Pise: dr. BORIS SKVORC

(bskvorc@ffst.hr)

Bio je prosinac i ja sam polako spremao Split za posjet moje kceri koja je prvi put trebala doci iz Australije vidjeti gdje zivimo i kako smo se smjestili. Hvatala nas je trema. Hoce li joj se svidjeti? Hoce li cak shvatiti da bi se tu jednog dana moglo zivjeti? Hoce li joj ovaj grad dati kakve pozitivne impulse?

Isao sam u zadnju inspekciju grada prije puta na aerodrom: po istocnim predgradima smece jos nije bilo odvezeno pa ga je otprilike bilo jednako u kontejnerima i ispred njih. Drvece je bilo okiceno nemarno odbacenim plasticnim vrecicama, takoreci spremno za bozicno slavlje. Automobili su i dalje uporno pokusavali proci ispred pjesaka na gotovo svakom pjesackom prijelazu u gradu.

U autobusu se nitko nije dizao polomljenima koji su nakon krpanja ulazili na Firulama. Riva je bila naceta zvakama i crnim nekim obrubom oko novih ploca. Ali sjalo je sunce, a u daljini su se vidjeli Brac i Hvar, more je bljestalo u svom jutarnjem sjaju. Mnogobrojni setaci bili su budisticki opusteni i mirni kao da nije vrijeme predbozicne potrosacke groznice. Nisam mogao vjerovati da su to isti oni ljudi koji preko pjesackog zurno jure s 110 na sat.

'Mislis li da je sve spremno?', pitao sam zenu u panici, ne zeleci nista prepustiti slucaju. 'Sve', rekla je. 'Samo se ti saberi i smiri. I prestani stalno gledati stvari s te tvoje destruktivne strane.'

Split je, dakle, disao punim plucima i bio spreman za turisticki obilazak! 

'Drago mi je da ste se tako lijepo smjestili, da imate toliko prijatelja i da ste zadovoljni tamo dolje, uz tako lijepo vrijeme i drustvo', napisala je ukratko kci u svojem prvom australskom e-mailu nakon sto je dva tjedna proboravila s nama ovdi doli.

'Jeste li primijetili da ovdje ljudi uglavnom smece bacaju u kantu koja je najblize ulazu, a kad je napune, onda ga stavljaju ispred te kante na tlo. Bas sam gledala, ostale kante vecinom su prazne', primijetila je mlada nadobudna dama nakon sto najprije jedno tri-cetiri dana nije komentirala nista o higijensko-estetskim uvjetima zivota oko nase nove zgrade.

Najvise ju je odusevila kultura pusenja. Kao osobi koja dolazi iz zemlje gdje pusaci poslije dobro organizirane hajke imaju 24-satni osjecaj krivnje sto ponekad zapale cigaretu, neke su joj stvari izgledale neobicno. Nije joj se, na primjer, svidjelo pusenje po haustorima i liftovima. Ude vam u lift za tri osobe cetvrti covjek sa zadimljenim cikom ispod nosa. Kako nema mjesta drzati ga u ruci, pucka s cigaretom smjestenom u visini vasih usta. Covjek je ljubazan i simpatican, raspituje se o vama kao novim susjedima, zove vas doma na kavu ili rakiju pa nemate srca izravno reci da vas cigareta smeta.

Nego se pravite da vas nesto pecka u grlu pa kasljete, i lupkate se po prsima: kao, gusi me nesto. Simpaticni gospodin ipak nekako prihvaca svoj cik u ruku i smjesta ga oko centimetar i pol od vaseg kaputa. Nesto kopa po dzepu. Trazi li trazi. A onda izvadi nekakva dva bombona pakirana kao tablete i pruza vam ih. 'Uzmite', veli, 'dobro je za grlo. Ja to stalno trosim. Pa kasljem samo ujutro.'

U prizemlju pak gospodin lijepo ispusti cik na pod (sto bi sad vraga pusio kad se rastaje s drustvom) pa ga zgazi dva-tri puta i pozdravi nas srdacno: drago mu je da smo se upoznali i nada se da cemo doci u posjet. On se preziva tako i tako i na tom i tom je katu. Samo nek svratimo.

'Drag gospodin', velim svojim curama. Jedna kaslje, druga zraka hvata. 'Nema ti toga u Australiji, a?', napola se rugam, a napola, ni sam ne znam zasto, ispricavam svojoj kceri.

Objasnjavam joj da prema praznim kutijama cigareta u liftovima, ulazima u zgradu i neposredno oko ulaza ustvari mozes najbolje ocijeniti kakva je socijalna struktura zgrade. Ove plave i bijele kutije, kazem kao covjek od sveucilista kojem postupak analize nije stran, predstavljaju prostore u kojima zive ljudi radnici, trudbenici sa zuljevitim rukama i njihova djeca, studenti i ucenici.

