Pise: BORIS SKVORC

bskvorc@ffst.hr

Prvi od tri dijela meni najboljeg romana Slobodana Novaka zove se 'Jednosmjerno more'. Na samom pocetku se pripovjedac ranim jutrom nasao na trajektu koji pokusava isploviti s otoka. U maglu. Tek je svanulo i zbog vremenskih uvjeta nije sigurno hoce li trajekt moci zaroniti u tu zamucenu sliku koja se oko njega uokvirila. Ali kako je situacija cvrsto u rukama Barbe koji je odgovoran za isplovljavanje, pripovjedaceva glasna sumnja na palubi biva ismijana od lokalnog zivlja. Jer tko Barbi i njegovu umijecu ne bi vjerovao. Da treba sumnjati, ne bi mu ni povjerilo brod.

Tko, na primjer, sumnja u pilota? Ili predsjednika drzave? Ili sve one koji nas kamo vec i kuda voze. Cak i kad se trajekt nasuce, onaj koji je u samom startu sumnjao ostaje izoliran od grupe: da nije bilo takvih zanovijetala poput njega, nikad se brod ne bi ovako...!

Sto je dalje bilo, znaju svi oni koji su pomnije citali siru skolsku lektiru. Ono sto je meni ovdje u melankolicnom polusnu na zrakoplovu koji jezdi negdje nad Pacifikom palo na pamet, upravo jest taj naslov prvog dijela romana: 'Jednosmjerno more'. Ispod nas more, a put kojim jezdim jednosmjeran.

Premda nije trajekt, a ni otok s kojeg dolazim nije tako mali. Kod nas malih naroda uvijek je tako: vjerovati Barbi i uvijek ici u odre�enom pravcu: ili - ili.

Internacionalno tracanje

Oni koji to nisu probali, ne znaju kako je putovati preko oceana s jednosmjernom kartom. Bilo da odlaze u Australije ili Amerike, ili da se vracate u Hrvatske ili Italije.

Ljudi se zapravo danas dijele na one koji jesu i one koji nisu zivjeli negdje drugdje. I jedni i drugi se medusobno mogu nanjusiti. I ogovarati one druge. Bez obzira na medusobne razlike, medu njima vlada tajni zavjet istosti u vlastitoj (ne)sreci.

Nikad se nisam bolje natracao Hrvata, Grka i Talijana nego s Talijanima i Grcima koji zive u Australiji i nakon posjeta starom kraju vracaju se u Novi svijet istim zrakoplovom kojim bih ja isao u jednu od svojih tudinskih avantura. Svi oni zamjeraju domovincima iste stvari kao na1i emigranti, ljubomorni su na njih iz slicnih razloga. Zapravo im je krivo sto u njihovu selu i regiji zivot nakon njihova odlaska nije stao. I sto su za to vrijeme dok su se stvari tamo zbivale oni bili negdje drugdje.

A svijet je danas pun ljudi koji dobrovoljno ili silom prilika zive 'negdje drugdje'. Istodobno nostalgicno prozivljavajuci zamisljaj dogadaja 'tamo doma'. Nekad se to zvalo dijasporom, danas transnacionalnim kretanjima.

Na povratku iz Sydneya smo nekoliko dana boravili u Bangkoku koji je zbog organiziranog kaosa u kojem zivi i mirne budisticke cudi stanovnistva odavno vec postao moj omiljeni grad. Broj Engleza, Japanaca i Australaca koji su se tamo nastanili doista zacuduje.

U trgovinama je broj europskih proizvoda sve veci, talijanski i francuski restorani nicu poput gljiva. A kad sjednete u kakav mali restorancic ili kafic, Tajlandane mozete solidno istracati cak i s kakvim japanskim penzicem koji se doselio u Bangkok zbog jeftinijih nekretnina i manje guzve na cestama (jer u gradu zivi samo 12 milijuna stanovnika).

U zemlji mirnih i nasmijesenih ljudi dosljaci su se umrezili pa su cak poceli ismijavati i njihova Barbu (kralja) protiv kojeg lokalci ne vole cuti ni rijeci. Ili bivseg premijera koji je nakon par afera s propalim naseljima nekretnina kupio nogometni klub u Engleskoj.

A sto ce tek biti s nama kad se kod nas naseli dovoljna kolicina stranaca da dobijemo postene kineske i tajlandske restorane? Sto li ce oni medusobno govoriti o nasim pomorcima i njihovim nasukavanjima.

Slika povratka

Koliko se samo hrvatskih politicara po Australijama predstavljalo Barbom i s palube pozornice zazivalo nostalgicne emigrante da se vrate kuci s jednosmjernim kartama. Da krenu u plovidbu brodom na kojem ce se mozda nasukati, a mozda nece. Jer na koncu konca, sve je rizik.

'Zasto ste se vi vratili u ovaj nered?' moze se sva ta emigrantska sumnja sazeti rijecima jednog ogorcenog bivseg lokalnog biznismena koji se prije desetak godina iz Australije vratio s velikim ambicijama i malo para.

