Pise: BORIS SKVORC

bskvorc@ffst.hr

Andrew nikada nije glasovao na australskim drzavnim i federalnim izborima, nikad! Dobro, mozda jednom ili dvaput, dok je bio mladi i politicki nesvjestan. Sjedili bismo tako na kavi negdje na nasem australskom sveucilisnom kampusu i on bi mi se povjerio: 'Nisam lud, covjece, da preuzmem tu odgovornost!'

U Australiji je glasovanje na lokalnim, drzavnim i federalnim izborima obavezno. Kazne su solidne, a ako ne glasujes, gotovo je sigurno da ce te pronaci. Premda je Australija zemlja u kojoj jos nisu izmisljene ni osobne iskaznice i maticni brojevi, postoje samo oni porezni. 'Jer ako glasujes, onda si... suodgovoran. A sto si ucinio? Delegirao si svoj glas nekakvom tamo i pojma nemas sto ce on s njim uciniti. Valjao ti je ovo i ono, a na kraju je okrenuo po svome. Onako kako je cijelo vrijeme mislio dok te je svjesno lagao.'

S obzirom da je u kasnim cetrdesetima, mislio sam da se dosad dobro naplacao kazni zbog izostanka s birackih popisa.

'Ma kakvi, covjece! Ja sam njima neuhvatljiv. Trebao bi nam se pridruziti', veli zavjerenicki skiljeci na jedno oko, izgledajuci bas onako kako sam u djetinjstvu zamisljao najsmjelijega medu sedam sekretara SKOJ-a. 

'Kakva zemlja!', drugi put 

Kazao sam da treba postovati proceduru: imam pravo predati nevazeci glasacki listic. Dakle, izasao sam, ispunio svoju gradansku obavezu, a opet sam izrazio protest. Pogledao me je s prezirom, moj Andrew. Kao, samim tim sto sam prihvatio NJIHOVA pravila igre dao sam im legitimitet. A to sto sam predao prazan listic, samo govori o mojoj niskoj politickoj svijesti. Opet sam se izgubio.

'U Hrvatskoj glasovanje nije obavezno!' rekao sam tek tako da potpuno ne izgubimo nit razgovora. Gledao me kao da sam tu sad pred njim progutao cijelu bananu, onako s korom.

'Ne moras glasovati, glasati se, bilo sto', objasnjavao sam dalje misleci da me ne razumije. 'A na televiziji kazu da je bio dobar odaziv biraca kad se na zaokruzivanju listica pojavi nekih sezdesetak posto upisanih. Ustvari cetrdesetak, jer ih nekih deset posto ionako na neki alkemicarski nacin glasuje jedno dva-tri puta. Pa tko ziv, a tko mrtav', velim.

'Covjece, kakva zemlja!' ponovno usklikne Andrew, po drugi put otkad ga znam.     

Mozda je cak vise odusevljen nego onomad kad sam mu rekao kako, unatoc zabrani, u Hrvata gotovo cetvrtina ljudi na poslu pusi po kancelarijama.

Izbori u moje dvije domovine, Hrvatskoj i Australiji, zbivaju se prvi put u nepunih tjedan dana. Iako sam postao australska dijaspora i sada zivim u Hrvatskoj, ni s jedne strane australske politike ne postavlja se esdepeovska dilema o glasovanju dijaspore: valja samo nazvati ambasadu i zatraziti postanski glasacki listic i ispuniti obavezu. Ili iz Splita skociti u Zagreb, sto mi se ne da jer je grozno daleko. A osim toga puse vjetar na Velebitu.

Zato cu postupiti logicnije. Jednostavno cu postom dobiti papirice za Senat i Parlament, ispozaokruzivati ih, s potpunim pravom da ih ispunim na nevazeci nacin (i na taj nacin izrazim protest) te potrosim stogod drzavnog novca na postarine. To je moje pravo i obveza.

U Hrvatskoj, pak, imam samo pravo. Obveze nemam. Jer se kod nas patriotizam i nacionalizam izrazavaju na drukcije nacine, a ne nekakvom obvezom sudjelovanja u politickom odlucivanju. Prvi se na primjer - dakle patriotizam - moze izraziti tako da kod nas (besplatno) zavrsite osnovnu i srednju skolu, na drzavnoj stipendiji i u studentskom domu proboravite nekih devet-deset godina jeduci za pet kuna obroke u studentskoj menzi i kukajuci kako je nasa drzava grozna i antisocijalna i onda, kad nekim cudom diplomirate u trideset i drugoj, odlucite spakirati stvari i okusati svoju srecu negdje u nekoj normalnoj zemlji. Jer vas ovdje nitko ne razumije, nitko vam nikad nije nista pruzio ni osigurao, a ni vase potencijale ne mozete, kao mladi i perspektivni, ovdje realizirati. 

Dug domovini 

Pa onda odete u Kanadu ili Australiju i tamo, dok se ne snadete, radite jedno deset godina na gradevini i svim onim Vijetnamcima, Kinezima i Grcima tupite kako je nase more najljepse. Time vracate dug domovini.                         

