Pise: Suzana FANTOV
MELBOURNE - Dogovoriti ovaj razgovor bio je lagan zadatak, tren posla, no pratiti sav entuzijazam i zivotnu pricu toga tridesetdevetogodisnjaka, bilo je mnogo teze s obzirom na golemu kolicinu smijeha i isprepletenih dogadaja koji su pratili zivotni put Bobbya Galala. Bobby Galal, mladic je koji je napustio svoj dom u Wediju, u Sudanu, sjeveroistocnoj africkoj drzavi, gdje ratne prilike i borba za opstanak ne jenjavaju sve do danas.
''To je zemlja gdje ne znas tko pije a tko placa" - pocinje svoju pricu s notom tuge jer je u rodnom domu ostavio svoje roditelje s kojima jos donekle odrzava komunikaciju i zna da su jos uvijek dobro. Svjestan tezine situacije u kojoj se oni nalaze, napominje kako ga drzi jedina misao da oni kao roditelji ''radije makar izdaleka cuju tek njegov sretni glas, nego da ga gledaju u nesreci".
Njegove sestre otisle su u Englesku, a jedan brat ostao je kod kuce. Bobby je 1987. godine otisao put Hrvatske, u Rijeku, gdje je upisao studij hrvatskog jezika kako bi mogao dalje nastaviti skolovanje.
"Upisao sam Pomorski fakultet 'Vladimir Bakaric', Odjel brodostrojarstva, s lakocom polozio prijemni, no zivjeti u Rijeci nije mi se svidalo. Otisao sam u Split da bih nastavio studij. Tamo sam se zaposlio kao radijski voditelj i tonski snimatelj na Radio Splitu, a tamo sam i zavrsio fakultet" - prisjeca se Bobby, domecuci kako se sve to odvijalo uz razne saljive dosjetke njegovih prijatelja, koji su ga ipak drzali 'kao kap vode na dlanu', s obzirom na njegovo poznavanje engleskog jezika i citanja vijesti na engleskom jeziku.
"Velik broj poznatih bio je i iz same estrade, poput Nene Belana, Dina Dvornika, koji je tada imao velike hitove koje smo pustali na radiu, susretao sam Gibbonija"... Ali, nakon zavrsetka studija i obavljene pomorske prakse u brodogradilistu Split, otisao sam na Brac, u Supetar" - na svomu danas prilicno tecnom hrvatskom nastavlja Bobby, umetnuvsi i ovdje humoristicnu epizodu koja je obiljezila to preseljavanje.
"Repetitor se nalazio na Vidovoj gori a kada bi puhala tramontana (jak sjeverni vjetar), signal je znao slabiti te su se cesto ljudi javljali i zalili zbog toga. Tako se jednom javio i slusatelj koji je signal imao samo u svojoj kuhinji na sto sam mu ja odgovorio da je to u redu, i da to rezija namjerno cini, jer su svi oni koji su u studiju vrlo gladni..."
Veliko Bobbyjevo poznavanje dalmatinsko-primorskoga narjecja iznenadilo je i mene samu, jer malo tko zna sto znaci ''kantun" (kut), "bicerin" (mala casica pica), a pogotovo me iznenadio podatak da Bobby opsesivno slusa klapske pjesme...
Uz to, ovaj je gurman naucio uzivati u dalmatinskoj kuhinji - u brudetu s palentom (umak od riba s kuhanom kukuruznom krupom), bevandi (pice od vina i vode)...
Prekretnicu na njegovu zivotnom putu donosi ponudeni posao od strane Ujedinjenih Naroda, gdje se zaposlio kao prevoditelj (s hrvatskoga na engleski, i obratno). Potom kao ekonom snabdijevanja bolnica potrebnom opremom i lijekovima, odlazi sa Visokim povjerenstvom UN-a za izbjeglice (UNHCR) BiH, u u Mostar.
Tako je Bobby upoznao i Bosnu i Hercegovinu, da bi - kao dragovoljac - 1997. po zadatku dospio u Australiju, u melbournsku bolnicu u Richmondu, gdje je cetvero djece cekalo na tesku operaciju - trebale su im invalidske proteze koje im je osigurala ova bolnica...
''To je human posao i meni je bilo drago pomagati onima kojima je pomoc bila najpotrebnija, a nisu je sebi mogli priustiti. Tesko je gledati sve te boli, nesrece i patnje ljudi kojima su slike rata ostale kao oziljak u glavi. Nekada nije dovoljna samo materijalna pomoc. Sve to sam dozivio vrlo stresno jer - zelis pomoci, a nemocan si im nadoknaditi sve ono sto su izgubili" - istice Bobby, prisjecajuci se vremena kada je i sam sudjelovao u dolasku trideset osmero djece iz BiH s teskim ranama zadobivenima u ratu...
Emocije se ne mogu u takvom poslu ostaviti po strani, te ispunivsi dio sebe koji je nesebicno davao, odlucio je odbiti ponudu UNICEF-a, koja bi ga odvela u Brazil. Ostao je u Australiji, u Melbournu, gdje sada radi kao web-dizajner, zadovoljan ucinkom svojega rada od kojega dostojno zivi...
No, prijateljstvo s Hrvatima ne prestaje ni ovdje. Njegova 'karizma' i velika pozitivna energija okuplja oko sebe velik broj Hrvata s kojima provodi svoje slobodno vrijeme.
''Ponedjeljkom plesem u Folklornoj skupini Mladi Hrvati Clifton Hilla u HKC- Svetoga Nikole Tavelica na Cliffton Hillu. Uvjeren sam da je taj trening bolji od svih odlazaka u teretanu. Jedini problem je sto moram izlaziti iz svojih papuca i nazuvati cipele za ples" - govori Bobby dok cekamo njegove kolege (zapravo, kolegice, uglavnom) s kojima redovito uci plesne korake medimurskih, bunjevackih, slavonskih, lickih, posavskih i dalmatinskih plesova...
Na ulasku u dvoranu u HKC Svetoga Nikole Tavelica na Clifton Hillu, njegova ekipa docekuje Bobbyja upravo onako kako Bobby pozdravlja njih - s osmjehom, s pricom i kavom koja se vec kuha...
''Ovdje u Australiji covjek moze dobro zivjeti jer su standard zivota i prilike veoma dobre. Ipak, primorani ste biti gotovo cijeli dan na poslu, u trci za novcem. Nestanu neke druge vrijednosti, gubi se draz zivota u kojemu i s malo novca mozes uzivati - kao onda kada sam bio u Splitu, gdje ti je dovoljna setnja rivom i druzenje, za sto uvijelk imas vremena" - usporeduje Bobby nacin zivota za koji se "prinose zrtve" - udaljavanje od obitelji koja se dnevno ''susrece" na svega nekoliko sati, od prijatelja s kojima on redovito uspijeva odrzavati kontakte i to najradije odlaskom na more gdje tada uzivaju u druzenju uz ribu spremljenu na gradelama..
Bobby jos nije zasnovao vlastitu obitelj i nije ''postao papucar", jos ''svoje noge" koristi kao prijevozno sredstvo koje ga odvede tamo gdje pozeli, ali svojoj prici i svom svjetskom putu jos ne vidi kraj, pa kaze - ''putna karta nije u jednom smjeru".