Te su kutije obicno zguzvane i bacene po coskovima i iza vrata, jer ljudi vecinom nisu zaposleni ili su samo parcijalno upisali godinu na fakultetu pa imaju vremena guzvati kutiju u smislu zastite okolisa i manjeg volumena otpada. A ove pak crveno-bijele oznacavaju biznismene i bogate zemljoposjednike koji su prodali kakvo zemljiste ili staru kucu pa puse skuplje cigarete. A kako je to vazan element identifikacije, te se kutije uglavnom ne guzvaju i bacaju se na vlastitom katu, ispred svojih vrata, kako bi drugi vidjeli tko je tko, objasnjavam.

Govorimo o tome uz veceru s prijateljima koji su takoder povratnici iz Australije. Njih vise smetaju obicni cikovi. Kazu da bi, kao za boce, po ciku trebalo opaliti povratnu naknadu od deset lipa: kutija cigareta skuplja za dvije kune, a po plazama, pred kucama i haustorima vojska penzica koji u najlon-rukavicama skupljaju cikove.

Tako bi se autobusne postaje pretvorile u mjesta slicna nekadasnjim australskim rudnicima. Nastala bi prava cikovska groznica: na bolji dan na svakoj autobusnoj postaji moglo bi se vjerojatno zaraditi i do pedeset kuna za desetak minuta. A smanjio bi se i broj pozara: na cikove bi po sumarcima, makiji i borovim sumama vrebali mnogi: vi izbacite cik kroz prozor auta, a neki desparados ga hvata vec u zraku, gasi palcem i odmah baca u vrecicu za recikliranje.

'Kod vas su pusaci ugrozena vrsta', objasnjava nam jedan kolega u zagusljivom splitskom lokalu gdje smo posli na rucak. Upravo je zapalio izmedu juhe i glavnog jela i ne pada mu napamet promijeniti navike. 'Jednog ce dana tako nesto doci i kod nas', kazem.

Ha, ha, ha, odgovara, hoce vraga.

'Sve dolazi!' Odlucan sam. 'Reforma skolstva, ispitivanje kvalitete nastave, ljubazno osoblje u javnim sluzbama, na radiju najavljena borba protiv smeca u gradu.' Sve. Nema nikakvog razloga da se isto ne dogodi i s pusenjem.

Moj se je kolega slatko smijao nekih pet-sest dana. A onda me je, dok sam u vrijeme dnevnika sjedio za kompjutorom, nazvao moj australski splitski prijatelj.

'Jesi li cuo', vikao je uzbudeno u telefonsku slusalicu.

Na trenutak pomislih da je Mamic Modrica prodao Hajduku, ali sam odmah skuzio da to nije moguce: mog frenda tako nesto ne bi uzbudilo. Jer je podrijetlom Zadranin i svom sugradaninu zeli sve najbolje, a ne da zavrsi u Hajduku.

'Zabranilo pusenje!', objasnjava. 'Vlada'.

Skepticno sam otisao upaliti televizor. Prvo zato jer nemamo Vladu, a drugo jer se i meni to ipak cinilo prerano i preradikalno.

Kod nas je svaka zabrana uvjetovala otpor. Gotovo pokret otpora. Pa su tako nakon zabranjivanja pusenja na radnom mjestu organizirali pusacke sobe. Nakon zabrane tocenja alkohola u pet ujutro presli smo na bombice, a nakon 0,0 promila dosli do zakljucka da se uz hranu i inteligentno glumljenje puhanja u balon moze ustvari popiti jedno tri-cetiri pica, a da se i ne skuzi.

U Australiji je pusenje u uzrastu izmedu 15 i 20 godina zahvaljujuci slicnim radikalnim mjerama smanjeno za preko pedeset posto. Manje dime i ostali: ne da im se stajati pred lokalima i firmama pa onda ne imati kamo baciti cik (jer su sve vanjske pepeljare maknute, a za bacanje na pod placaju se, ne mozete vjerovati, kazne).      

Nedavno sam u Kanadi na minus petnaest vidio dvoje pusaca pred jednim velikim neboderom kako tresu pepeo u smotani tuljac od novina, a dah smrzavanja mijesao im se s dimom cigareta. Odustali su od te zimske rabote nakon jedno cetiri-pet povucenih dimova.

'Nasa je sreca sto imamo dobru klimu!', optimistican je glede perspektive pusackog napretka moj kolega iz restorana. Dva tjedna s kceri u posjetu Splitu prosla su brzo. Nakon nekih pet dana prestala je kupiti kutije cigareta po haustoru i takoder problemu prisla akademski.

Jedino nikako nije mogla skuziti crne mrlje na zidu stubista drugog kata.

'To je bar jednostavno!', objasnio sam joj strucno. 'Premda to izgleda nevjerojatno, frajeru zena ne da da pusi kod kuce. A kad nema vremena popusiti cijelu cigaretu, on je lijepo napola ugasi o zid, a ostatak popusi poslije.'

Jos pamtim udivljeni pogled mog djeteta. Sada je, tamo u dalekim Australijama, sigurna da genetski pripada narodu cija kreativnost nema granica.

S takvim zakljuckom usjecenim duboko u podsvijest, gdje ce joj medu tim stereotipnim poslusnim Australcima biti kraj! Eto kako radni posjet Splitu moze biti uspjesna stvar.