Pise: dr. Boris SKVORC

(bskvorc@ffst.hr)

Tko od nas moze zaboraviti ona dva starca iz Muppet Showa smjestena gore u prvoj lozi, neposredno iznad pozornice na kojoj se upravo pojavljuju susicavi dobrocudni zabac i debeljuskasta zgodusna prasica kao stereotipi (ljudskih) karaktera koji ce moju generaciju uvijek podsjecati na doba rane adolescencije i crnobijelog odmaka prema svjetskoj dalekosti. A ono sto je doista zauvijek ostalo usjeceno u sjecanje jest glas koji je isao iznad tih lutaka, sugestivno, ironicno i apsurdno najavljujuci dogadaj koji slijedi. Bio je to gotovo besmisleni glas televizijskog najavljivaca koji prica gluposti bojom koja je izmisljena iskljucivo za tu priliku i koja se mora cuti da bi se vjerovala.

Svinje u svemiru

Bio je to dakle glas sto je najavljivao dogadaje koji su se zbivali svinjama u svemiru, perverzne televizijske vijesti u kojima cemo saznati najsporednije stvari na svijetu poput cinjenicu da je sve poskupilo zato sto je sve poskupilo i upravo zbog toga je skuplje, a sto je zasluga nase politike i krivnja onih tamo, vidite, onih (lutaka) sto skilje iz onog grmlja i skrivaju se od kamera. Njih krivite!

Jer inace, ja vas uvjeravam (rekao bi glas lutke) nama je najbolje! Jer kopanje po kantama za smece nije socijalni problem, vec oblik socijalnog bunta. Pitanje antidrzavnosti, takoreci.

Godinama smo o Amerima (u konstruiranju naseg kolektivnog sjecanja kao otpora sistemu u kojem smo zivjeli) mislili troje: da su takvi glasovi koji sugeriraju i svojim nametanjem konstruiraju nepostojecu stvarnost ustvari izmisljotinja otkacenog lutkarskog showa koji svojim parodiranjem stvarnosti gotovo pa da prelazi svaku mjeru, da je scena iz prosjecnog americkog filma u kojoj glavni lik kopa po kanti za smece trazeci kakav komad kosti ili starog kruha potpuno nerealisticna i da (vjerojatno) funkcionira samo na nekakvoj simbolicnoj razini i, trece, da u demokracijama sve biva prezentirano jasno i jednoznacno uz sveprisutni sklad dogovaranja i pregovaranja, gotovo kao na klizalistu na kojem nema sudaranja jer se svi skladno sklizu u krug pazeci na kicmu i zglobove bliznjega svoga i da se nitko ne posklizne.

A onda su nam postavili satelite, dali mnostvo naoko ozbiljnijih televizijskih programa na jezicima koje smo razumjeli i nismo razumjeli, otvorili vrata svjetovima koji postoje i ne postoje, pa smo svi postali pametniji: umjesto od strica Jure, o Njemackama i Amerikama saznavali smo iz prve ruke: preko preglasne kutije u uglu vlastite dnevne sobe ili kuhinje, ovisno o standardu.

'Stari moj, to ti je ka' da smo otkrili Ameriku', kazao je ironicno kolega s kojim sam naceo tu temu uz trecu jutarnju kavu. 'Pa smo je, kao, poceli misliti i promisljati kroz tu dvodimenzionalnu sliku', kaze razdrazivo.

'Ali ipak mislim da je dobro. Sve dok ne moramo piti njihovu kavu iz filtera', zakljucuje.

Kvizovska imitacija zivota

Najnoviji americki kviz na hrvatskoj televiziji poceo je na isti nacin kao u zemlji iz koje sam nedavno dosao. Uvjerljivi glas iz pozadine bi tijekom odjave prethodnog kviza koji je probio sve granice gledanost, najavljivao da ce uskoro poceti novi, jos bolji. Kviz koji se uspjesno prikazuje u desecima zemalja na svijetu, a sad ga evo (na nas, gledalacki zahtjev!?) konacno i kod nas.

Na potpuno istu foru kao u Australiji i voditelj tog do sada najpopularnijeg kviza presao je na taj novi kviz, kako bi mu u startu dao na gledanosti. Kao u Amerikama, isto izgleda i scena, nacin oblacenja, ponasanje sudionika. Isti je i razdrazljivi glas iz pozadine koji najavljuje stvarnost koju nam valja pratiti (sto vise ne izgleda parodicno, nego iritantno).

Da se to dogodilo pred dvadesetak godina, cinilo bi nam se kao neka vrst tihe pobjede nad sistemom od kojeg smo htjeli pobjeci. Danas izgleda ojadno i tuzno: preko vlastitih drzavnih medija opstanak kojih placamo putem poreza i, povrh toga, nametnute nam mjesecne dadzbine, gledamo kako nam u udarnim terminima netko imitira zivot koji nam je stran i dalek.

Koriste se neadekvatni prijevodi engleskih fraza, ponasanje likova tih dokumentarnih studijskih serijala kombinacija je glume anglo-keltske ljubaznosti i poslovicne nasmijanosti, a najapsurdnije je da u svemu skupa najvise uzivaju nasi penzici kojima je takvo americko iskustvo svijeta posvemasnja kontekstualna nepoznanica.

