardinal Alojzije Stepinac" i utisnuti pecat hrvatske nacionalne svijesti u ovu zemlju, od cega nije odstupao tijekom cijeloga svojega zivota.

Ovaj karizmaticni, elegantni gospodin, rodom iz malog pogranicnog sela Dragovije pokraj Metkovica, na jugu Dalmacije, iako u zrelim godinama, i pritisnut boljkama koje godine nose kao i zivotni oziljci, zatrazio je lijecnicko odobrenje da putuje zrakoplovom iz Brisbanea gdje danas zivi do Melbourna, kako bi pocetkom rujna nazocio 50. obljetnici osnivanja Australsko-hrvatskog drustva "Kardinal Alojzije Stepinac" u Geelongu.

Uz svojega staroga kolegu Juru Jakovljevica, bio je jedan od pocasnih gostiju te veceri, jedan od prisutnih osnivaca toga Drustva, koji je svojim budnim okom mogao vidjeti kako, polako ali sigurno, treca generacija stupa na snagu kao znak da je buducnost ovoga Drustva - osigurana.

Uoci njegova povratka u Brisbane, i "Hrvatski vjesnik" imao je prigodu i cast malo 'procakulati' s Markom Volarevicem koji nam  otkriva zanimljivu zivotnu pricu...

NEMARAN DAK I MLAD VOJNIK

Svoju pricu zapocinje slikama iz djetinjstva, vremenom kada je radije bio uz ovce i koze negoli je pohadao skolu, govoreci kako mu nije bila omiljena.

- Kada je rat izbio, ja sam bio maloljetan i kada su me neprijatelji, koje su nazivali partizanima, htjeli odvesti u sumu, moji roditelji nisu dopustili da me odvedu i da im se prikljucim. Tada sam imao dva brata koji su bili u Hrvatskoj vojsci. Stariji brat Jure bio je u Hrvatskim Oruzanim Snagama, a drugi brat Ivan u Poglavnikovom ''Tjelesnim Sdrugu'' - sjeca se Marko davne 1944. godine kada je sa svojih 16 i pol godina napustio svoje roditelje i krenuo u Mostar gdje je bilo vojno Zapovjednistvo Hrvatske vojske.

- Kao deckic poceo sam vjezbati s drvenim stapom, jer Vlada nije dopustala da niti jedan mladic ispod 17 godina ima pravo vojno oruzje. Na sam dan 17. ro�endana polozio sam prisegu  i  postao aktivni vojnik Hrvatske vojske dobivsi ustasku odoru i vatreno oruzje.

Mogao sam tek tada ozbiljnije vjezbati i pripremati se za eventualni odlazak na front. Vjezbali smo intenzivno nekoliko mjeseci kada smo drzali strazu u Istocnom logoru te ponekad odlazili do Bijelog polja gdje je bio tako dubok snijeg da nisam mogao uopce hodati i vaditi noge iz toga mekoga napadala snijega'' - podrobno opisuje Marko, sjecajuci se dobro pojedinosti iz toga razdoblja kada je i sam bio prvi put ranjen od minobacaca kojega su partizani dobili od Engleza: stekao je ranu koja je tek nakon duga puta u Sarajevo bila prvi put  previjena u tamosnjem Sokolskom domu, privatnoj bolnici.

Nedugo nakon toga, on i njegova postrojba odlaze preko Doboja i Bosanskoga Broda u Slavonski Brod gdje su naisli na bombardirano mjesto i raskopani grad. Put nastavljaju prema Novskoj gdje ih ceka vlak za Jasenovac u kojemu ostaju dvije noci.

- Tu su nas mladice razdvojili u dvije grupe i nas zadatak je bio da cuvamo jednu malu kucicu gdje su bile dvije djevojke, iako nismo znali uopce tko su i sto cine - no nas zadatak je bio da ih cuvamo dok su po danu isle skelom preko Save brati kukuruz u obliznje polje i dok bi se vracale uvecer'' - govori Marko o danima kada nailazi i na Marka Stojica, Hercegovca, prijatelja njegove brace, koji je od 42 momaka izabrao njih 16, te je tako i sam bio prozvan i poslan u Hrvatsku Dubicu gdje su se pripremali -  za povlacenje iz Domovine.

