Pise: BORIS SKVORC

bskvorc@ffst.hr

Da sam znao da ce to biti ovako, mozda bih rezolutno zapitao zenu, pogledom ili kakvim drugim neizravnim komunikacijskim sredstvom: 'Jesi li sigurna da se TRAJNO zelimo naseliti i nastaniti upravo ovdje?' Ona bi vjerojatno malo podigla obrve, po obicaju pomislila 'evo ga, opet on izmislja nesto', a onda samo odmahnula glavom i tako�er bez rijeci odgovorila: 'A sto sad, gdje smo, tu smo, sam si to htio. Sada samo plivaj!'

Izrazavajuci ovako rezolutno nezadovoljstvo okolinom u kojoj zivim i djelujem, mislim, naravno, na buru. I na jugo. To jest opcenito o zvizdukanju vjetrova raznih ujutro u dva i dvadeset, kad se tresu prozori i zvizduce prestrasno kroz sve rupe i prolaze kojih je u stanu puno vise nego sto bi jedan obicni stanovnik nekakvog bezburnog i drugacijeg grada uopce mogao pomisliti.

A najgore je zapravo ovo: o tom zvizdukanju stravouzasnom i vjetrovima koji ti zemljom s cvijeca okacenog o ogradu potpuno zatrpaju balkon juzni, nema ni rijeci u turistickim prospektima. Oni se vise-manje svi pozivaju na broj suncanih dana i na Split kao jedan od najosuncanijih gradova u Europi, na otoke, luku, more...

Na to smo se bili zapalili, priznajem, ono kad smo donosili odluku o preseljenju u Hrvatsku: sunce, more, fjaka i tome slicno. A kad ono: dizanje uz fijuk vjetra koji lupa prozorima i gotovo na pantomimu nalik probijanje kroz njegovu silu, onuda, do autobusne stanice prekoputa. A ako pada kisa, onda to bude nekako iskosa i napasne dalmatinske kaplje te ostro bodu posvuda, tako da ti samo celo i nesto malo kose (ako je jos imas) ostanu suhi.

Kazu da vrijeme prilicno utjece na tipove i modele identifikacije. Australci, na primjer, za sebe vole reci da su opusteni, prijazni i u principu ne previse marljivi ljudi. I na to da je utjecala klima: duga i vruca ljeta, postojane i relativno blage zime. Istodobno u slobodno vrijeme oni uglavnom govore o poslu. Tko radi vise i duze, tko je bolje pridonio tvrtki, tko ce sutra predloziti sefu kakvu inovaciju koja ce tvrtki ustedjeti toliko i toliko. Katkad sam se za tim vecerama osjecao kao u hrvatskim karikiranim opisima Japana. 

Lijeni Australci...

Sto bi tek bilo da ih napadnu kakve kise ili vjetrovi i stjeraju ih u zatvorene prostore? Bi li uopce napustali posao? Nikad se prije nisam dosjetio da je ustvari u pitanju lijenost: njima se ustvari ne da ici kuci. Moji hrvatski kontinentalci, pak, imaju drugi vremenski problem.

Oni upadnu u maglu negdje pocetkom listopada i onda se po njoj pogube do travnja iduce godine. Slucajno se eventualno sretnu u kakvom kaficu ne bi li se izjadali na vrijeme i dogovorili se kako bi se mogli pronaci u toj vlazi i ogranicenoj vidljivosti, mozda do Bozica ili Nove godine. 

U meduvremenu se, valjda od dosade, smjeskaju jedni drugima pri slucajnim susretima i zajedno ciste snijeg i smece oko kuce, bez da su se ista dogovarali. Kad vec zbog vremenskih uvjeta ne mogu do kafica, onda bar da se ispred kuce nauzivaju zraka.

Na moru je pak drukcije, tamo je klima mediteranska. Za ljude ovdje uvijek sam mislio da ih malo sto moze uzbuditi. Vrijeme je pitomo, klima idealna, a ti sjedis na miru u kantunu i pomalo pijuckas kavu ili bevandu. Strpljiv si i polagan, zimi je tiho, nitko ti ne smeta, ne ulazis u tudi prostor i ne podrivas raspolozenje i volju okoline za zivot i rad.

Tek su mi ovi vjetrovi poceli pomalo razjasnjavati tu kolektivnu potrebu za neobazrivoscu prema prirodi i prostoru, posebno privatnom prostoru drugog. Oni koji su ljeti imali viska prostora, najednom su skuceni u uske ulice i male stanove u gradu koji jos nije poceo puninom razvijati zivot u zajednickim zatvorenim prostorima. Od vjetra te spasava jedino sigurnost doma i spustenih salaporki. A sve ono sto je izvan toga kruga nije tvoje.

Eto, zato nitko nema potrebe ni kantu za smece zatvoriti. O tom nek se brinu vjetrovi. Mi smo unutra na toplom! 

Istanbul bez grafita 

Poetika svakodnevice, koja se u nekim zapadnim kulturama gotovo razvila u normativnu humanisticku disciplinu, uci nas da je gradski prijevoz jedan od najboljih pokazatelja nacina na koji ljudi postuju prostor drugoga i otkriva obrasce koje neka konkretna zajednica cijeni i uvazava kao paradigmaticne.

