Pise: BORIS SKVORC

(bskvorc@ffst.hr)

foto - Dok Australci obozavaju pricati o tome kome je bilo teze prosle noci spavati od vrucine, Kanadani se natjecu u pricama o tome kome je bilo napornije cistiti snijeg oko kuce. A kad imas vecu kucu...

Kad sletite u Toronto, kako prepoznati hrvatskog vozaca koji vas treba docekati u zracnoj luci, pogotovo ako se dobro ne organizirate glede i u svezi mogucih predradnji? Jedan je nacin da mu posaljete mailom fotku kako bi vas odmah mogao uociti i s njome usporediti, premda ste u meduvremenu malo ostarjeli, osijedjeli i ocelavjeli. Drugi je da se potrudite izgledati hrvatski, a s obzirom na to da nismo Svedani ili Nijemci te da biste se sjetili obecano obaviti i odvazili se na slanje maila neposredno prije puta (kad je vaznije poznatima objasnjavati kako putujete u Kanadu negoli organizirati put), onda je vjerojatno da cete ici na ovu drugu foru. Izlazite iz zrakoplova na golemom terminalu i prolazite sve carinske formalnosti. Hodate nepreglednim prostorom vecim od trideset Merkatora i pedeset Jokera zajedno i kad vec izgubite nadu da cete ikad doci do kakvog izlaza ili svoje prtljage, odjednom se nadete pred pasoskom kontrolom.

Imate li hrvatski pasos, zadrzat cete se sa sluzbenom osobom u duzem i prijateljskom razgovoru. S australskim pak prolazite odmah i s ironicnim smijeskom na uzdignutoj lijevoj usni cekate kolegu Hrvata, gledajuci ga kako se znoji i gestikulira rukama.

Premda ima urednu vizu, pet minuta mora objasnjavati da je sveucilisni profesor i da ide na niz sastanaka koje je dogovorio s kanadskim kolegama i kolegicama. Ima dakle u tome da se bude Hrvatom nesto originalno.

Sjecam se vremena kad sam ja putovao s hrvatskom, a supruga mi s australskom putovnicom. Neki put bi me morala sacekivati na raznim kontrolama i po deset minuta. Jednom ju je pak pustilo u Austriju s medunarodnog terminala, dok sam ja tri sata morao cucati u nicijem prostoru, jer mi je receno da tranzitni putnici nemaju pravo izlaza. Tad sam ostao iznenaden da se putnici dijele na tranzitne i tranzitnije.

Sifra: izgledati hrvatski

Kad smo se nakon nekoliko minuta ipak nasli oci u oci sa stotinama ljudi koji su sa smijeskom ocekivali svoje poznate, nije nam bilo druge nego da po svaku cijenu izgledamo hrvatski. Inace cemo zauvijek ostati na ovom snijegom zatrpanom terminalu. Jer vozac koji nas ceka jedina nam je veza s hotelom, konzulatom, buducnoscu. Zato se moramo prepoznati, hrvatski i egzistencijalno. Ali kako?

Jedna bi varijanta bila da u rukama drzimo kakvu Slobodnu, Globus ili Nacional. Ali to smo isprozvakali jos negdje nad Islandom i, dobivsi dovoljnu kolicinu negativnih i destruktivnih informacija, bacili sve to zanimljivo stivo ispod sjedalice, zaboravivsi ga pri izlasku iz zrakoplova iznijeti sa sobom.

'Cuj, je l' ti izgledam dovoljno hrvatski?', pitam kolegu koji dolazi sa mnom rihtajuci sako i kravatu.

'Vrlo', odgovara on uz smijesak, valjda aludirajuci na to da nas je carinica 'skuzila' po putovnicama i izgnjavila bas na hrvatsku.

I kad vec izgubismo svaku nadu u moc prepoznavanja, iza sebe zacujemo rezak, gotovo uzbuden glas: 'Eee, tu smo, tu smo! Dobrodosli, dobrodosli!'

