Odabrao i priredio: Mate BASIC

U nekim slucajevima istrage i sudski postupci pokretani su nakon denuncijacija kojima su pojedinci osvecivali u promijenjenim politickim okolnostima. Tako je u lipnju 1945. uhicen Atif Fejzagic na temelju prijave koju je protiv njega Javnom tuzitelju podnijela Ruzica Petric, stanarka zgrade u kojoj je tijekom 1942. kao cinovnik zagrebackog gradskog poglavarstva vrsio upraviteljsku duznost.

Kao upravitelj dosao je u verbalni sukob s tridesetogodisnjom stanarkom jer je odbio potpisati nalog za popravak instalacija u stanu u kojem je stanovala. Tri godine kasnije, u lipnju 1945., ona ga je prijavila kao 'zakletog ustasu' koji ju je kao Srpkinju 'tjerao u Srbiju', a osim toga, u prijavi je stajalo i kako se Fejzagic u vrijeme rata 'bahato i drsko ponasao prema ljudima koji nisu za Pavelica' te da je kao 'ustasa dobio zidovski stan iz kojeg je rasprodavao pokucstvo.'

U istrazi se branio da je za upravitelja postavljen kao gradski cinovnik, po sluzbenoj duznosti, da je u stanu u vlasnistvu bankovne zaklade zivio jos od 1937. s nevjencanom zidovskom suprugom koja je 1943. uhicena i otpremljena s malodobnom kceri u Njemacku gdje je i umrla i kako se sa stanarkom koja ga je prijavila sukobio zbog 'bezazlenih razloga'. Pred Sudom za zastitu nacionalne casti Hrvata i Srba u Hrvatskoj protiv Fejzagica je krajem lipnja 1945. podignuta optuznica koja ga je teretila da se svojim postupcima 'stavio u sluzbu ustaskim vlastima i vrsio propagandu u korist ustasa'.

Sud je pocetkom srpnja 1945. prihvatio sve navode iz njegove obrane i prekinuo, a sudac je prijavu protiv Fejzagica ocijenio kao osobnu osvetu 'iza koje se krije treca bezimena osoba.'        

Neki primjeri represije imali su i posebice naglasena obiljezja obiteljske tragedije kao u slucaju uhicenja i sudenja muskim clanovima zagrebacke obitelji Saracevic.

Serif Saracevic (Bihac, 1901. - Sarajevo 1985.) u Zagreb se doselio 1918. poslije zavrsene gimnazije u Bihacu. Ovdje je upisao studij prava, a radio je kao cinovnik i prokurist u tvornici 'Arko'. Jedan je od utemeljitelja zagrebackoga Dzematskog medzlisa, predsjednik Drustva zagrebackih muslimana (1935./36.), clan Hrvatskog sokola i odbornik Mjesnog odbora Narodne uzdanice. Godine 1939. imenovan je za ravnatelja drzavne tvrtke Jugoslavenska celuloza sa sjedistem u Sarajevu, a poslije uspostave NDH vratio se u Zagreb kada je postavljen za poslovnog upravitelja Zempra (kasnije Dopos), drzavne tvrtke za upravu zemaljskim dobrima koja je skrbila o prehrani stanovnistva.

U ljeto 1945. uhicen je zajedno s malodobnim sinom, a potom optuzen da je kao upravitelj drzavnih ustanova vrsio otkup zitarica i zemaljskih plodina i njima opskrbljivao ostale drzavne ustanove i Oruzane snage NDH.

Osim drzavnog Javnog tuzitelja, teretili su ga i tzv. narodni tuzitelji, od vlasti postavljani zaposlenici u privatnim i drzavnim tvrtkama, koji su dodatno optuzivali i denuncirali nepocudne pojedince.

Saracevica se teretilo i da je bio clan Ustaske bojne Gric u koju su temeljem posebne zakonske odredbe usli svi clanovi Hrvatskog sokola te da je 'zastupao ustasku ideologiju, drzao zborove na terenu i partizane nazivao bandom.'

U veljaci 1946. osuden je na kaznu smrti i konfiskaciju cjelokupne imovine, koja je nekoliko mjeseci kasnije zamijenjena kaznom zatvora u trajanju 20 godina, gubitka gradanskih prava u trajanju 10 godina i konfiskacije imovine.

