Odabrao i priredio: Mate BASIC
Muslimanska suradnja u zagrebackom novinstvu i publicistici, zaceta krajem 19. stoljeca na podlozi zamisli o cjelovitosti hrvatske kulture neovisno o vjerskim razlikama, bez prekida je trajala u cijelom razdoblju do 1945., a suradnici su, osim pisaca i novinara iz Bosne i Hercegovine, bili i muslimani stalno nastanjeni u Zagrebu. Muslimanski autori izmedu dvaju ratova redovito se pojavljuju na stranicama glavnih zagrebackih dnevnika 'Obzora', 'Jutarnjeg lista', 'Hrvatskog dnevnika', 'Novosti' i ostalih glasila, a njihovu suradnju osobito je poticao dugogodisnji urednik 'Obzora' Milivoj Dezman.
U dnevnicima i kulturnoj periodici kulturno-povijesne i knjizevne priloge objavljuju, medu ostalima, Alija Nametak, Salih Alic, Munir Sahinovic Ekremov, Halid Causevic, Salko Jerlagic, Mehmed Handzic, Enver Colakovic, Kasim Gujic, Hamdija Kresevljakovic, Mesud Kulenovic, Fehim Spaho, Muhamed Hadzijahic i Rizo Ramic.
Mesud Kulenovic (Travnik, 1903. - Zurich, 1972.) javlja se u zagrebackom novinstvu jos kao banjolucki gimnazijalac, a od 1927., kada dolazi u Zagreb, novinar je Jutarnjeg lista i kasnije 'Obzora'.
U politici je pristasa HSS-a, a 1938. na listi Vladka Maceka izabran je za narodnog zastupnika u jugoslavenskoj skupstini. Godine 1942. imenovan u Hrvatski Drzavni Sabor koji je sazvan odlukom Ante Pavelica, a u svibnju 1945. napusta Zagreb. Poslije neuspjelog atentata koji su 1945. na njega u Austriji izveli agenti OZN-e odlazi u Svicarsku gdje zivi do smrti. U zagrebackom novinstvu suraduje i njegov mladi brat Namik Kulenovic (Tesanj, 1912. - okolica Bihaca, 1944.) koji je do 1941. dopisnik Jutarnjeg lista i Novosti iz Bosanske krajine. Krajem 1941. imenovan je za tajnika ureda potpredsjednika vlade NDH Dzafera Kulenovica, a na toj duznosti ostaje sve do pogibije u travnju 1944. kada je oboren zrakoplov u kome je letio za Bihac.
Osobito je bila plodna suradnja Kasima Gujica (Ljubuski 1906. - Zagreb, 1943.) koji je objavljivao rasprave, clanke i putopise u svim vaznijim zagrebackim nakladama.
U svojim radovima obuhvatio je siroko podrucje tema s naglaskom na problematiku njegova hercegovackog zavicaja, a posebice su mu zapazeni povijesni prilozi s izrazitom hrvatskom muslimanskom kulturno-nacionalnom tendencijom zbog kojih je cesto bio na meti srpske/jugoslavenske kritike. Poslije uspostave NDH zivi u Zagrebu gdje je 1943. ubijen pod nedovoljno rasvjetljenim okolnostima.
Poslije zavrsene isusovacke Klasicne gimnazije u Travniku, od 1918. u Zagrebu je zivio pisac Abdullatif Dizdarevic (Ljubuski 1900. - Zagreb, 1976.).
U knjizevnost je usao 1928. zbirkom novela 'Kroz bijedu u spas', a objavljuje i publicisticka djela 'Zenska prava' (1929.), 'Petar II. Petrovic Njegus' (1934.) i 'Njemacka u naponu snage' (1939.). Svoja shvacanja o nacionalnom razvitku bosansko-hercegovackih muslimana izlozio je u raspravi 'Bosanskohercegovacki muslimani Hrvati' objavljenoj 1936. u Zagrebu. Iste godine pokrece novine 'Naprijed', 'glasilo slobodnih intelektualaca opceg kulturnog pravca' koje neredovito izlaze u ukupno osam brojeva do veljace 1939.
U njima je gotovo jedini suradnik, a pise o vanjsko-politickim temama, politickom stanju u Bosni i Hercegovini i djelovanju Vladka Maceka HSS-a ciji je tada pristasa. Od dolaska u Zagreb prosao je politicko-nacionalnu i ideolosku evoluciju od intelektualca jugoslavenskih i liberalnih uvjerenja do hrvatskog nacionalista i kriticara parlamentarne demokracije i komunizama.
