Hrvatske i strane ribe
Moj poznanik nije toliko zainteresiran za buducnost mora i oceana koliko za nepravdu koja se dogada hrvatskom narodu. On bi da se nekako zastite nase hrvatske ribe, a ostalima kako bude....
Pise: Dr. BORIS SKVORC
bskvorc@ffst.hr
Na kalendaru pise: jos tri dana do konacnog odlaska iz Australije! Pokazujem kolegi na poslu jednosmjernu kartu, onu s kojom nema povratka nakon mjesec dana 'holidaya', kako kazu nasi ovdje. Ljubomoran je i zadovoljan.
Prvo zato sto bi i on malo na put, kroz Bangkok i Frankfurt u Split na jesensko suncanje, pa u "Lav" koji je sada, kad se vlasnicki "poaustralio", postao dijelom procesijskog programa vecine videnijih australskih Hrvata. A zadovoljan je i zato sto me se konacno rijesio. "Tebi je mjesto tamo", veli lizuci zlicicu s koje se slijeva kapucinska pjena. "Uvijek si bio kao nekad Srbi u Hrvatskoj, ujutro si prvo na netu citao hrvatske novine, a tek ako je ostalo vremena uhvatio si se australskih naslova."
Ta konstantna nostalgija i pracenje "meteoroloskih uvjeta" u starom kraju, sredisnje su karakteristike gotovo svake etnicke zajednice ovdje u Australiji. Samo u Sydneyu vise od stotinu i pedeset razlicitih skupina izgradilo je svoje klubove, crkve i citaonice, zatrazilo od lokalne vlade priznavanje ovog ili onog jezika u zelji da postanu dijelom srednjoskolskog izbornog programa, a vecina ih se svake godine prijavljuje za drzavne potpore vezane uz brigu za starije osobe, skole ili nesto trece.
U pravilu su u tim zajednicama najaktivniji ljudi koji se ne ostvaruju drugdje, nego sve svoje vrijeme i energiju ulazu u etnicke poslove, neumorno dokazujuci vlastitu posebnost i vrijednost.
_________________________________________________________
Moja je veza s hrvatskom zajednicom i australskim Hrvatima trajala gotovo dvadeset godina i protezala se jos od jugoslavenskih vremena, kad sam dozivio neugodu sto sam se u hrvatskom klubu na bozicnoj zabavi pojavio u crvenoj (komunistickoj) majici.
Nastavila se ratnih i turbulentnih, gotovo shizofrenih godina kad su australski Hrvati organizirano prikupljali novcanu i drugu pomoc za domovinu, cesto uz snazan osjecaj krivnje sto nisu tamo, pa sve do poratnih dana, ljubomore, a katkada i optuzivanja za krade i prijevare, podjela na one tamo i nas ovdje, lijeve i desne, nase i njihove, i tome slicno. I sve to uz nerazumijevanje koje je ponekad bilo slicno onom prije rata.
Cijelo to vrijeme predavao sam jezik i kulturu na jedinom sveucilistu u Australiji koje je imalo takav studij, i citanje hrvatskih novina i veza s nasim ljudima bili su dijelom moga posla, kao i pokusaj interpretacije mnogih tih kontroverznih i konzervativnih tekstova i pogleda na svijet u drukcijem okruzju i bez izravnog konteksta bilo s domovinom ili procesima koji su se u njoj odvijali.
_________________________________________________________
Zazivajuci tako kisu "tamo daleko" gdje su u nostalgicnom zanosu cesto lutale misli mojih sunarodnjaka, istodobno sam pokusavao zivjeti normalan australski zivot. Privikavanje na automatizaciju mnogih obicaja, koji ispocetka izgledaju strani, zahtijeva mnogo energije i potiskivanje starih obicaja koji malo-pomalo pocinju izgledati cudni i strani.
Ta promjena svakodnevnih navika cesto postaje glavnim izvorom nesporazuma na razini koju konzervativniji hrvatski i dijasporski politicari zovu "jedinstvom domovine i dijaspore".
Uz to, svih sam tih godina bio domacin mnogim gostima koji su iz Hrvatske dolazili u Australiju. Ovako pred moj konacni odlazak moj se kolega s katedre i ja uz kavu ili pivo ucestalo prisjecamo mnogih susreta, zabavnih zgoda i nezgoda.
Dolazili su politicari, pjevaci, kolege profesori, predstavnici studentskih i cehovskih udruga, turisti koji su vise vremena proveli s fotaparatom oko Opere House nego na poslu koji im je bio zadan, ali i ljudi koji su doista zeljeli ostaviti trag.
_________________________________________________________
"Stari moj, koliko sam samo puta bio na medunarodnom aerodromu u docekivanju kakvoga gosta, vjerojatno vise puta nego sto sam prosao preko Harbour Bridge mosta", kaze mi kolega.
Neki smo dan otisli po jednog kolegu iz Splita koji proucava nase ribare ovdje, i u Australiji ce provesti do mjesec dana, posjetiti nekoliko vecih zajednica i govoriti o doprinosu hrvatskih ribara svjetskom ribarstvu na nekoliko sveucilista.
Osim sto hitnije uspostave veze s Hrvatskom, hrvatskim novinama i kontekstom, splitski kolega je izrazio i svoju najvecu zelju, a to je posjet glasovitoj sydneyskoj ribarnici - Fish Marketu.
