Pise: Zeljko Dogan

Kada razmisljamo o zeljama za ovu godinu uglavnom zelimo biti zdravi i biti bogati, ili bar malo bogatiji, jer je to  ono sto mislimo da nam treba da bi bili sretni.

Bez obzira koliko puno danas ljudi zaraduju, oni ce vam se uvijek pozaliti da bi im trebalo samo jos malo vise da bi “zivjeli dobro”. Izgleda da su danas, vise nego ikada, ljudi opsjednuti zeljom da postanu bogati. I to na brzinu, takorekavsi “preko noci”, preskacuci onu tradicionalnu formulu uspjeha – “ustani rano, radi do kasno, postuj druge i dokazi vlastitom sposobnoscu da si bolji”…

U dananjem svijetu, opsjednutom zudnjom za bogatstvom, ljudi postaju sve neposteniji, jer prevladava uvjerenje da oni koji varaju i mute, postizu “na brzinu” sve sto pozele.

Bogatima se gleda kroz prste kad kradu, varaju, pa cak i kada nekoga ubiju.

Uvjerenje da bogati mogu i imaju sve, potice pohlepu kod drugih i uzrokuje sirenje nemorala u svim dijelovima drustva. Od vrha do dna.

Cak i oni koji uspiju (na posten ili neposten nacim) postati bogatima, nisu optimisticniji ni sretniji od drugih. Vecina njih, ukljucujuci one slavne i s velikim novcem, postaju usamljenici bez pravih prijatelja, u stalnom strahu da ce im se nesto lose dogoditi.

Mediji su svakodnevno puni prica o takvima, bogatima i slavnima, koji zavrsavaju kao ocajni nesretnici, ovisnici o drogama  razvratnom zivotu u kojima ne nalaze utjehu ni smiraja. Bogatstvo nas, dakle, nece uciniti sretnim, ali nece ni siromastvo – pa sto onda hoce?

Zivot, izgleda, najbolje zive ljudi koji znaju uzivati u onome sto imaju. Mudra japanska poslovica kaze da “oni koji ne znaju uzivati u onome sto imaju, ne bi znali uzivati ni u onome sto bi zeljeli imati, a nemaju”.

Drugim rijecima, najsretniji su oni koji su se ostavili glupih snova o sreci koju donose bogatstvo i izobilje i zive zahvalni za stvarnost koristeci na najbolji nacin ono sto im zivot pruza.

Kakav jest da jest, zivot ima svoj pocetak i kraj, a ako se ne znamo uklopiti u njega na pravi nacin, jednostavno nas zaobilazi ili unistava. I kako god da okrenemo, nije nam toliko lose kao sto mislimo.

Sva kuknjava kako je zivot grozan i kako nas je strah od onoga sto nas ceka sutra, jest varka.

Ono sto postoji danas, samo je sjena onoga sto ce postojati sutra.

U usporedbi s nasim bakama i djedovima na svim podrucjima zivota, nevjerovatno smo napredovali.

Ipak, vecina nas osjeca se manje sretnima nego nasi stari, koji su imali puno manje od nas, ali su zato zivjeli vise u suglasju s Bogom i svojom okolicom.

Mi, jednostavno, danas imamo previse svega na raspolaganju, i to nas cini nervoznima. Brz napredak tehnologije i prevelik izbor svega sto nam se nudi, predstavlja nam dodatni teret.

Ljudi danas, posebice mladi, cesto su razocarani, samo zato jer su nekako uvjereni da su osiromaseni ako sebi ne mogu odmah priustiti najnoviji model mobitela ili neki drugi materijalni luksuz.

Opsjednuti uzaludnom potjerom za svijetom zelja, mnogi ljudi prave pakao od vlastita zivota, pateci za stvarima koje im, zapravo, uopce nisu potrebne.

Nije dobro stalno razmisljati o neostvarenim zeljama, jer tako postajemo skloni nezadovoljstvu i nesreci.

Puno je bolje biti potpuno svjestan svojih istinskih potreba i mogucnosti, i biti zahvalan Bogu za sve dobro sto nam se dogada u zivotu. I sto imamo “sansu” zivjeti.

Moramo biti zahvalni Bogu, jednostavno stoga sto nas je stvorio, i za razlog zbog kojega je to ucinio. I zahvalni nasim roditeljima i drugima koji su se zrtvovali i borili za ono sto mi danas uzivamo.

Nikada sebi ne bismo smjeli dopusttiti da postanemo potpuno zatrovani ovisnici modernoga potrosackoga drustva, gdje trka za novcem, koja udaljava ljude od Boga i jedne od drugih, nema kraja ni granica.

Nema toga bogatstva ni polozaja u drustvu koji moze nadomjestiti gubitak ljudskoga, vjerskoga  i nacionalnoga dostojanstva.

Jesmo li ikada razmisljali o vlastitim prinosu obrani opcega dobra, pomoci drugima, cuvanju vlastita indentiteta, slobode i dostojanstva, a da ne pomislimo koliko ce nas to (novcano) kostati?

Bez obzira koliku cijenu platili, ako vjerujemo u Boga, puno cemo vise dobiti.

Samo zaradivanje i trosenje novaca nije dovoljno, novac moze donekle pomoci, ali covjek je – na kraju krajeva, ipak drustveno bice kojemu treba vise srca, ljudske topline, medusobnog druzenja i dobrih djela, kako bi se mogao osjecati sretnim.

Moramo izdvojiti malo vremena za obicne ljudske potrebe kao sto su osjecaj zajednistva, medusobno druzenje, pomaganje, pjesma, ples, itd. Za nase dusevno zdravlje i mir, vrlo je vazno raditi dobre male stvari u svakodnevnom zivotu za koje ne dobivamo placu ni nagradu, ali cime usrecujemo druge i vracamo im vjeru u zivot i ljude. Ne moze covjek biti sretna ako je opsjednut samo sobom.

Danasnji svijet je pun izazova, a ako osjecamo potrebu sudjelovati u rjesavanju njegovih problema – od iskorjenjivanja siromastva i bolesti u vecini zemalja Treceg svijeta, preko pomoci djeci poginulih branitelja i prognanim obiteljima na podrucjima od posebne drzavne skrbi u Hrvatskoj, do dragovoljnog rada na dobrobit potrebnih u drzavi i zajednici u kojoj zivimo – sigurno cemo se osjecati korisnijima i sretnijima.

Trebali bismo se (ako vec nismo) upoznati sa susjedima, pomoci im u nuzdi ili ih barem pozdraviti u prolazu (ali ne popustati onima koji nam zlo zele i rade). Pokusati biti vise dijelom drustva u kojemu zivimo, radeci stvari koje nas nece dovesti na pocasna mjesta, na naslovnu stranicu novena, i za koje cesto puta necemo cuti ni “hvala”, ali zbog kojih cemo osjecati nesto lijepo u sebi.

Prihvacanje angazmana, u bilo kojoj mjeri, u zajednici kojoj pripadamo, i udjela u borbi protiv zla i nepravde u drustvu i svijetu u kojem zivimo, cini nas da se osjecamo zadovoljniji same sobom. Zivot nam je nekako siri, bogatiji i ima vise smisla.

Kako bismo jednoga dana – u starosti, kada podvucemo crtu ispod vlastita zivota, nasega mjesta i uloge na ovome svijetu, nasega indentiteta i proslosti – osjetili zadovoljstvo zbog onoga sto smo cinili. Jer, samo je to ono sto obogacuje i usrecuje kratki ljuski zivot…