Poslije uspostave NDH zaposlen je u urednistvu dnevnika 'Hrvatski narod', a Zagreb je napustio u svibnju 1945. Jugoslavenska armija ga je zarobila na jugoslavensko-austrijskoj granici odakle je upucen na 'krizni put' prema Srbiji. Suden je na dugogodisnju kaznu zatvora.
U veljaci 1937. u Zagrebu je zapoceo izlaziti 'Putokaz', 'list za drustvena i knjizevna pitanja' koji je ure�ivao Hasan Kikic. Do gasenja lista 1939. objavljeno je 11 brojeva. 'Putokaz' je bio prvo muslimansko ljevicarsko i marksisticko glasilo, a dio njegovih suradnika, poput Skendera Kulenovica, sudjeluje u ideoloskim previranjima na Zagrebackom sveucilistu.
U clancima prevladava izrazita drustvena kritika te se zagovara socijalna preobrazba tradicionalnog muslimanskog drustva sukladno marksistickim obrascima i napada 'fasizam' s komunistickim i puckofrontaskim argumentima. Suradnici 'Putokaza' suraduju i u ostalim zagrebackim (filo)komunistickim nakladama.
Pola stoljeca nakon pojave muslimanskog kalendara 'Mearif' u Zagrebu je 1942. objavljen 'Hrvat', muslimanski godisnjak u nakladi drzavne Nakladne knjizare 'Velebit'.
Godisnjak je sastavljen od kalendara s vaktijom koju je izradio Muhamed Kantardzic i priloga o muslimanskoj vjerskoj, politickonacionalnoj i kulturno-povijesnoj problematici. U Hrvatu su suradivali: Alija Zvizdic, Hasan Culjak, Mehmed Cerimovic, Hazim Sabanovic, Muhamed Pandza, Skender Vranesevic, Smail Balic, Husein Dozo, Mehmed Handzic, Abdurahman Cokic, Mehmed Metiljevic, Alija Bejtic, Ibrahim Hadzic, Husein Celebic, Hivzi Bjelevac, Fejzullah Hadzibajric, Dervis Korkut, Ibrahim Trebinjac, Mustafa Hadzimulic, Husein Muradbegovic i Muhamed Hadzijahic.
Godisnjak je uredio Hasan Suljak (Trebinje, 1917.), mladi brat ustaskog duznosnika Alije Suljka, u to vrijeme novinar dnevnika 'Hrvatski narod' i zaposlenik Glavnog ravnateljstva za promidzbu i kasnije nadzornik Drzavnog izvjestajnog i promidzbenog ureda. Do 1941. pitomac je u zagrebackom konviktu Narodne uzdanice te pripada nacionalistickim studentskim krugovima.
Od 1943. na zagrebackoj radiopostaji (krugovalu) u sklopu emisije 'Ustaska rijec' uredje prilog 'Sto drugi pisu' u kojem su objavljivane vijesti iz inozemnog tiska. Zagreb je napustio u svibnju 1945., a protiv njega je zbog novinske djelatnosti u NDH pokrenut postupak pred Anketnom komisijom za utvrdivanje kulturne suradnje s neprijateljem.
Odmah poslije sloma Jugoslavije, u ljeto 1941. iz Beograda u Zagreb doselio se knjizevnik Abdurezak Hifzi Bjelevac (Mostar, 1886. - Zagreb, 1972.). Poslije 1918. radio je i kao novinar u sarajevskim i beogradskim dnevnicima te u drzavnom Presbirou. Suradivao je u 'Obzoru' u kojem je 1927. objavljivao roman 'Ana Zollotti'. Navodno clan turske slobodnozidarske loze, prije 1941. dozivljavan je kao pristasa integralnog jugoslavenstva.
U Zagrebu je u travnju 1942. utemeljio Hrvatsku muslimansku nakladu Istok i Zapad, podrzavanu iz fondova Ministarstva vanjskih poslova NDH s ciljem objavljivanja djela o islamskoj kulturno-civilizacijskoj problematici te prijevoda hrvatskih pisaca na turski, arapski i perzijski jezik.
Naklada se nalazila u Berislavicevoj ulici i do 1945. objavila je tek Bjelevceva djela 'Istanbul, grad na obalama Mramornog mora' (1944.) i 'Carica Ezher, iranska pjesma' (1944.). Najznacajniji poduhvat Naklade je izdavanje hrvatskog lista na turskom jeziku 'Dogu ve Bati' (Istok i Zapad) koji je uredivao Bjelevac. 'Dogu ve Bati' prevodili su na turski jezik Adem Sokolovic, profesor i clan zagrebackog Dzematskog medzlisa i dzamijske zaklade, i Dzemal Katana, serijatski sudac.
