Odabrao i priredio: Mate Basic 

NDH je u svibnju 1945. podijelila sudbinu svojih osovinskih saveznika i pokrovitelja pa je poslije ulaska Jugoslavenske armije u Zagreb i formalno prestala postojati. Vlast nove komunisticke jugoslavenske drzave uspostavljala se prema sovjetskom boljsevickom obrascu, prvo sustavnim odmazdama i represalijama nad porazenim ratnim neprijateljima, neovisno o njihovoj etnickoj ili politicko-ideoloskoj pripadnosti, a zatim i masovnim obracunima i drzavnom represijom nad stvarnim, potencijalnim ili izmisljenim protivnicima. 

U Hrvatskoj su se u prvoj fazi na udaru nasli pripadnici Oruzanih snaga i drzavnog aparata NDH koji su poslije povlacenja i predaje Britancima u pogranicnom slovensko-austrijskom podrucju izruceni postrojbama Jugoslavenske armije.

Zarobljenici su zatim upuceni na dugotrajne marseve prema zarobljenickim logorima te izlozeni masovnim egzekucijama u kojima je stradalo vise stotina tisuca pripadnika Oruzanih snaga NDH i gradana. 

U izbjeglickim kolonama prema Austriji nasao se i nepoznati broj zagrebackih muslimana, a grad su napustili i gotovo svi muslimani zastupljeni u vlasti NDH.

Njihova sudbina bila je razlicita: potpredsjednik vlade Dzafer Kulenovic, poslanik u Budimpesti Hakija Hadzic i ustaski duznosnik Alija Suljak, preko Italije, domogli su se Sirije, a ministar skrbi za postradale krajeve Mehmed Mehicic, ministar i veliki zupan Hilmija Beslagic i potpredsjednik Hrvatske drzavne banke Junus Mehmedagic  izbjegli su u Argentinu.

Mehmedagic je jos od kraja 1944. boravio u Svicarskoj kao izaslanik Hrvatske drzavne banke zaduzen za prebacivanje drzavnog zlata, a nakon zavrsetka rata, preko Italije, stigao je u Argentinu.  U Zagrebu je u studenome 1945. u odsutnosti izveden pred Sud za zastitu nacionalne casti i osu�en na kaznu zatvora od 20 godina, pet godina prisilnog rada i deset godina gubitka politickih i gradanskih prava, te konfiskaciju imovine i gubitak drzavljanstva. 

Predsjednik Vrhovnog suda NDH Asim Ugljen nije napustio zemlju, vec se u svibnju 1945. sklonio na privatno imanje u Vinicu u okolici Varazdina gdje je ubrzo pronaden i odveden u Zagreb u zatvor u Petrinjskoj ulici. Tamo ga je preuzela bosansko-hercegovacka OZN-a, ali je bez provedene istrage i sudskog postupka smaknut u Rakovu Potoku kraj Zagreba. S Ugljenom su zajedno smaknuti, takoder bez provedenog sudskog postupka, i Islam Filipovic, zagrebacki odvjetnik, pristasa HSS-a i bivsi senator Banovine Hrvatske, te Latif Muftic, student i predsjednik Hrvatskoga akademskog kluba Musa Cazim Catic.

Latif Muftic (Foca, 1919. - Zagreb, ?1945.) uhicen je u Zagrebu 27. svibnja 1945. i odveden u logor OZNE-u u Maksimir, a likvidiran je bez sudenja kada je u istrazi identificiran kao pouzdanik i obavjestajni analiticar Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. Ista sudbina zadesila je i Salka Aleckovica, veletrgovca, suutemeljitelja Drustva zagrebackih muslimana, odbornika Narodne uzdanice i clana Dzematskog medzlisa i dzamijske Zaklade, koji je u svibnju 1945. odveden iz doma i takoder smaknut na nepoznatom mjestu. 

Ostali muslimani iz drzavnog aparata NDH izruceni su jugoslavenskim vlastima te im je sudeno u nekoliko velikih sudskih postupaka.

Prvi je 18. svibnja 1945., u skupini clanova Vlade i visokih casnika Oruzanih snaga NDH, izrucen Ademaga Mesic i zatim izveden pred Vojni sud II. armije u Zagrebu koji ga je zbog starosti, bolesti i niza olakotnih okolnosti osudio na 20 godina zatvora, trajan gubitak gradanske casti i konfiskaciju cjelokupne imovine.  Umro je vec 5. srpnja 1945. u zatvorskoj bolnici u Popovaci, a vlasti su zabranile njegov ukop u obiteljsku grobnicu na Mirogoju. U njegovu slucaju ucinjena je iznimka bez presedana pa je zagrebackom imamu Himzi Alagicu naknadno dopusteno izvrsiti vjerski obred na bolnickom zatvorskom groblju u Popovaci gdje je Mesic i pokopan.          

U rujnu i listopadu 1946. jugoslavenskim vlastima iz saveznickih zarobljenickih logora u Austriji izruceni su Mehmed Alajbegovic i Osman Kulenovic.  Alajbegovic se zajedno s obitelji poslije povlacenja nastanio u Austriji u St. Gilgenu.

U rujnu 1945. Amerikanci su ga prebacili u Glasenbach kraj Salzburga u tamosnji 'logor za ratne zlocince'. U istom logoru je zatocen i Milan Blazekovic, posljednji tajnik Poslanstva NDH u Berlinu. (...) Poslije izrucenja, Alajbegovicu je krajem svibnja 1947. sudeno u Zagrebu pred Vijecem Vrhovnog suda NR Hrvatske, zajedno s Osmanom Kulenovicem, Slavkom Kvaternikom i njemackim poslanikom u NDH Siegfriedom Kascheom. (...)