Oni gledaju srpske, hrvatske, slovenske i bosanske verzije Velikog brata, Najslabije karike ili Milijunasa usporedujuci pojedine verzije kao sto su nekad usporedivali Izetbegovica, Kucana, Suvara i Turpukovskog, sa zanimanjem cule usi kad im izobliceni glas iz pozadine najavljuje novu epizodu kviza, neki film, ili ukljucivanje kamera u najnovije ubojstvo.

Pa tako svi skupa nakon ukljucivanja u hrvatsku licencu americkog kviza vo�eni glasom nepoznata najavljivaca, koji nam misticno najavljuje stvarnost, odlazimo na lice mjesta gdje se zbilo to sokantno ubojstvo, a gdje cemo razgovarati s ubojicinim stricem koji ce nam dati strucan pregled situacije iz prve ruke.

Tamo ce nas, naravno, docekati jedan od nasih najpoznatijih novinara koji ce, eksluzivno za vas, ispricati pricu o tom masakru uz misljenja svih glavnih sudionika koji ce komentirati dogadaj.

Bit ce to prava televizijska poslastica, gotovo kao u Muppet Showu.

Tako sad ta ubojstva, pljacke i prijevare ne pricamo vise na svoj nacin, balkanski okrutno i cinjenicki bolno. Ona postaju price. Nasa ce nam poznata novinarka ispricati pricu u najnovijem ubojstvu koje se dogodilo u mjestu X. Clanovi obitelji u njenoj interpretaciji postaju likovima price, a suverena pripovjedacica gotovo da je postala novinarkom CNN-a s naslikanom zabrinutom facom punom razumijevanja za obitelj. I evo, samo sto ne proplace, bas kao na Fox News, ista ona tamo...

A sve to prati sveprisutni glas odozgo koji nam svojim besmislenim frazama posreduje svijet.

I onda nije ni cudo da isti (dakle svijet) nikad nije izgledao gluplje.

Pobjeda nad televizijom

Znas stari, stvari su se otele kontroli', kazao mi je neki dan uz kavu isti kolega. 'Sve to kuzim: kineska roba s americkom etiketom, cipele iz Bangladesa, moraju ljudi odnekud zivjeti. Ali zasto ti prodaju nacin na koji ces prenositi nogometnu utakmicu i kako ces i kada intervjuirati trenera? Pa majku mu, valjda trener na poluvremenu ima vaznijeg posla nego razgovarati s novinarom koji ga pita: kako se osjecate sada kad je jedno poluvrijeme iza vas?'

'U vremenu koje izmice kroz prste samo jedan covjek moze donijeti odluku. A ta ce odluka biti kljucna i dat ce vremenu novu dimenziju. Gledajte i uvjerit cete se da je moguce nemoguce, a nemoguce da je moguce. On ce savladati vrijeme, ali vrijeme nece savladati njega!'. Nakon toga uslijedilo je velikim slovima ispisano ime kanala na kojem jedino i eksluzivno mozete cuti ovakvu glupost. Tako je naime jedan od onih muppetovskih glasova najavio najnoviji film koji ce ekskluzivno prikazati na tom i tom velestovanom hrvatskom komercijalnom kanalu.

Evo, zato nam valjda lutke iz omiljenog nam showa vise nisu potrebne. Dobili smo ih u obliku holivudskih zvijezda i domacih reporterki s terena. Veliki brat koji najavljuje stvari iz pozadine kombinacijom rijeci kojima nije svrha da budu razumljive vec da zvuce zastrasujuce, odnio je pobjedu: lokalna identifikacija preselila se na trznicu u obliku zadnje oaze sira i vrhnja (na sjeveru) i masnih tabli slanine koje se ugodno suncaju na pultovima splitske trznice.

Nad televizijom je pobjedu odnio globalno identificirani glas koji nam tumaci stvarnost kroz price koje nam u njezino ime konstruira.

U trenutku kad je tehnika posredovanja postala svojevrsna disciplina maste koja nema alternative, dogodile su se dvije stvari: svijet je postao jedan, a istina se pocela umnazati u nepregledno mnostvo mogucnosti koje su se poizgubile u mrezi posrednicke tehnike.

Tako je postalo sasvim svejedno sto se kaze, dok god se to kaze u odgovarajucoj formi. Politicari vise placaju trenere koji ce ih nauciti kako izgledati i kako se ponasati nego sto daju na savjetnike na podrucjima gospodarstva ili, ne daj boze, etike, pogotovo etike.

Jer najvazniji je onaj glas iz pozadine koji ce nas pravilno najaviti. Ma koliko gluposti pri tom rekao.

Tko jos uopce slusa sto se krije iza lijepog zvucanja besmislenih rijeci nanizanih glasom koji plijeni?

Umjesto ukupnosti izraznih i simbolicnih potencijala vlastitog habitata, kultura je postala instrumentom drustvene kontrole, kazao je jedan francuski sociolog pisuci o problemima posredovanja svijeta. To mozda samo po sebi i nije tako lose. Koliko je strasno da ta kontrola biva sve vise filtrirana iz centra koji nam je nametnuo svoj monopol i konstruirao stvarnost koju s veseljem zivimo.

Cekajuci svaku vecer najnoviju epizodu omiljene tv emisije sto ju najavljuje glas iz pozadine, sada vise nismo sigurni dolazi li on doista s TV ekrana ili iz skrivenih zakutaka nase sad vec potpuno medijima (re)konstruirane (pod)svijesti.