Ne gledaj me u oci!

Pise: dr. BORIS SKVORC

(bskvorc@ffst.hr)

Kad bismo se krajem osamdesetih godina proslog stoljeca u kasnim nocnim satima vozili negdje po jugozapadnim predgradima Sydneya, uvijek bismo na pameti imali prijateljska upozorenja poznanika koji su dijelili dobre savjete: ne gledaj nikog u oci i ne reagiraj na provokacije!

Ako ti iz auta koji se pokraj tebe zaustavio na semaforu dignu prst, ti njemu veselo mahni kao da si sreo kakvog starog prijatelja. Nasmijesi se od uha do uha, slegni nevjesto ramenima i kazi mu bezglasnim pomicanjem usta: oprostite, ja sam kriv! Ako pak na istom tom semaforu frajer izide iz auta i krene prema tebi, ti se na brzinu zakljucaj (bila su to vremena prije automatskog zakljucavanja u autima) i pravi se da slusas nesto jako vazno na radiju. Kreni kao da ga nema. Slicno se ponasaj i s onim frajerima sto se prave da ti za dvadeset centi na semaforu zele zamrljati prednji prozor s nekoliko kapi prljave vode koju cijelo jutro drze u kanti.

Oni ustvari hoce da im otvoris prozor, a kad to ucinis - u najmanju ruku ode glava. Najbolje ti je da krenes dolje prema pretincu za stvari i pravis se da trazis nesto. Mislit ce frajer - ima pistolj. I onda si siguran.

Najvise me prestrasila situacija prvog dana naseg australskog zivota kad nam je poznanik iz Hrvatske priprijetio da nikako dijete u parku ne smijemo pustiti vise od desetak metara od sebe.

'Jesi li lud, kretencino!', zapoceo je u prijateljskom tonu, vidjevisi kako ne obracam paznju na kci koja je odlutala nekih pet metara od mene prema ljuljackama. Oni su tu! Vrebaju u parkovima, sjede scucureni u grmlju i samo cekaju neko 'free range' dijete koje je neodgovorni roditelj pustio s uzice. Ti se okrenes, sta ja znam, za kakvim komadom sto protrcava u tijesnoj trenirci ili se zablejis u kakvu pticicu sto se dere na grani. A kad vratis pogled natrag - nema djeteta.'

Iz ‘obecane zemlje’ na bojno polje

A onda se na televiziji s lica mjesta javljaju ekipe koje rekonstruiraju situaciju, spekuliraju sto se zapravo dogodilo i uporno se trude da tvoje izbezumljeno lice stave u kadar pa te kadriraju, kadriraju, kadriraju. Kao, evo ga, on je kriv za sve. Pustio je dijete da hoda samo!

Gledao sam moje nove sugradane u nevjerici: zar je doista ovaj citav grad bojno polje na kojem je jedini zadatak prezivjeti i sacuvati clanove vlastite obitelji da ih ne pokradu, ispremlate i otmu?

Zar sam, potpuno nesvjesan toga, dosao skroz tamo iz 'obecane zemlje', posljednje oaze u kojoj djeca sama idu na dvoriste, a djevojke u grupama od tri i cetiri kruze nocnim gradom pjesice, glasno se smiju, a nitko ih ne otima cak ni u jedan i dvadeset ujutro?

Vremenom su se stvari pocele odmatati same od sebe: ziveci u jednom od mirnijih gradova na svijetu, ljudi su zapravo popustili pod pritiskom medijske paranoje koja je svako ubojstvo ili otmicu pretvarala u vizualni dogadaj tjedna, cak i mjeseca. Ti su dogadaji bili prezentirani onom zestinom kojom su se kod nas tada marginalizirali i pokusavali prikrivati. Televizijske rekonstrukcije, umjesto hrvatskih dosaptavanja i traceva, cenzura pameti, umjesto cenzure vijesti, tako se zivjelo tamo i tu - u kontrastima.

Ta tko od nas krajem osamdesetih ne bi potpisao: Pedofilija? u Jugi nema pedofilije!

Ajde, dobro, tu i tamo se eventualno dogodi kakvo ubojstvo kad se dvojica pijanaca pocupaju u birtiji, ili kad muz malo vise popije pa dode nabrusen kuci, a zena kvoca li kvoca.

Pa te Australci u cudu i kroz trece pivo gledaju. Kao da im pogledi govore sami: iz takvog raja si dosao ovdje poginuti!

A onda je uslijedila sezona tijekom koje su vijesti s podrucja brdovitog Balkana postale kud i kamo atraktivnije od kakvog beznacajnog (premda doduse prilicno novinarski atraktivnog) ubojstva starice toljagom po zatiljku (pa tako jedno pet puta!), a sve zbog jednog prstena, dva para nausnica i kakvog pomalo bolesnog seksualnog manijastva.

Zaredala se dakle zanimljiva sezona ratnih vijesti, nerazumijevanja, frustracija zajednica cije su sudbine bile zahvacene sukobom 'tamo gore', a prica o zemlji u kojoj su se djeca slobodno kretala oko zgrada i sama igrala na dvoristu pretvorila se u pitanje: 'A zasto vi tamo ubijate jedni druge?'

Dosadne price

Ali kad su se Australci za nekoliko mjeseci zasitili uplakanih lica koja napustaju svoje domove i gomila bezimenih leseva razbacanih po sceni televizijskog ekrana, vrlo su se brzo vratili domacim temama.