Kako li nas je samo skuzio!

'Ne bih vas promasio ni da je jos toliko ljudi izislo kroz carinu', kaze nedvosmisleno nas vozac, smijeseci se od uha od uha. 'Izgledate tako hrvatski!'

I stvarno, dok sam zivio u Australiji cesto sam, cekajuci iduci let po Singapurima i Frankfurtima, vrijeme ubijao tradicionalnom igrom: 'pokusaj skuziti nase'. Igra se obicno u dvoje i pogada se je li netko 'nas' ili nije. Nakon toga slijedite osobu i pokusate prislusnuti dio razgovora, sto cita ili tome slicno. Ja se gotovo nikad ne bih prevario, bez obzira radilo se o transkontinentalnim putnicima u trenirkama ili biznismenima u uglacanim odijelima. Nesto u pokretu i izrazu lica, nesto u nacinu na koji se podizu torbe ili u kaficima ispija kava, odmah nas otkriva. Do srzi.

Prisjecam se jednog romana poznate knjizevnice koja je u emigraciji zavrsila devedesetih.

U lirskom sentimentalizmu hinjene nostalgije, njoj su sve te face po aerodromima izgledale familijarno, poznato, vec sretnuto. U Frankfurtu, Parizu, New Yorku ili Torontu, uvijek je znala: il' su nasi ili njihovi! Trece nije bilo. A ja sam si uvijek umisljao da izgledam svjetski. Ono, da me je tesko smjestiti, barem dok mudro sutim zagledan u daljinu i ne progovorim s jakim akcentom. No ocito da postoji vise od toga. Nesto transcendentalno nase, u pogledu, pokretu, mirisu...

'Pa naljepnice na kuferima odaju vas iz aviona', kaze nam nas domacin da prekine neizvjesnost. 'Auto je tu.'

Propisno parkiran na oznacenom mjestu placenog parkiralista, ne djeluje nimalo hrvatski.

Imati sto vecu kucu

Kao i obicno, nakon dvije recenice po tko zna koji put otkriva se poznata stvar o tome koliko je zapravo nas hrvatski svijet mali, gotovo obiteljski. Covjek koji nas vozi do grada poznaje citavu galeriju mojih znanaca iz Australije. Pa se na kraju uspostavi da je ranih devedesetih zivio na nekoliko kilometara od mene, da mu poznajem i rodbinu, da se redovno dopisujem s nekim njegovim dobrim prijateljima, a on da za mene zna jos od pred desetak godina, premda se nikad nismo sreli. Zaustavljeni snijegom i jakim vjetrom u nepreglednoj koloni, pricamo o poznatim ljudima, emigrantima u Australiji i Kanadi.

Kroz razgovor nas nas vozac s kojim smo sad vec na Ti priprema za nas posjet.                 

'Kanadski su Hrvati isti kao Australski. Samo su mozda jos razjedinjeniji i zive u kudikamo ostrijim klimatskim uvjetima', saznajemo.

I krene stara emigrantska prica: o klubovima, identitetu, oblicima druzenja i o tome postoje li Hrvati kao cjelina u prekomorskim zemljama, onako, izvan prezivjelih politickih opcija, nogometa i zelje da se kroz razne oblike dopunskog skolovanja sacuva hrvatski jezik. A naravno, problem je i u izborima. Cini mi se da je razocaran kad mu kazemo kako nemamo nikakvih vijesti o tome tko ce pobijediti na izborima, za koga ce potpisati Durda ili s kime ce igrati ponovno birani zastupnik neke od manjina.

Toronto i Mississauga zive slicnim zivotom poput Sydneya ili Melbournea. Gradovi se rasprostiru na golemim povrsinama, prometnice su siroke, a bez automobila se ne da zivjeti. Od tocke A do tocke B putuje se satima, a ljudi na produzeno radno vrijeme od pedesetak sati tjedno (bez placenih prekovremenih!) trose jos barem deset-dvanaest na putu kuci i na posao.