Tu je susreo i svojega susjeda Antu Plecasa koji je u Hrvatskoj vojsci bio jos od 1941. godine.

LUTANJA ZBOG RASPADA NDH

Pjeske smo krenuli preko Siska, Karlovca do Zagrebackog aerodroma i Samobora, preko granice, u Sloveniju, do Maribora, ka austrijskoj granici, gdje sam zajedno s kolegom nalozio vatru i pekao krompire koji su - iako neposoljeni - bili veoma slatki.

''Tri dana trajali su pregovori s Englezima, oko predaje, koji su nas, pod uvjetom da nas prime bez oruzja - s cime se mi nismo slagali - primili... I tako, te noci nasa se vojska raspala'' - govori Marko Volarevic koji tada srece dva hrvatska vojnika u crnim odorama, medu kojima je bio i Nikola Matijevic, koji je imao 32 godine i koji ih je vodio niz planinu, nakon cega su ugledali malu kucu i nekolicinu ovaca koje su tada zaklali i pripremili za veceru nakon iscrpna lutanja.

- Odjednom nismo znali gdje smo: jesmo li u Sloveniji ili Austriji? U mraku i kisnoj noci tesko je bilo opaziti stogod, i tek nakon sto smo naisli na malu hizu, pomocnu centralu za struju,  ugledali smo djevojku, petnaestak godina staru,  koja je bila prestravljena nama onakvima,  neobrijanima, mokrima i nepotsisanima. Na njemackom sam joj rekao da nema straha jer da cemo se samo ugrijati oko vatre i nastaviti svoj put. No, tako smo se ujedno uvjerili da smo u Austriji. U njezinoj obitelji smo se nahranili suhim mesom, srnetinom, i krenuli dalje.

Ta austrijska obitelj uputila nas je tocno kuda treba ici i rekla nam da je Hrvatska vojska pobijena.

Mi smo vjerovali kada su rekli da je tadasnji Papa prosvjedovao Englezima da je isuvise krvi proliveno i da treba zaustaviti izrucenja'' - trenuci su kada se Marko kao hrvatski vojnik,  zajedno sa svojom skupinom, predaje Englezima i oruzje baca u neku usputnu pecinu, ne bojeci se da je rijec o nekoj zavjeri. Jer, boljega izbora nije bilo.

Englezi ih prihvacaju u logoru: tamo su imali smjestaj na vojnim krevetima, i hranu, a oni sami jos uvijek su bili mladici u surovoj stvarnosti. Gledali su na to kao na jedan veliki 'plus' - u jednomu trenutku osjecali su se poput 'gostiju'.

IZBJEGLICKI LOGORI

Nakon toga pocinje nas izbjeglicki logor u malom mjestu Sutlofen gdje nas dijele u manje skupine. Neki su prebacivali, no izvorna skupina od nas devetoro ostaje zajedno, a neke sam sreo cak i u Melbournu. Tu je bio i pokojni Pero Spehar koji se kod Engleza - brinuo za cistocu konja.

- Kopali smo krompire, brali jabuke i hranili se kuhajuci ih, te smo zato opet bili 'protjerani'. Ali, govorili su nam da je bolje raditi kod seljaka...

Sesnaestoga studenoga prebaceni smo teretnim vagonima u Italiju, u mjesto Grotaljia, u vojni logor, gdje smo bili odvedeni, i to ne kao zatvorenici u pravom smislu, nego vise kao -  jeftina radna snaga.

Kada smo usli u logor prisla nam je jedna skupina koja nas je pitala - jesmo li Hrvati.          

Odgovorivsi da jesmo, ta skupina, zapravo, muslimani iz Bosne,  ponudila se sama da nacini nama satore govoreci kako je danas vas Bozic...'' - napominje Marko koji zbog te dobronamjernosti ne moze nikada vise nista zamjeriti muslimanskom narodu...

Nakon toga, prebaceni su u drugi logor,  Fragola, do rujna 1946. godine, gdje dolazi do medusobnog sukoba hrvatskih logorasa, nakon cega su prebaceni u Gornju Italiju, gdje im je receno da se moze izaci vani i raditi: ionako se nikamo nije moglo pobjeci.