Sto bi jedan solidni novinar Kanala devet dao da naleti na kakvo takvo dobro ubojstvo toljagom ili neko etnicko silovanje u kojem par Libanonaca ili Kineza navale na kakvu plavusu iz bogatijih sjevernih gradskih predgrada?!

Pri tom nikad nije bilo rijeci o 'stanju svijesti', gubitku kompasa ili krizi drustva u kojem smo 'down under' zivjeli. Unatoc katastrofalnim socijalnim nejednakostima (devedeset i devet posto ubojstava, silovanja, razbojstava i palezi dogadalo se u radnickim i etnickim jugozapadnim predgradima Sydneya), unatoc galopirajucim kamatama, golemim hipotekama, masi ljudi koja se u taj grad naseljavala, dolazeci iz ratom devastiranih podrucja, od Afganistana i Sudana, do Bosne i Cecnije, Australija je i dalje bila 'sretna zemlja'. Nas stil zivota nitko ne moze kupiti, on se ni s cim ne moze usporediti, govorio nam je s televizije glas koji je reklamom stvarao 'doseljenika' za uzimanjem australskog drzavljanstva.

Price o smiraju idelogija i ideja, okretanju od religije, padu moralnog sustava bile su predosadne za medijsko vrijeme koje se bavi vaznijim stvarima: novom vezom u koju je pred neki dan usla Kaylie, ili problema koje imaju Kim i Tom vezano uz cinjenicu da ona snima u Melbourneu, a on u Los Angelesu. Sinoc sam prvi put nakon dugo, dugo vremena pogledao sva tri dnevnika, na vodecim privatnim i drzavnoj televiziji. Ne zato sto sam odlucio biti informiran, nego zato sto me stislo u ledima pa sam osuden na termofor, kauc i mali ekran. Nakon nekih desetak minuta obratih se zeni s nekim komentarom.

'Ej, zasto pricas na engleskom?', dobio sam odgovor uz upitni novosplitski smijesak.

Na televiziji smo te veceri imali dva okrutna ubojstva i citav spektar prica o 'povijesti bolesti' u Hrvata.

Ukljucivalo se s lica mjesta, imali smo priliku vidjeti zakrvavljena tijela kako leze na zemlji pregazena automobilom jedno pet sest puta, gotovo kao u neukusnom vicu o Muji i Hasi. Ubojice su se spominjale imenom i prezimenom, intervjuirali su se roditelji, braca, pokazivao se krevet u kojem je ubojica spavao, puska iz koje je pucao, uglavnom toliko ne znam ni o Ivanu Balicu, Luki Bebicu ili braci Kovac. Televizija kao pljunuta kopija australske. Da zaboravis kojim jezikom valja pricati.

A onda je uslijedio strucni dio posla. Novinari raznih kanala i pristupa nasli su se zabrinuti i upitani nad stanjem nacije. Kako nemamo Busha da nam drzi godisnju 'adresu', valjda onda kod nas ta uloga pripada izvjestiteljima s terena. Nakon utvrdivanja cinjenicnog stanja, razgovora sa svjedocima, pokazivanja krvavih tragova po plocnicima i cestama, uslijedila je i strucna analiza, s posebnim naglaskom na 'okrutnost stvarnosti'.

A da je dobro, nije. Ljudi se dakle nisu najbolje snasli u postkomunistickom okruzenju, zanijela ih potreba i pohlepa, htjeli bi sto ne mogu, a uzori su oni koji mogu sto bi trebalo biti nemoguce.

Govorilo se o kratkim fitiljima, nervozi, predumisljajima, trenucima u kojima se mogu zapaliti dugo nagomilavane frustracije, o odgoju, o medijima i sadrzajima koji su proizveli ovakvo stanje stvari.

Strah na cestama

Ono sto nije ucinjeno u opisu siromasne, neobrazovane, isfrustrirane i hendikepirane Australije jugozapadnih sydneyskih predgrada, pokusano je na drugoj strani svijeta.

Slika stvarnosti prikazana iz te perspektive ne obecaje: ljudi su okrutni i zli, misle samo na materijalnu dobit, lako su zapaljivi i ne postuju prostor drugog. Sebicnost je dobra, pohlepa je dobra, gotovo kao u legendalnoj sceni s Michaelom Douglasom iz filma Wall Street.

Ne cujemo se vise, ne razgovaramo ako nam ne ide u korist. A posljedica toga ce biti (ili vec jest!) strah na nasim cestama. Strah od osobe u drugom autombilu, ugodan smijesak koji ce mu reci 'ispricavam se, ja sam kriv', zakljucana vrata i panika kad onaj drugi krene rukom lagano u unutarnji dzep sakoa.

Ali, ne moze se reci da je sve tako crno! Iz Vlade, koja se uvijek bavi stvarima vaznim za naciju, saznajemo: na 100 Hrvata imamo vise od 140 telefona! Sto fiksnih, sto mobilnih. Pa ako se vec ne slusamo, barem postoji potencijal da bismo se - kad bismo bas za tim imali potrebu - mogli medusobno cuti.

Ako ni radi cega drugog, a ono barem da u svakom datom casu znamo gdje je tko. Ako ne mentalno, a ono barem - gdje tko stoji.