Mozda upravo zato zele imati sto vecu kucu, sa sto vise stepenica, kako bi se svaki put kad oko sedam i trideset poslijepodne dodu s posla prisjetili zasto rade: valja im otplacivati kredit za ovu ljepotu i velicinu. Jedina je razlika izmedu Australije i Kanade o tom pitanju u tome sto masa stepenica, poplocenih putica i privatno parkiraliste oko kuce u Kanadi imaju dopunsku ulogu: sluze i tome da se ima oko cega cistiti snijeg. Jer dok Australci obozavaju pricati o tome kome je bilo teze prosle noci spavati od vrucine, Kanadani se natjecu u pricama o tome kome je bilo napornije cistiti snijeg oko kuce. A kad imas vecu kucu...

Dosli smo u misiju promocije medunarodnog projekta posvecenog ucenju i studiranju hrvatskoga jezika, ali i Sveucilista u Splitu opcenito. Razgovaramo s mogucim sveucilistima-partnerima, o hrvatskom jeziku, ali i ostalim mogucnostima, s posebnim naglaskom na komparativne prednosti instituta i centara koje imamo na atraktivnim jadranskim lokacijama. Cinjenica da je hladno, da vjetar raznosi snjezni prah posvuda, s posebnim naglaskom na oci i usta, cini brosure o Splitu koje smo donijeli jos atraktivnijima.

U moru misionara koji traze fakultete s kojima zapocinju suradnju na poljima razmjene studenata, nastavnika i zapocinjanju zajednickih projekata, postajemo pozeljnom udavacom.

Nismo, medutim, zaboravili razgovarati ni sa zajednicom koja je godinama vodila borbu za studij hrvatskoga jezika, izborivsi se jos davne 1987. za postojanje programa hrvatskih studija na Sveucilistu Waterloo, sto dvadeset i nesto kilometara od Toronta, na podrucju gdje se spajaju tri satelitska grada srednje velicine. Dok u Australiji postoji jedan studij koji svojim virtualnim centrom pokriva podrucje cijelog kontinenta, u Torontu i oko njega nalaze se dakle dva sveucilista na kojima se studira hrvatski jezik.

Zapravo poducava, vise negoli se studira. Niti jedan studij medutim nije jos dovrseni projekt s izvjesnom buducnoscu i istrazivackom infrastrukturom. Upravo u tom smjeru Hrvatska moze pomoci emigraciji, zajednickim programima i pametnom organizacijom razmjene.

Zauzvrat, hrvatski emigranti druge, trece i cetvrte generacije doista mogu pomoci nama i to tako da provedu neko vrijeme u Hrvatskoj, studirajuci, a potom i radeci kod nas. Time se mogu uvesti neke drugacije navike u nasu svakodnevicu.

Vrijeme uzajamnog otkrivanja

Ziveci dvadesetak godina s emigrantima i sudjelujuci u mnogim njihovim akcijama i nastojanjima oko ocuvanja hrvatskoga jezika, znam koliko je vazno sa svakim projektom upoznati zajednicu i projekt promocije hrvatskih studija uciniti njihovim jednako koliko i sveucilisnim.

Koliko mi mozemo pomoci njima, toliko i oni mogu pomoci nama. Svojim zakladama, promocijom i sudjelovanjem njihove djece u medunarodnim projektima. A s obzirom na prijem koji smo ovdje dobili otkriva se cinjenica da zivimo u postemocionalnom svijetu globalne Hrvatske.

Vrijeme je konkretnih projekta i uzajamnog otkrivanja. Nakon medusobnog stereotipiziranja, konacno nam valja doista se medusobno upoznati. Pri tom ce najvise profitirati visoko skolstvo, a ako se stvari pametno postave, i oni sektori privrede i drzavne administracije koji su nas u stanju pratiti.

Pa cemo se onda prepoznavati zajednickim programima, a ne samo oznakama hrvatske zrakoplovne kompanije na nasim torbama.

I kretnjama svojstvenim nama, samo nama...