List je dodatno financiralo Ministarstvo vanjskih poslova NDH u sklopu stalnih napora oko uspostave diplomatskih odnosa s Turskom, a bio je namijenjen obavjescivanju bosanskih iseljenika i tamosnje javnosti o prilikama u NDH. Do kolovoza 1944. izaslo je osam brojeva koji su razlicitim kanalima dolazili do citatelja u Turskoj.
NASTAVIT CE SE
_______________________________________________
U austro-ugarskim popisima stanovnistva iz 1880., 1890., 1900. i 1910. nije bilo podataka o broju muslimana u Zagrebu (Hrvatska) jer su iskazani samo podaci o 'zakonito priznatim' vjerama, a malobrojni muslimani redovito su pripisivani 'ostalima' nepoznate vjere ili bez konfesije.
Prema neobjavljenim podacima Statistickog ureda u Zagrebu, na podrucju Hrvatske i Slavonije 1910. popisana su 204 muslimana. Prevladavali su neozenjeni muskarci (200), a popisane su tek cetiri zene. Vecinom su to bili obrtnici i trgovci, zatim ucenici i studenti i nesto vojnika smjestenih u posadama u banskoj Hrvatskoj.
Jugoslavenski popisi uvode posebnu rubriku za muslimane, pa je 1921. na podrucju Hrvatske i Slavonije zivjelo vec 2537 muslimana, od toga 474 u Zagrebu. Visestruki i nagli porast posljedica je pocetka intenzivne imigracije (useljvanja) iz Bosne i Hercegovine poslije 1918., pa je 1931. u Savskoj Banovini zivjelo 3823 muslimana, od toga 1239 u Zagrebu.
Muslimani su 1931. popisani gotovo u svim kotarevima, gradovima i naseljima u Hrvatskoj i Slavoniji (Savskoj banovini), ali je vise od stotinu zivjelo tek u manjem broju gradova: Pozega (114), Bjelovar (121), Sisak (123), Karlovac (126), Brod na Savi (166), Varazdin (219), Osijek (437).
Iako je demografski rast predstavljao iskljucivo posljedicu imigracije (useljavanja) iz Bosne i Hercegovine, neprekidnim rastom broja ro�enih u Zagrebu jacao je i zametak autohtone muslimanske zavicajnosti, posebice od 1941. do 1945. kada je zbog ratne imigracije rodeno 357 muslimana ili 53,4 posto od ukupnog broja rodenih u razdoblju od 1919. do 1945.
Porast broja rodenih bio je izravna posljedica pojacanog nupcijaliteta medu zagrebackim muslimanima, jer su imigranti u trenutku doseljavanja u pravilu neozenjeni muskarci mladi od trideset godina.
U pocetnom razdoblju iskljucive muske imigracije, koja je trajala priblizno do pocetka tridesetih godina, prevladavaju mjesovite zenidbe ciji udio slabi kada imigracija postupno dobiva i svoju zensku sastavnicu pa je 1940. udio mjesovitih brakova prvi put pao ispod 50 posto.
Od 1919., kada je u Zagrebu roden prvi musliman, do 1945. rodena su 624, od kojih 382 (57%) iz jednokonfesionalnog i 242 (43%) iz mjesovitog braka. Kako je razdoblje od 1918. do 1945. doba rane imigracije i pocetnog oblikovanja zajednice, u njoj prevladavaju osobe mlade od 50 godina, a njezin najstariji clan roden je 1879.
Redoviti drzavni popis predviden za 1941., koji je trebao potvrditi neprekinuti demografski rast, zbog rata nije proveden. Prvim poslijeratnim popisom iz 1948. nije popisivana i vjerska pripadnost stanovnistva, pa su procjene o broju muslimana u Zagrebu nakon 1931. uglavnom nepouzdane i izvedene iz drugorazrednih statistickih izvora. Ocekivani porast potvrduje i nepotpuna evidencija Imamata dzemata u Zagrebu u kojoj su, zakljucno s prosincem 1941., bila upisana 1738 muslimana. Stvarni broj bio je zasigurno veci buduci da su se muslimani stalno doseljavali, a mnogi se godinama nisu prijavljivali Imamatu dzemata.
Tendenciju demografskog rasta od 102,7% u odnosu na 1931. potvrduju i podaci Statistickog odsjeka Gradskoga narodnog odbora u Zagrebu iz travnja 1947. po kojima je u Zagrebu tada Zivjelo 2512 muslimana. Prevladavali su muskarci, (1.662 ili 66,16% prema 850 zena ili 33,83%), a zajednica oblikovana od prvog narastaja imigranata (useljenika) i njihovih potomaka, bila je razmjerno mlada: udio starijih od 50 godina tek je 182 ili 7,24%, a mladih od 29 godina bilo je 1490 ili 59,31%.