Pise: Boris SKVORC

(bskvorc@ffst.hr)

Covjice, kad bi ja dobija posal negdi u Engleskoj ili Americi, ja bi odma bez razmisljanja otisa i napustija ovi kaos", kaze mi kolega izmedu dva srka piva na lokalnoj terasi s pogledom na more.

Dosta mu je! Kao prvo kaze da mu je prisjela pomisao na 1990. koja se ponavlja svuda oko nas, u Makedoniji, u Bosni, na nasim ulicama.

"Na nasim ulicama?", pitam sa sve manje razumijevanja, iz recenice u recenicu. Najprije, nije mi jasno sto bi on radio u Amerikama i Engleskama kad tamo ni domaci mladi profesori nemaju stalnih poslova, osim ako su svjetski eksperti na nekom podrucju pa ih love svi zivi i nude im veliku lovu. Ni njegov engleski nije bas...

A onda, ne shvacam ni zasto bi netko tko je cas prije izrekao recenicu da "ovog nema nigdje na svijetu" sad odjednom napustao Dalmaciju tako panicno i bezuvjetno, gotovo kao da bjezi.

Da iskreno kazem, ne kuzim ni tu pricu s ponavljanjem 1990.

Tako da mi moj splitski kompanjon sve vise slici na jednog australskog kolegu koji je bio strucnjak za indijsku glazbu, ali je sve ostalo postavljao prilicno naopako.

Zivjeti drugdje

"Da, na nasim ulicama! Pogledaj malo oko sebe, covjece. Svi su naspanani, napuseni, svi su na rubu zivaca, ljudi jos uvijek idu po cesti razgovarajuci sami sa sobom, jedni psuju Srbe i vlast, drugi komuniste, treci skidaju sve zivo svima koji imaju nesto bolje i vise od njih. Stalno zele nesto mijenati, a stalno im se nudi isto. Osim toga, kaos je totalan, svuda. U administraciji, u vlasti, u moralu, crkvi... pogledaj malo, covjece! Ni u molitvi ne nalaze valjane utjehe i upute."

Govorim ovdje o kolegi koji me je tijekom razmisljanja i dvojenja vezano uz povratak u Hrvatsku nagovarao na to kao da dobiva proviziju po svakom dovedenom znanstveniku iz inozemstva.

Pomagao je oko raznih sitnica, svaku lokalnu katastrofu tumacio dobronamjerno i panicno gubio zrak svaki put kad bih ja izjavio da nisam bas ni tako siguran da je povratak najbolje rjesenje... u ovom trenutku.

A sada, kad sam ja ovdje sto dvadeset posto, sad on panicno zeli otici. Kao da su mu za petama.

Vecina ljudi iz Hrvatske s kojima sam razgovarao u zadnju godinu dana voljela bi zivjeti negdje drugdje. U Australiji, Kanadi, Hrvatskoj, Bosni. Samo da nisu tu gdje jesu. Da su tamo gdje se zivi!

Opet se prisjecam Sydneya! Svaki put kad bi se tamo okupilo kakvo hrvatsko drustvance, pocela bi slicna prica.

"Jos jedno pet, mozda deset godina i onda...", rekao bi Ivan, kompjutorski programer s iskustvom iz vece hrvatske predratne firme koji trenutacno prodaje kuhinje za jednu malu kompaniju na rubu propasti u Liverpoolu i jedan iz "plejade"odljeva hrvatskih mozgova.

Oci mu se zare, a pogled kaze: kad uspijem zaraditi za kakvu-takvu nekretninu i nesto malo pride za zivot i djelovanje, odo' ja doma! Zena mu nije tako sigurna u to. Kao prvo, odlazi on u tu svoju imaginarnu Hrvatsku vec jedno desetak godina i uvijek se vraca razocaran, a kao drugo, djeca su poodrasla i na kraj pameti im ne pada povratak. Za njih bi to bio odlazak u nepoznato i strano.

"A ja cu iduce godine", kaze drugi Ivan, sadasnji pitur i bivsi dipl. ekonomist koji je vec tri puta pakirao kontejnere sto su plovili na relaciji Sydney-Zagreb-Sydney, a djeca su mu tri puta mijenjala kontinente skolovanja i sad ni sama ne znaju kojim se jezikom obratiti uciteljici.

Potom se obicno ubaci skupina skepticnih. Onih kojima je Hrvatska prljava, korumpirana, zemlja u kojoj se nista ne moze uciniti bez veza, poznanstava i podmicivanja.

Najglasnija je Vera koja ima dobar posao u Ozzu. Njezin muz svake godine ide posjetiti roditelje i prijatelje, ali nju to nimalo ne zanima. Mozda... kad bi dobila kakvu dobru ponudu za posao i gradski stan. Ali ovako ne dolazi u obzir. Prije svega zbog toga sto su "svi tamo grozni i pregazili bi te ko macku. Nemaju trunke postovanja prema drugome".

Slijedi potom usporedba s Australcima koji su nasmijani, usluzni, uredni i uvidavni, ali ti ipak nece pomoci kad ti bojler poplavi kucu. Nego ce samo cmoknuti zubima, nasmijesiti se i reci "Bad luck". Dok ce ti "nas covo" odmah priskociti u pomoc.

Pa se svi pomalo isponapijaju odlicnog australskog vina i zakljuce kako su Australci grozni. I da je kod kuce najljepse. Jer su tamo svi tvoji i mozes lijepo u vozacku staviti dvjesto kuna i komotno tako nacvrcan krenuti kuci, samo ako se mozes koncentrirati i upaliti auto.