Konacno, 1950. kazna mu je preinacena u desetogodisnju koju je u cijelosti izdrzao u kaznionicama u Staroj Gradisci i Srijemskoj Mitrovici.

Pocetkom kolovoza uhiceni su i njegov cetrnaestogodisnji sin Tefko Saracevic (Zagreb 1930.), ucenik nize gimnazije, i dvije godine stariji gimnazijalac Omer Stunic (Zagreb 1928.) pod optuzbom za pripadnost 'teroristickoj skupini' zagrebackih gimnazijalaca okupljenoj s ciljem otpora komunistickim vlastima.

Omer Stunic je u travnju 1945. kao dobrovoljac pristupio Poglavnikovom tjelesnom zboru (PTS) s kojim se povlacio prema Austriji gdje je izrucen Jugoslavenskoj armiji. Uspio je pobjeci iz partizanskog zarobljenistva i u ljeto 1945. u Zagrebu je zajedno s Tefkom Saracevicem pristupio Tajnoj organizaciji hrvatske mladezi (TOHM) koju je OZN-a otkrila vec dva mjeseca poslije njezina utemeljenja. Okolnosti nastanka skupine TOHM opisao je Tefko Saracevic, koji je poslije uhicenja zajedno s ocem smjesten u samicu Okruznog suda na Zrinjevca:

'Svibanj 1945. u Zagrebu. Dvije vrlo razlicite slike zivota u gradu. S jedne strane rastuca euforija komunista i prikrpljenih oportunista. (...) S druge strane, kolone smrti, puni zatvori i logori, dnevna uhicenja, odlasci bez povratka, mucenja, tiranija, sovjetski teror 'proletarijata'. Samo u Zagrebu bilo je nekoliko logora (osim zatvora) koji su bili prepuni. Vojne barake na Mirogoju, Trnju (gdje je sada autobusni kolodvor), Maksimiru, Preckom i drugdje brzo su dobile zicane ograde i bile pretvorene u logore. Pred logorima i zatvorima repovi, uglavnom zena, u ocekivanju bilo kakvog znaka da je neki njihov tamo. Ako je omot s hranom primljen, javljao se tracak nade da je ipak u logoru, ziv. Sava je prvi put bila cista - rudnici u Sloveniji nisu radili.

U ljeto 1945. tamo smo se isli kupati. A svako malo povik: 'Lesina!' Tada bismo izasli, cekali dok napuhana trupla, neka bez ruku, nogu ili glave otplutaju nizvodno, i onda amo skakali natrag u Savu. Do sljedece lesine. Ubijali su uzvodno i bacali u Savu, i tako sve do srpnja te godine. Kolone su odvodene iz Zagreba i nestajale.

U gradu nestasica svega, osim kod komunista.

Opci i duboki strah, strah, strah. U toj atmosferi skupina mladica (...) pocela se okupljati i organizirati otpor. Najmla�emu je bilo 14 i pol, a najstarijemu 17 godina. Starije generacije, starije brace, nije bilo. Ratna oluja ih je pomela, a porace progutalo. (...)

Clanovi organizacije bili su prijatelji i znanci iz raznih skola, iz 4. tabora ustaske mladezi u Ilici 8, sa zajednickog ministriranja. Vezalo ih je zajednicko ratno djetinjstvo i pocetak mladosti. (...)

Jedna od prvih akcija bilo je pisanje parola po zgradama, gdje god se moglo. Bile su to jednostavne i razumljive parole kao 'Zivjela Hrvatska!' ili 'Dolje Tito!'

Sredinom lipnja odluceno je da se tiskaju proturezimski letci (...)'.

U srpnju 1945. skupina je prije nego sto je otkrivena izvela atentate na dvojicu oficira Jugoslavenske armije i to na 'kapetana Globocnika, pri cem je drug dobio 3 metka, i jedan neuspio napad na jednog majora na Gornjem Gradu.'

Istragu je vodio oficir OZN-e Rifat Pasic koji je ustanovio da je 'kod Stunic Omera pronadjen, prilikom hapsenja, pod uzglavljem pistolj, a na saslusanju izjavljuje, da je imao namjeru i bio rijesen, da puca na drugove, koji su imali nalog da hapse, ali se sustegao obzirom na bojazan posljedica za roditelje.'

Osim toga, 'kod Saracevic Tefka bio je zakopan smajser sa punim sarzerom metaka.'