Mehmed Alajbegovic i Osman Kulenovic su u lipnju 1947. osudeni na smrtnu kaznu strijeljanjem, a poslije odbijenih molbi za pomilovanje smaknuti su na nepoznatom mjestu. 

Osim formalno zakonitih i ocekivanih sudenja najistaknutijim pripadnicima Ustaskog pokreta i drzavnog aparata NDH, provedenih u pravilu prema nedemokratskoj i revolucionarnoj pravnoj proceduri, ali nacelno utemeljenih u ustaskom porazu i ishodu rata te zamisli o potrebi kaznjavanja (samo) ratnih gubitnika odgovornih za nedvojbene masovne zlocine pocinjene tijekom rata, u drugoj fazi represije pristupilo se radikalnoj drustvenoj preobrazbi s konacnim ciljem stvaranja centralizirane i totalitarne drzave novoga tipa po uzoru na Sovjetski Savez.

Na udaru komunisticke revolucije naslo se stoljece i pol izgradivano hrvatsko gradansko drustvo i sve njegove ustanove. Privatno vlasnistvo ogranicavano je i suzbijano konfiskacijama, nacionalizacijama, eksproprijacijama, agrarnim reformama i razlicitim upravnim mjerama s ciljem revolucionarne preobrazbe zatecenih vlasnickih odnosa. Pod optuzbama za kolaboracionizam, sustavno su kao 'narodni neprijatelji', neovisno o stvarnom ratnom djelovanju, uklanjani svi potencijalni politicki suparnici Komunisticke partije Jugoslavije, zaklonjene iza prividno nestranacke Narodne fronte. Svako javno djelovanje u NDH oznaceno je kao kolaboracionizam, a preko Anketne komisije za kulturnu suradnju s neprijateljem (u sastavu Zemaljske komisije za utvrdivanje zlocina okupatora i njihovih pomagaca), prikupljani su podaci o djelovanju znanstvenih ustanova, kulturnih drustava, pojedinaca i razlicitih ustanova gradanskog drustva, koji su zatim arbitrarno koristeni u nedemokratskim sudskim postupcima ili kao podloga za zabranu djelovanja i uklanjanje pojedinaca iz javnoga zivota.

Dosljedno komunistickoj ateistickoj doktrini, sve vjerske zajednice u zemlji izlozene su sustavnoj represiji, posebice najorganiziranija i prema komunistickoj ideologiji najnepomirljivija Katolicka crkva.  Sustavnost i brutalnost represije u Titovoj Jugoslaviji te brzina i opseg provedenih revolucionarnih zahvata u drustvene odnose bili su bez presedana u svim zemljama pod izravnim nadzorom Sovjetskoga Saveza u kojima se krajem 1945. boljsevizacija i sovjetizacija drustva, u skladu sa Staljinovim evolutivnim pristupom, nalazila tek u zacecima.

Muslimanska zajednica i njezine ustanove kao najmladi izdanak zagrebackoga gradanskog drustva podijelili su njegovu sudbinu. Ustanove i pojedinci nasli su se na udaru svih oblika represije, pa je za kratko vrijeme urusen cjelokupni drustveni napor prvog narastaja zagrebackih muslimana. (...)

Zbog zatvaranja ili smaknuca vodecih odbornika te opcih nepovoljnih okolnosti, Mjesni odbor Narodne uzdanice u Zagrebu prestao je djelovati i prije formalnog raspustanja drustva. U jednom nedatiranom izvjescu OZN-e drustvu je unaprijed presudeno navodom kako je ono u Zagrebu 'za vrijeme okupacije bilo pod zastitom Ante Pavelica, a njegovi 'rukovodioci ili zakleti ustasi (sic!) ili potpuno naklonjeni istima, te su odgajali omladinu u ustaskom duhu (...)'. Ugasen je i zagrebacki Hrvatski akademski klub Musa Cazim Catic pri Narodnoj uzdanici, drustvu je oduzet Djecji dom na Sestinskom dolu, a djeca su premjestena u drzavne domove ili vracena u Bosnu i Hercegovinu, dok je konvikt iseljen iz prostorija u Tomasicevoj ulici 12.

Kada je pocetkom srpnja 1945. Vicko Krstulovic, ministar unutarnjih poslova u vladi Federalne Drzave Hrvatske, donio odluku o uklanjanju 'vojnickih groblja okupatora' pristupilo se i 'poravnavanju' ustaskih i domobranskih muslimanskih grobova na Mirogoju o kojima je skrbilo Hrvatsko muslimansko drustvo.

Odluka je obrazlozena potrebom da se 'izbrise svaki trag zloduha fasisticke vladavine', pa je potrebno 'i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja.' Uz to, u odluci je dalje stajalo:

1./Ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva kojima je bio omedjen prostor za groblje, na kojima su se odjelito pokopali okupatorski vojnici (...) treba odstraniti.

2./Vanjska obiljezja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploce, konfesijske i sve druge znakove/treba ukloniti tako da citavo zemljiste, koje je bilo odredjeno za groblje bude poravnano. (...)

5./Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor moze upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slicne svrhe.

6./Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo ce se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok ce se kamen racijonalno upotrebiti, iza kako se prethodno otstrani bez traga, sve sto je na njemu bilo uklesano ili zapisano.'

Iako je u odluci stajalo da su od 'ovih postupaka izuzeta (...) grobista i grobovi domobrana' i oni su uklonjeni bez iznimke.(...)

NASTAVIT CE SE