'Jednom kad dodes, to ti je to!' kaze, kao da su sve karte na svijetu jednosmjerne. A upravo zbog takvog stanja duha vecina se nasih ljudi nije vratila. Premda vec godinama uzivaju u slici o vlastitu povratku. Koja im je cesto dopadljivija od samog cina.

Sjecam se dana provedenih u drustvu nasih majstora raznih usmjerenja, na kakvoj gradevini ili u hrvatskom klubu.

'Covice, ja kad bi se vratija, to ne bi bija obicni povratak', govori kroz pivski zadah Arsen koji je navodno iskocio s broda i ostao na 'bildingu' raditi kod nasega gazde ilegalno, ima vec jedno desetak godina. Oci mu se cakle sanjarskim sjajem: 'Muziku bi narucija da me doceka na aerodromu! A ono svi gledaju koji je ovo baja dosa. A ja bi svima dilija americki marlboro, ovako, jednu za uvo, a jednu u usta!'

Bilo je to, naime, jos u doba trulog socijalizma. Kad se tamo po Jugoslavijama pusila sarajevska licenca s komadima korijena u pravilu dugim oko pola centimetra i kad je statusni simbol bila cigareta koja se za vrijeme pusenja ne gasi.

Razni Arseni jos su se onda u masti vracali na splitsku zracnu luku preko jednosmjernog mora, a bas kao danas, cesto im je od samog povratka atraktivnija bila vizualizacija vlastita dolaska u majcicu zemlju i barokne raskosi koja bi taj cin dolaska u dobroj reziji mogla okruzivati. Ono, da svi vide 'ko se vratija! I sta sve moze kupit!

Vratiti se kao Mamic

I premda je sve to bilo daleko prije tog slucaja, njihove mastarije zapravo najvise slice nedavnom Mamicevu povratku iz Amsterdama. Taj je izgledao otprilike kao Arsenov san! Iz Frankfurta da naruci muziku koja ce ga docekati u carinskoj zoni, da se popne na pult i... kako to vec ide: vrati se u velikom stilu, napravi solidni nered i na kraju price jo1 cak ni ne zavr1i u zatvoru! A svi o tome pricaju, pricaju.

Umjesto takvog showa, nakon dolaska jednosmjernim zrakom na splitski aerodrom, zena i ja pokusavamo pronaci autobus Croatia Airlinesa koji bi nas trebao odvesti do grada. A njega su, dobro sakrivenog od nezeljenih putnika, skrasili stotinjak metara od ulaza u zgradu zracne luke. Jer pada kisa, pa je nezgodno da bus stoji tocno pred terminalom, covjek se ne moze ni smociti.

Zena se buni! Vozac je ignorira i ide svojim poslom. Ne cujem sto mu ona govori jer mi jos sumi u usima od slijetanja. Poput ukrasne skoljke na trznici. Dobro, medutim, razabirem njegov odgovor.

Jer takav hod usta mozete iscitati kod nogometasa na utakmicama kad je nad njima dosuden kakav tezi prekrsaj, ili kad sudac dosudi aut za protivnicku momcad tri minute prije kraja utakmice. No ni zena mi nije njemu ostala duzna. Jer je gospodin otisao bez rijeci i upalio autobus. Welcome home!

Dolazimo u grad i autobus se skrasuje nekih stotinjak metara od mjesta za to propisanog, tako da bude sto dalje od taksija. Nasli smo se oci u oci s trajektnom lukom. Ja cu pjeske po taksista, a ona ce cuvati stvari. Jer taksist iz daljine ne reagira na nase pozive. Cita novine. Igra sah. I zali se da nema posla.

'Cuj, jesi li sigurna da je nasa karta bila jednosmjerna?' pitam u nadi.

'Jednosmjerna!' kaze ona tvrdo, sto znaci gdje smo - tu smo. I sto sad? Mozes zanovijetati koliko hoces, druziti se s Englezima i s njima tracati lokalce, ali moras trpjeti i nauciti biti mrk.

Odjednom zacujem da me netko zove po imenu. Prepoznajem nasmijesenog mladica. Predavao sam mu nekad davno u Australiji hrvatski, tamo je roden i odrastao, zavrsio doktorat, zapoceo karijeru. Sad se zaposlio ovdje na sveucilistu kao strani kadar s iskustvom iz bijela svijeta. Zadovoljno nas pozdravlja i prelijeva valom anglosaksonskog optimizma s australskim-hrvatskim stihom.

To mi omoguci da se prisjetim kako sam u Australiji zadnja dva mjeseca bio samo privremeno. I da sam sad Splicanin s iskustvom od nekih sest mjeseci, sto te cisto solidno kvalificira za kronicni lokalni pesimizam.

Ali se (ipak) ne dam: ostajem povratnik koji se s tim svojim novim statusom nikad nece pomiriti. To je zato sto je iskustvo zivota drugdje takvo. Ono ti usaduje cudan nemir: svuda si doma, ali uvijek pomalo stranac. Otuda i taj nenadani optimizam.

I nada da ce sva mora i zrakovi jednoga dana postati dvosmjerni.