Nacionalizam je pak, zna se, nesto sasvim drugo. Sve ucinite isto kao u prvoj verziji, ali umjesto na gradevini Vijetnamcima i Kinezima, o ljepoti svoje domovine i projugoslavenskosti njezine politike, poslije odradene smjene u punionici piva, predete pricu u nekom od hrvatskih klubova Mississauge ili Zapadne Australije.

Naravno, to mora biti jedan od klubova u kojima se jos nije drznulo skinuti poglavnikovu sliku. Ta skolovan ste covjek kojeg je u inozemstvo gurnula sva ta nepravda domovinska. I na odlazak imate pravo. Te cete zato i glasovati na hrvatskim izborima, da promijenite stvari.

Za razliku od onih koji su ostali u Splitu ili Osijeku i na kraj pameti im ne pada glasovati za HDZ ili SDP jer je to sve ista bagra i jer je zivot iz dana u dan sve gori. I jer im nitko nista ne da. A u inozemstvo nisu isli konobariti ili gradevinariti jer im je do kraja studija ostalo jos dva-tri ispita, jer nisu valjani patrioti ili samo imaju nejake roditelje o kojima valja brinuti. A koji su prosli put glasovali za stranku umirovljenika, a ova se poslije slizala s HDZ-om i nije nista za njih napravila, tako da ovaj put ni oni nece na izbore.

Prica o izravnoj demokraciji s polja politike odavno je vec u vecini zemalja presla na podrucje civilnog drustva koje u svojim najeksponiranijim dijelovima danas funkcionira i kao veliki biznis. Ali, za razliku od politike, ima odredenu dozu izravnosti sudjelovanja u konkretnim akcijama i ima mehanizme osiguravanja stalne dvosmjerne komunikacije delegiranih i clanova. Politika je odavno izgubila tu dimenziju.

Tako australski federalni premijer kaze da, za razliku od oporbene kandidatkinje u njegovoj izbornoj jedinici, jednostavno nema vremena naci se s lokalnim biracima i cuti o njihovim problemima. Jer za to nema vremena s obzirom da se radi o izbornoj jedinici koja tradicionalno glasuje za desnicu (njegovu opciju).

A to je tako zato sto treba otvoriti kakvu skolu, stadion ili zapoceti izgradnju kakvog vrtica ili mosta u izbornim jedinicama gdje se, prema predizbornim ispitivanjima javnog misljenja, biraci jos nisu odlucili. S tim da se pazi da se osim kamena temeljca nista konkretno ne pocne raditi ili da se ne potpise kakav ugovor. Jer kad izbori produ...

Kod nas, pak, politicare 'smjestaju' u odredene izborne jedinice.

Politicar iz Dalmacije te i te stranke bit ce nositelj liste u Slavoniji, Licanin u Istri, itd., itd. Neposredan dodir s biracima nije najvazniji: vazna je vizija i crtanje u velikim potezima. Sve ostalo ce (mozda) na mjesto sjesti kasnije. Upravo se zato stvari najbolje vide iz daljine. Nasi vrli intelektualci koji u procesu odljeva mozgova privremeno rade u kakvoj bosanskoj birtiji ili na gradevini u Torontu ili San Pedru puno bolje vide sto nam je ciniti.

U kolutima figurativnog dima kakvog zatvorenog i ogradenog etnickog hrvatskog geta (pusenje je zabranjeno pa dim ne moze biti stvaran), oni u burnim razgovorima sa 'starom emigracijom' rjesavaju pitanje naseg duga, rada na unaprjedenju cudoreda u domovinskih Hrvata te, naravno, buducih granica drage nam domovine. Da bi ih onda na prosle izbore, na primjer, u Sydneyu izislo nekih dvjestotinjak (a broj se procjenjuje na dvadesetak tisuca). 

Cudak Andrew 

Pa ih zbog njihove predanosti domovini i masovnog odaziva na zov moralne obaveze u parlamentu reprezentira, na primjer, neki zastupnik iz Gruda. Koji dobro poznaje njihove probleme jer je i sam iz emigracije.

Otkad sam otisao iz Sydneya, sve se cesce prisjecam cudaka Andrewa. Na primjer, veselja s kojim mi je pricao kako se je uspio izbrisati s birackog popisa. Strasti s kojom je uvijek pokusavao izbjeci odgovornost. Djetinjeg smijeha kad je uspio organizirati zivot na nacin da ga nitko nista ne pita, niti da ista odgovorno bilo kome mora reci.

Kljucna razlika izmedu njega i vecine nasih ljudi koji rezolutno odbijaju izici na izbore jest u moralnom stavu. Andrew nista ni od koga nije trazio. Samo da ga svi puste na miru. Nasi glasacki apstinenti su nestrpljivi na drugi nacin: oni bi vece place, manje stresa, cisce gradove, jeftinije autoceste, bolji izbor radnih mjesta, nize kamatne stope i postenije politicare.

Uz to, naravno, zele i neotudivo pravo da o tome tko im to moze ili ne moze osigurati ne moraju odlucivati. Jer se nekako uvrijezilo da vecu moralnu obavezu predstavlja glasati se na ulici i tramvaju nego glasovati o vlastitoj buducnosti.

Na kraju krajeva, donosenje odluke upravo i jest najteze kad postoji izbor.