Pasic je u izvjescu Javnom tuzitelju ustrajavao da nije rijec o 'nekontrolisanoj i propagandnom zatrovanoj mladosti' i kako nema jamstava 'da jos koji drug Globocnik ne bude prostrijeljen ustaskim metcima i da stotine slicnih letaka (...) ozbiljno ne uznemire postene gradjane.'

Stoga je zakljucio da 'iste treba smjestiti na mjesto gdje ce pod cvrstom paskom biti neskodljivi anti-fasistickom radu i domovini, a primjenom odgovarajucih pedagoskih metoda, uskoro postati korisni clanovi nase zajednice.'

U prosincu 1945. skupina je izvedena pred Okruzni sud u Zagrebu koji je Omera Stunica osudio na kaznu trogodisnjeg lisenja slobode s prinudnim radom, a Tefku Saracevica na kaznu dvogodisnjeg 'prisilnog odgoja u popravilistu', koje su obojica poslije odbijenih molbi za pomilovanje do kraja izdrzali.

______________________________________________________

Denuncijacija je stajala i u pozadini uhicenja Mustafe Hadziahmica (Medarica), jednog od utemeljitelja Drustva zagrebackih muslimana i odbornika Mjesnog odbora Narodne uzdanice. Hadziahmic je roden 1903. u Tesnju, a u Zagreb je dosao 1918. kao stipendist Hrvatskoga radise. Zaposlio se u Drzavnoj zeljeznici kao remenarsko-tapetarski radnik i kasnije kao sluzbenik. Poput vecine muslimana pitomaca Hrvatskoga radise, do 1929. bio je clan Hrvatskoga sokola.

Uhicen je 22. svibnja 1945. i odveden u zatvor Vojnog suda Komande grada u Savskoj cesti. Na saslusanju pred istraziteljima OZN-e nekoliko njegovih poznanika zeljeznicara i komunista teretilo ga je kao 'zakletog ustasu i ustaskog simpatizera i konfidenta jos za vladavine Maceka.'

Vojni sud Komande grada u kolovozu 1945. podigao je protiv njega optuznicu jer je stupio u Ustasku bojnu Gric i kao ustasa 'prijetio drugim zaposlenicima na Drzavnoj zeljeznici'. U rujnu 1945. pusten je da se brani sa slobode ali je postupak nastavljen pred Okruznim narodnim sudom u Zagrebu.

U nastavku postupka branio se da je u Ustaskoj bojni Gric gledao produzetak Hrvatskog sokola, a kao olakotnu okolnost naveo je i da nije sudjelovao u otvorenju zagrebacke dzamije i kao svjedoka pozvao serijatskog suca Camila Kamarica. Okruzni sud u Zagrebu u ozujku 1946. proglasio ga je krivim jer je pristupio ustaskom pokretu te 'hvalio ustase i njihove vode, uslijed cega su ga se ostali radnici bojali'.

Mustafa Hadziahmic je priznao 'krivicu', pa je osuden na blazu kaznu prinudnog rada u trajanju od deset mjeseci. Javni tuzitelj grada Zagreba Vlado Ranogajec zalio se na presudu i zatrazio da se uz dosudenu kaznu Hadziahmicu odredi i gubitak gradanskih i politickih prava jer 'okrivljeni kao uvjereni i cetirigodisnji ustasa nije dostojan da se tim pravima sluzi stanovito vrijeme.'        

Vrhovni sud je to uvazio, pa je u travnju 1946. donio konacnu presudu kojom je Hadziahmic osuden na zatvorsku kaznu u trajanju 13 mjeseci i gubitak gradanskih i politickih prava u trajanju godinu dana. Njegova zena je u rujnu 1946. od Prezidijuma Narodne skupstine FNRJ u Beogradu zatrazila oprost od izdrzavanja kazne.

U molbi je prilozila izjavu Miljenka Novaka, razvojacenog 'kapetana NOV-a', u kojoj je stajalo da je Hadziahmic bio 'pristasa HSS-a i radicevac' te da je uz pomoc svoga prijatelja Ademage Mesica zastitio njegovu zenu od logora nakon sto je Novak kao domobranski casnik prebjegao partizanima.

Upravnik kaznionice u Lepoglavi u listopadu 1946. ocijenio je kako je Mustafa Hadziahmic 'politicki pokvaren i siri neprijateljsku propagandu', pa je molba njegove zene odbijena.