Tamo je proveo nekoliko sati, fotografirao, prezalogajio s nama na jednom od standova, razgledao ponudu vina uz ribarnicu, promatrao ljude koji na prostoru velikom poput citave marine Zenta u Splitu provode sate u opustenoj atmosferi, kupuju ribu, pijuckaju vino, probavaju hobotnicu na gradele, sirovu tunu ili komade pohanog morskog psa.
"Slusa san onog tvog na radiju", kaze mi glas u slusalicu telefona. Poznati australski hrvatski aktivist s kojim odrzavam vezu godinama nazvao je da zazeli sretan (jednosmjerni) put i iz svog ugla prokomentira posljednje dogadaje "u zajednici".
Od svega sto je splitski kolega govorio u razgovoru s izvjestiteljicom hrvatskog etnickog radija SBS, a vezano uz doprinos ribara svjetskom ulovu tune, izumima vezanim uz uzgoj u kavezu, doprinosu gospodarstvu SAD-a, Juzne Amerike i Australije, on je zapamtio samo jedno.
"Slusaj, bogara mu, pa kako da zaustavimo te Talijane da ne kradu nasu 'rvacku ribu", kaze mi zabrinuto on, uvjeren da nas dvojica to mozemo rijesiti jednim lokalnim telefonskim pozivom na podrucju Sydneya.
Jer ugrozene su hrvatske ribe, sto nije sala, naravno. Talijanski kocari "ciste" nase more i to je katastrofa nacionalna, okolisna i svaka druga.
Ali moj poznanik nije toliko zainteresiran za buducnost mora i oceana koliko za nepravdu koja se (ponovno i opet) dogada hrvatskom narodu. On bi da se nekako zastite nase hrvatske ribe, a ostalo kako vec bude.
"Cuj, daj ti nekako organiziraj da se nas par susretnemo s tim profesorom pa da napravimo kaku taktiku", kaze. Odgovaram mu da putujem, da ce se netko drugi pobrinuti za to.
"Ma putuj ti, covice, a mi da rjesavamo pitanje hrvatskih riba!"
_________________________________________________________
U nasoj je dijasporskoj zajednici sve politicko pitanje. I uvijek je usmjereno "protiv nas". Zeleni smo samo kad je nase zelenilo ugrozeno. To me je uvijek cudilo ovdje u bijelom svijetu gdje su svi ti ljudi svakodnevno bili izlozeni desecima drugih kultura, obicaja, navika. cak se i u drugom narastaju razvila neka dvojnost: ne samo emocionalno, nego i kulturoloski, mladi su australski Hrvati razliciti ljudi kad se izrazavaju na engleskome ili hrvatskome.
"Kad bi kod nas u Splitu ili Zadru ribarnica izgledala ovako, bila bi glavna turisticka atrakcija, kao Palaca, bogati", kaze mi odusevljeno moj kolega i gost iz Splita dok jedemo sushimi, sirovu tunu, salmon i svjezi bakalar s wasabi japanskim umakom, od kojeg mi se s lakocom prociscavaju svi disni putevi.
Nakon sto smo, makar teorijski, rijesili pitanje hrvatskih i stranih riba u Jadranu i za sve - bas kako treba - optuzili politiku, dali smo se na pricu o boljoj buducnosti.
I premda je u Hrvatskoj gotovo sve (barem malo) krivo zasadeno, najveci problem cini se da je u tome sto ljudi u lokalnim zajednicama ne naziru cinjenicu da je rijec o zemlji prilika i mogucnosti, a ne propustenih sansi. Pa ako je nasa peskarija takva kakva jest, nije li ona idealno mjesto za buducu mediteransku ribarnicu otvorenog tipa sa svim onim sadrzajima koje ima sydneyska.
Zar nije ostvarivo da ona radi citav dan, da se osiguraju rashladni uredaji, da se na tri ili cetiri mjesta oko standova prodaje riblja i zdrava "brza hrana", da se rasporede stolovi, organizira prodaja domacih ulja i kvalitetnih vina, da u svakom trenutku na njoj bude do 500 stranih turista...
Cinjenica da znjan izgleda onako jadno kako izgleda, mozda ipak otvara mogucnost da uz sudjelovanje civilnih udruga i cijele zajednice Grad i zupanija organiziraju plan prema kojem bi se citavo podrucje moglo pretvoriti u trgovacko-turisticku zonu s kupalistem, restoranima, ribarnicama, prodavaonicama, sportskim sadrzajima i drugim, uz potpunu suglasnost lokalne zajednice, politike i turistickih operatora i s punim postovanjem mediteranske arhitekture i lokalnih urbanistickih planova.
Ali ne diktatom velikog biznisa i njihova ukusa.
_________________________________________________________
Smazali smo sav sushimi i sad prelazimo na ostrige. Decko ih otvara pred nama, a cijena im je poput kakvog McDonaldsa. Donosim jos jednu hladnu bocicu Chardonneya sa standa preko puta. Plasticne case u obliku i s feelingom pravih kostaju 20 centi komad, a 10 dobijes natrag ako ih poslije vratis na stand. Kolega Josko je odusevljen.
Hrvatsku ribu vidi u kontekstu svjetske ponude i medunarodne utakmice. Ne kao nesto zasticeno od stranog utjecaja i nacionalno svjesno, vec kao oblik mogucnosti koje se, na temelju iskustva drugih, moze razviti u autenticnu vrijednost vecu od zadovoljavanja gladi i masnih prstiju.
Samo treba pokrenuti stvari, kaze on kao da je u politici.
_________________________________________________________
Zato iz Australije odlazim sretan: ovdje sam ostavio mnogo, a dosta nosim sa sobom i u zemlju prilika i mogucnosti....