- Bili smo mladi i govorili smo sto nam je prvo padalo napamet, zafrkavali se noseci  smece u kamione u kojima smo skrivali ukradene satore koje smo tada prodavali za male novce i kupovali pivo i konjak'' - s osmjehom istice, napominjuci: - Hrvati kao Hrvati!...

S njegovih nepunih 18 godina, pocetkom 1947. godine, dolazi sinovac Winstona Churchilla, koji je bio glavni za odnose s  partizanima: pocinju dnevne prozivke u kojoj je izasao i jedan Murat iz Sanskog Mosta u Bosni, obucen u kompletnoj ustaskoj odori.

Upitavsi ga kojoj vojsci pripada, odgovorio je, bez zataje, da je sluzio bojnika Tomljenovica, nasto je ovaj prokomentirao da je to bila vojska pred kojom je bjezao 32 km, nemajuci vremena niti zavezati vezice na cipelama...

IZ ITALIJE U AUSTRALIJU

Pocetkom 1947. odvedeni smo u logor Fermo. Poslije selimo pokraj Ancone, gdje radim u kuhinji, ali nezadovoljan trazio sam premjestaj natrag u Fermo, gdje sam upoznao i svoju danasnju suprugu, Mimi, s kojom sam se civilno vjencao u Italiji, i gdje je i rodeno nase prvo dijete, Iva. Kasnije sam se crkveno vjencao u Australiji.

- Kada smo gledali Australiju, slike konja i krava, pomislio sam da je to zivot za mene, te sam bas stoga 1949. brodom stigao na ovo kopno.

Nismo imali ni za kruh. Teska su vremena nastupila za one koji su htjeli zapoceti novi zivot ovdje. Iako su mnogi radili u tvornicama, sjekli sume i radili na zeljeznickim prugama, ja sam se prijavio za bolji posao iako, nemajuci pojma o njemu - radio sam u poduzecu koje se bavilo kanalima za natapanje zemlje, na viljuskarima za utovar i istovar, a kao dobar i vrijedan radnik dobio sam stan, mogao sam dovesti svoju zenu i dijete...'' - pocetci su jedne nove stranice Volareviceva zivota, koji nakon toga polako pocinje okupljati oko sebe hrvatske obitelji, stvarajuci jednu skupinu koja je s vremeno narastala - noseci u sebi ideju o osnivanja Hrvatskoga drustva, kako bi se sacuvao nacionalni identitet, kako bi se sacuvala ista ona svijest koju su nosili u sebi onda kada su odlazili iz svojih domova oblaceci odore hrvatskih vojnika.

50 GODINA NA CAST OSNIVACIMA

U pocetku je prijedlog bio da se Drustvo u Geelongu nazove imenom Mira Bogovica, no drustveno prihvatljivije bilo je ime po nasem muceniku kardinalu Alojziju Stepincu. Polako se poceo prikupljati novac, kupljeno je i zemljiste, koje je kasnije, zbog nemogucnosti izgradnje, prodano te je, medutim, tako ostvaren kapital...

- Evo, danas sam ponovo, uz veliku  podrsku svoje obitelji, dosao u ovu kucu, koja je registrirana kao Hrvatski Nacionalni Dom, medu ljude koji su mi cestitali, i koji su sami pridonijeli njenu osnivanju. Iako bolestan, bio sam, dakle, nazocan ovoj proslavi velike obljetnice postojanja Hrvatskoga nacionalnoga doma Kardinal Alojzije Stepinac...

- Porucujem svim hrvatskim osobama, posebno djeci - iako su rodena u Australiji - da nikada ne zaborave svoje podrijetlo, trud svojih pradjedova, krv koja u njima kola...

Jer, svaki od njih s velikim ponosom moze  reci odakle je njegovo podrijetlo. Nitko od njih nema se cega stidjeti. Ponosne uzdignute glave svaki moze reci da nije Balkanac, da potjece iz zemlje u centralnoj Europi, da je Hrvat - i sam ponosan na svoje porijeklo, na svoju borbu  i na svoj posten zivot, koji ga nije uvijek mazio, porucuje covjek cije su zasluge za hrvatstvo,  zapravo, goleme.