Odabrao i priredio: Mate BASIC

U prvoj zakonskoj odredbi o vjerskim prijelazima proglasenoj poslije uspostave NDH, 3. svibnja 1941., stajalo je: 'Do donosenja zakona o vjeroispovjednim odnosima ukidaju se svi dosadasnji zakonski propisi o nacinu prelaza s jedne vjere na drugu. Za valjanost prelaza potrebno je, da stranka, koja mijenja vjeru podnese pismenu prijavu upravnoj oblasti prve molbe (kotarskoj oblasti odnosno gradskom poglavarstvu) o svojoj odluci i da dobije potvrdu o toj svojoj prijavi, te da se ispune vjerski propisi one priznate vjeroispovijesti, na koju stranka prelazi. (...)'.

Za islamske vjerske vlasti ova odredba nije ostavljala mjesta dvojbi o tome je li ukinuta, prema islamu u Hrvatskoj i Slavoniji, diskriminatorska odredba o prijelazu iz interkonfesionalnog zakona od 1906. Upravne vlasti, posebice u kriticnoj 1941., redovito su, kao pravovaljane, zaprimale sve prijave prijelaza na islam s katolicizma, pravoslavlja ili zidovstva i na podrucju banske Hrvatske, a Odjel za bogostovlje Ministarstva pravosuda i bogostovlja NDH u tom razdoblju nije ponistio niti jedan prijelaz.

Ipak, u ozujku 1942. Ministarstvo je neocekivano ponistilo prijelaz iz pravoslavne vjere na islam Milke Ibis rod Knezevic iz Siska, proglasivsi ga protuzakonitim prema Zakonu o vjeroispovijednim odnosima iz 1906. godine. 

Zagrebacki muftija odmah se zalio na ponistenje prijelaza i od Ministarstva je zatrazio da ne dopusti 'nejednakost dviju glavnih religija islamske i rimokatolicke vjeroispovjesti, kojima hrvatski narod pripada i da (...) donese meritorno riesenje da je propis #-a 14-tog Zakona od 17/I. 1906. derogiran... (...)'. 

Odjel za bogostovlje Ministarstva pravosuda i bogostovlja, koji je vodio franjevac Radoslav Glavas, zanemario je Mufticevu zalbu i u srpnju 1942. ponistio je i prijelaze na islam Katarine Bajer iz Osijeka, u lipnju 1943. Emilije Murtic iz Velikog Trojstva i u kolovozu 1943. Rozalije Kelenz iz Vukovara. 

Na temelju Glavasevog naputka i Gradsko poglavarstvo u Zagrebu u listopadu 1943. prvi put odbilo je zaprimiti prijavu prijelaza na islam Zeljke Rechnitzer, a na isti nacin u listopadu 1943. postupilo je i Gradsko poglavarstvo u Karlovcu s prijavom prijelaza Slavice Kirin. 

U srpnju 1943. u jedan muslimansko-katolicki bracni spor, na zahtjev katolicke stranke, izravno se ukljucio i Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu izdavanjem presude kojom je brak Arifa Bosnica i Agneze Ruzic sklopljen 1940. pred Kotarskim serijatskim sudom u Zagrebu proglasen 'nistetnim i nevaljanim'. 

Ministarstvo pravosuda i bogostovlja ucinilo je presedan i potvrdilo presudu Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu i izdalo nalog Imamatu dzemata u Zagrebu da u maticnoj knjizi vjencanih muslimana zabiljezi pravo katolicke zarucnice na koristenje djevojackog prezimena. 

Time je Katolickoj crkvi posredno priznato pravo odlucivanja o zenidbenim sporovima u zenidbama zakljucenim pred zagrebackim imamom ili Kotarskim serijatskim sudom u Zagrebu, a na temelju odredbi Kanonskog prava i Opcega gradanskog zakonika iz 1856. kojima je bilo zabranjeno sklapanje valjanih zenidbi izmedu krscana i nekrscana u banskoj Hrvatskoj.

Dosljednom primjenom tih odredbi mogla se ponistiti gotovo polovica od 1923. zakljucenih muslimanskih brakova u Zagrebu.