A ovdje u Australijama, ako te ovdje uhvate na puhanje, ne gine ti oduzimanje vozacke. Mozda i zatvor. A nikad nikom nije ni na kraj pameti palo staviti dvjesto kuna u vozacku, onako za srecu. Jer kao prvo, vozacka nije na preklapanje, a kao drugo, ni kune nesto nisu na cijeni. Kakva zemlja!

A mozda, mozda je samo rijec o urbanom hrvatskom mitu, to s podmicivanjem prometnih policajaca. Jer kad bi to doista bila rasirena praksa, netko bi tome stao na kraj. Valjda.

Prevareni junaci

Da je sve kao 1990.?, razmisljam naglas dok stojim na jednoj od najprometnijih gradskih autobusnih stanica i gledam predstavu koja nam svima krati vrijeme. Po izrazima lica okupljenih cini se da su ovakve situacije-manifestacije prilicno uobicajene.

Stariji prigradski gospodin na staklenu plohu autobusne stanice, bas tamo gdje je plakatiranje zabranjeno, lijepi rukom pisani papir velicine A3. Ljudi citaju, slovkaju i uglavnom ne mogu skuziti niti sto plakat nudi, ali niti sto na njemu zapravo pise, unatoc vrlo urednu rukopisu. Osjeti se samo opci apokaliptican ton.

Vrlo slabim hrvatskim pise, cini se, nesto o prijevari, o tome da ce hrvatski narod suditi svima, da su svi lopovi i da su nasi junaci prevareni. Osim toga, izgleda mi iz iscitanog kako se ljude potice da ne idu na izbore i na kraju stoji nesto o tome da ce hrvatski narod preuzeti stvar u svoje ruke. Moglo bi se ukratko reci da je napisano nesto izmedu otvorene prijetnje i mitskog stiva koji negira trenutacnu "realizaciju stoljetnog sna" u ime prava na novo sanjanje koje ce (jednog nepoznatog dana) drugacije rasporediti odnose moci u nekom novom i dalekom ostvarenju "pravog" sna.

Sredisnja licnost ove predstave nakon zavrsetka lijepljenja plakata pali drhtavom rukom cigaretu te se potom obraca publici. Najprije glasno i prijeteci podvikne na dvoje mladih zaljubljenih ljudi sto mu se podsmjehuju: "Sta se smijes! A?"

Potom zauzima opci stav iskusna govornika natkriljujuci se nad sve nas okupljene i navodeci kako, u principu, sve treba pobiti, pobiti odmah, jer su izdali hrvatski narod i jer su svi lopovi, banda i srpske sluge.

A onda (verbalno, naravno) krece na ove potonje istresajuci rafal od nekih pet minuta. Kako nema glasnog odobravanja, sve prisutne na stanici naziva Srbima. Neki se ljudi smiju, neki okrecu glave, treci pak pljescu.    Mladi ga uglavnom ignoriraju, dok mu odobrava nekih pet-sest umirovljenika koji zbijaju redove oko njega i pretvaraju se u hrvatski narod s plakata.

Koliko gorcine u zraku, koliko nezadovoljstva zbijenog u jednoj mizansceni. Mozda je moj kolega ipak u pravu kad u svojoj paranoji vidi ponavljanje nedavne povijesti: za takvo nesto najpotrebniji su nagomilana kolicina frustracije i bezidejni politicari koji stvarne probleme zamjenjuju fiktivnim, zivot mitom, ljubav prema svakom covjeku mrznjom prema razlicitima i kako sve to vec ide.

Naravno, uz takve tipove marginalnih oporbenjaka potrebna je i dovoljna masa isfrustriranih koji su i poslije svega spremni slusati mitsko stivo i zivjeti ga u svojoj viziji imaginarnih domovina koje ce jednom zazivjeti upravo onakvima kakve su u njihovim zamisljajima.

Prostor uzmaka

Zanimljivo je da se ova epizoda dogodila u gradu koji je prije nekoliko dana prema anketi Ujedinjenih naroda dao do znanja drugima kako se osjecamo najsretniji u citavoj Hrvatskoj, a medu najsretnijima smo i u Europi, ovdje u "hrvatskoj Kaliforniji".

Unatoc tome, moj kolega ipak panicno zeli napustiti zemlju. Bas kao i ona dvojica Ivana iz "daleke nam Australije". Domovine uglavnom i sluze tome dvome: da ih ima tko napustati dok se drugi za njih bore. U tome katkad ima puno ljubavi, ali i podosta mrznje.

A ovoj potonjoj daje se previse javnog prostora: na ulicama, radiopostajama i u novinama. Mrznja je uvijek bila oruzje slabih i nekreativnih. Ali natocena do vrha case postaje pravim slapom, a poprima i mnoge kreativne oblike od kojih se covjeku moze slediti krv.

Dok god taj govor mrznje bude prisutan na ulicama u obliku nesretnika koji su se izgubili u vremenu i prostoru, ili emitiranja izjava bolesnih ratnih zlocinaca tipa Vojislava Seselja preko drzavnih radiopostaja, postojat ce i prostor uzmaka, kao "bolje polovice hrabrosti". Prostor, koji se pojavljuje u obliku ideje da je zivot, bolji zivot, negdje drugdje. Bez obzira na cinjenicu da oni koji su otisli sanjaju o povratku.

A na koncu konca, uvijek ce postojati Engleske, Amerike i druge mitske zemlje u kojima se moze poceti iznova.

Kad se vec ova ovdje ne moze prilagoditi vlastitom zamisljaju arkadije....