Neki se dan jedan kolega razocaran vratio iz Istanbula: 'Zamisli, tamo nema ni grafita! Nigdje! Trazio sam ih, covjece.' A da ih je trazio, znam, jer ih izucava za svoju novu knjigu. Najvise ga je 'zasmetalo' sto grafita nema ni u gradskim autobusima. Ni slomljenih stolica, ni hrpa smeca ispod sjedala. 'Covjece, u Istanbulu!' kaze krnje, kao da smo mi onomad vladali Turcima pa im donosili stogod civilizacije, a ne oni nama, pa da se tu ima cemu cuditi.

Sjecam se da je jednako razocaran bio Torontom. Vjerovao je u pankersku kulturu, hrpe smeca u autobusima koji voze prema udaljenim sirotinjskim predgradima, u raznolikost napisa kojima ce ispuniti svoju biljeznicu i kasnije materijale srediti za jednu dobru komparativnu analizu saranja po gradskom prijevozu.

Vecina kultura prema kojima u nasim polubalkanskim snovima tezimo na svom gradskom prijevozu ponasa se potpuno introverzno. U Sydneyu sam znao putovati od grada do faksa na kojem sam radio, stajati na jednoj nozi u guzvi i vise od pedeset minuta, a ne cuti ni jednu jedinu prituzbu ostalih zguzvanih stajaca. Uvijek mi je najzanimljivije bilo to sto nikad nitko nije rekao: 'Ovog ima samo kod nas!' 

Cesto sam gledao lica ljudi poslije posla, poslijepodne, oko sest i trideset, nakon desetosatnog odra�enog dana. Oni koji nisu citali kakvu knjigu uglavnom bi na usi imali nabijene slusalice. Gledali bi nekamo u prazno i uzivali u cemu vec, Nicku Caveu, tecaju spanjolskog jezika, Kylie, Thompsonu ili nekoj molitvi na arapskome...

Vani su zvijezde lagano treperile u toplu sydneysku noc. Ili u prohladnu zimsku. Uvijek mi se cinilo da su svi preumorni da bi se bunili i svadali. Ili su samo drukciji od nas. 

Prituzbe na penzice 

'Covjece, pa gdje to ima! Samo kod nas!!!' zali mi se prijatelj misleci na penzice. 'Samo se vozaju gore-dolje u busu i smetaju ljudima.' On putuje iz Stobreca i siguran je u zavjeru: svi ondasnji umirovljenici, ne imajuci druga posla, idu u grad prosetati po rivi u vrijeme kad posten svijet ide na posao ili u skolu. Vozaju se gore-dolje i zauzimaju dragocjena mjesta. 'I jos te pogledom optuzuju. Kao trebao bi im se dignuti, a?'

Nerijetko sam u splitskim autobusima prisustvovao vrlo zanimljivim scenama. Neki dan jedan je stariji gospodin odrzao vrlo solidan politicki govor. Govorio je glasno i nekamo u stranu. Nikome se izravno nije obracao, ali je vrlo vjerojatno da je vecer prije svoje izlaganje spremao pred ogledalom. 'Gospodo', zapoceo je patrijarhalno uz uobicajenu pauzu nakon poziva na pozornost. Tema je bila predizborna, o bogatima i siromasnima. On je spadao u siromasne cija je prava branio. Govorio je o guzonjama politicarima koji su sve opljackali. Pridruzilo mu se odobravanjem nekoliko bakica na stajanju, valjda nezadovoljnih svojim statusom. Mladarija je uglavnom sjedila i dobro se zabavljala. 

'Ovako vise ne moze!' bio je sad vec u ekstazi nas penzic, u sredistu cijega govora je sad vec bila briga za okolis. 'Laprdaju u tim autima, u svakom po jedan. Sve bi ja to na prisilni rad! Pa da vidis kako bi vozili. Kao za vrijeme Stanjina!'

Nakon sto je rijesio pitanje zagadenja okoline i drustvene nejednakosti, okomio se, eto, bas na mene i poceo govoriti o ruganju umirovljenicima. Ja sam mu, naime, zelio ustupiti stolicu videci kako se nesigurno drzi za lose postavljenu autobusnu sipku i plese uokolo na svakom zavoju. 'A gospodin bi da ja sjednem!' obracao se opet okupljenom auditoriju. 'Kao, bura me otpuhala pa ne mogu da stojim.'

Razvila se ziva diskusija. Neke su zene pohvalile moje dobre namjere. Netko je, pak, rekao da se mijesam gdje mi nije mjesto. A ja sam izisao van. To jest pokusao. U Splitu su, naime, oni koji ulaze u autobus uvjereni da imaju prednost pred onima koji izlaze. Pogotovo ako oni koji izlaze nose kakav tezi kufer, torbu ili drugi kakav teret. Pa me je u tom smislu unijelo natrag unutra i provozalo jos jedno dvije stanice. Tako da sam mogao cuti ostatak govora koji se sad vec gubio u opcim mjestima o kradi, prevari, zlocincima i pravdi. 

Stogod kojesta 

Penzici su nasa poetika svakodnevice. I srednjoskolci koji im se ne dizu u autobusu. I glasno komentiranje svega i svakog. I naguravanje na izlazima. I ljubomora na one koji su autobus okruzili svojim malim i skupim limenim kutijama. I galama na sve i svakoga. I negiranje balkanstva. A sve u ime juga, bure, kise i sunca. A mene osobno, kao povratnika u Hrvatsku, nervira samo neugodno zvizdukanje vjetra u ventilaciji.

Dobro 'ajde, mozda i pokoji grafit s kakvim priglupim i civilizacijski neprihvatljivim znakom. Ustvari, kako je rekao jedan moj australski student, kad bolje razmislis, ima tu stogod kojesta.