Progon i plansko unistenje politickih protivnika cine bitni i trajni sastavni dio titoisticke jugoslavenske unutarnje politike, koji je kao sustav legitimiran Titovim govorom na sjednici reorganiziranog Saveznog vijeca od 3. ozujka 1975. u Beogradu. Tada je Tito ostro osudio otpor opozicije i njezinu kritiku kao oruzje u borbi za vlast, te zagovarao radikalni obracun s politickim protivnicima rezima: "Kad je rijec o ovim otporima i o takvim destruktivnim snagama, koje idu za preuzimanjem vlasti, tad ih moramo bez kompromisa slomiti.."

Tvorci jugoslavenskoga pakla na zemlji: Aleksandar Rankovic, Josip Broz i Milovan Dilas. Za vrijeme titoisticke komunisticke vladavine provedena je po staljinistickom modelu, prisilna kolektivizacija u prvim poslijeratnim godinama, koja je razorila temelje opstanka hrvatskog sela, te stvorila legiju nezaposlenih iz ruralnih sredina.

Godine 1946. u ime jugoslavenske vlade Vladimir Velebit, pomocnik ministra vanjskih poslova, a u ime Poljske Jan Karol Wendle, izvanredni i opunomoceni veleposlanik Poljske Republike u Jugoslaviji. Nakon potpisivanja Protokola, iz Titove Jugoslavije transportnim je vagonima iseljeno preko 15.000 Poljaka, sukladno izvjescu jugoslavenske komisije za repatrijaciju Poljaka.

Nakon faze ustanka, obiljezene teroristickim akcijama komunistickih partizana, Tito izdavao i sluzbene naredbe u tom smislu. Naredbe koje su bile eksplicitne. U prilogu tezi direktne zapovjedne odgovornosti za masovne zlocine Josipa Broza Tita govori Ferdo Culinovic kao poticatelj partizanskoga zakonodavstva i sudske prakse, koji razvoj sudstva u titoistickoj Hrvatskoj dijeli na razlicite faze:

O tezi da je titoisticko zakonodavstvo bilo sustavno i u sluzbi provodenja masovnih zlocina ide u prilog knjiga "Partizanska i komunisticka represija i zlocini u Hrvatskoj 1944.-1946., dokumenti". Ona utvrduje na temelju znanstveno-istrazivackih povijesnih radova i obrade arhivskog gradiva vezanoga uz razdoblje Drugoga svjetskoga rata i nakon rata, da su partizanski komunisticki masovni zlocini u Hrvatskoj pocinjeni na temelju kljucnih sluzbenih dokumenata postrojbi i ustanova NOV-a Jugoslavije/Hrvatske, Odjela za zastitu naroda (OZNA) za Hrvatsku, Javnog tuziteljstva Socijalisticke RH, CK SKH, kao i nekoliko najznacajnijih dokumenata najvisih drzavno-politickih i vojnih vlasti DF Jugoslavije i FD Hrvatske, donesenih u razdoblju od svibnja 1944. do kolovoza 1945.

U svibnju 1945. oko 500.000 hrvatskih civila, gradanskih osoba i vojnika pobjeglo je iz Hrvatske u Austriju i Italiju - pise Jure Vujic u knjizi "Trg marsala Tita - mitovi i realnosti titoizma", nastavljajuci raspravu o jednoj pojedinacnoj, ali golemoj tragediji, gdje, izmedu ostaloga, kaze:

Kao epilog ovog putopisa Titove vladavine uputio sam se u srediste samoga trga ispred monumentalne zgrade Hrvatskog narodnog kazalista koji, paradoksalno, sadrzava u sebi poznati kazalisni zastor "Hrvatskoga narodnoga preporoda", u sredistu trga koji nosi ime Broza Tita. Ime Trg marsala Tita na Kazalisnom trgu predstavlja paradigmu komunistickog, ideoloskog i mentalnog zastora koji jos prikriva i oblikuje hrvatsku javnost i onemogucava istinski duhovni i mentalni preporod hrvatskog naroda kroz nuzno prosvjecivanje i prociscenje kolektivnog pamcenja. Ispred kazalista sjetio sam se –ilasove "Nove klase", koju je on obiljezio kao "kastraciju inteligencije", i koja igra kazalisnu predstavu s prislilnom dovedenom publikom i pada u ekstazu pred samim sobom. Zaista, ta fiktivna kazalisna predstava svih onih koji banaliziraju, velicaju lik i djelo Broza Tita, na taj nacin "kastrira" razumno i objektivno prosudivanje i analizu Brozove totalitarne vladavine.

U trecem kutu trga pokraj skulpture "Sveti Juraj ubija zmaja", razmisljam o kozmetickim mitovima poput samoupravnog radnickog socijalizma i vanjskopoliticke nesvrstanosti koji su kao lazna i primamljiva lica zmaja-zla, sluzili za prikrivanje na unutarnjem i vanjskom planu totalitarnog represivnog titoistickog sustava. - pise jure Vujic u knjizi "Trg marsala Tita - Mitovi i realnosti titoizma".

Govoreci o cinjenici da najljepsi zagrebacki trg, okruzen monumentalnim kulturnim zdanjima i spomenicima o kojima se mogu dugo pisati opsezne knjige, nosi ime Josipa Broza, samoproglasenoga 'marsala', zvanoga Tito, valja reci da je titoisticki odnos prema kulturi bio je obiljezen primjenom mehanizma drustvene regulacije i "politike ispusnog ventila". Naime, iako je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, promicala sluzbeni jugoslavenski socrealizam u umjetnosti, titoisticka sluzbena kulturna linija takoder je pruzala potporu i avangardistickim umjetnickim pokretima i apstraktnoj umjetnosti - ukoliko nisu dovodili u pitanje titoisticki drzavni poredak.(...)

CEMU TITOMANIJA U MODERNOJ HRVATSKOJ DRZAVI?

Josip Broz Tito je je funkcionirao kao mitsko-iracionalni mehanizam, kao utjelovljenje simbola SFRJ, idealnog "oca domovine", "cuvara bratstva i jedinstva", te na vanjskom planu kao sarmerski leitomotiv voda nesvrstanih, u bijelom odijelu puseci kubanske cigare i 'otmjeno'  svirajuci glasovir, s naglasenim hedonistickim nacinom zivota.