Zastupnik (naib) reis-ul-uleme Safet Basic vec nakon prvog slucaja ponovne primjene zakona iz 1906., u kolovozu 1942. zatrazio je od Ministarstva pravosuda i bogostovlja ukidanje svih ranijih odredbi o vjerskim prijelazima na podrucju banske Hrvatske te da izda 'upute prvomolbenim upravnim vlastima, da ne prave smetnje vjeroprielaznicima na islam'. 

Radoslav Glavas u rujnu 1942. odgovorio je islamskim vjerskim vlastima u Sarajevu da odredbe zakona iz 1906. nisu prestale vrijediti na podrucju Hrvatske i Slavonije niti donosenjem zakona o vjerskim prijelazima iz svibnja 1941. te da ne treba donositi poseban zakon o ukidanju odredbe o prijelazu iz 1906. 'jer bi Sveta Stolica protiv tomu ostro prosvjedovala, a ne bi bilo pozeljno, da se odnosi sa Svetom Stolicom zaostre'. 

U Islamskoj vjerskoj zajednici vladalo je posebno nepovjerenje prema odjelnom predstojniku franjevcu Glavasu, od 1941. i clanu Mjesnog odbora Narodne uzdanice u Zagrebu, za kojega se vjerovalo da u meduvjerskim pitanjima provodi crkvenu, a ne drzavnu politiku.

Zbog njegovih odluka o primjeni zakona iz 1906. i povremenog neprimjenjivanja izvan Bosne i Hercegovine zakonima propisanih normi serijatskoga bracnog i nasljednog prava, a nakon predstavki Ulema medzlisa i zastupnika (naiba) reis-ul-uleme u Sarajevu iz ozujka i svibnja 1944., zacet je pravni spor izmedu islamskih vjerskih vlasti i Ministarstva pravosuda i bogostovlja u vezi s primjenom serijatskih propisa na podrucju Hrvatske i Slavonije.

U predstavkama upucenima Ministarstvu trazilo se objasnjenje o postupanju upravnih vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji u slucajevima odredivanja valjanosti zenidbe izmedu krscana i nekrscana, vjerskih prijelaza s krscanske vjere na islam i utvrdivanja vjerske pripadnosti djece iz mjesovitih serijatskih zenidbi sklopljenih izmedu muslimana i nemuslimanki hrvatsko-slavonske zavicajnosti.

Zastupnik reis-ul-uleme zaobisao je nadleznoga odjelnog procelnika Glavasa i u svibnju 1944. izravno od ministra Pavla Cankija zatrazio da 'stane na put nepodobstinama koje su se pojavile bas u nasoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj u kojoj bi muslimani i Islamska vjerska zajednica trebali da imaju najveseg zastitnika vjerske autonomije i same vjere'.

Odbio je i Glavasevo obrazlozenje o protivljenju Svete Stolice ukidanju diskriminatorskih odredbi zakona iz 1906., 'jer se ne moze u jednoj drzavi s vise priznatih vjera poluciti vjerski mir izmedu gradana bez podpune vjerske jednakosti i ravnopravnosti'.

Proglasio je neprihvatljivim da Ministarstvo prihvaca stajalista Vatikana, 'a ne vodi pri tome racuna o osjecajima jednog milijuna pripadnika islamske vjeroispovijesti'.

Upozorio je da ce muslimani prosvjedovati protiv postupaka Ministarstva (Radoslava Glavasa) sto moze dovesti u pitanje 'slogu i povjerenje izmedu dviju glavnih vjera u nasoj drzavi'.

Zastupnik reis-ul-uleme pozvao je ministra da ucini sve da muslimani ostvare svoja prava jer ce oni u protivnom drzati kako 'nisu ravnopravni i nikakva promidzbena sredstva nece moci da ih o protivnom uvjere'. 

Glavas je nakon zaprimanja predstavke iz Sarajeva u rujnu 1944. zatrazio strucno misljenje Pododsjeka za crkveno-zenidbeno pravo Pravnog instituta koji je izradio opsezan pravni elaborat o primjeni spornih zakonskih normi i pojedinih odredbi serijatskoga bracnog prava na podrucju Hrvatske i Slavonije.

Pododsjek Pravnog instituta u kojem su sjedili sveucilisni profesori, strucnjaci za gradansko i crkveno zenidbeno pravo, uglavnom je potvrdio pravnu utemeljenost dotadasnjih odluka Ministarstva i drugih upravnih tijela i time dodatno produbilo nezadovoljstvo Islamske vjerske zajednice, uvjerene u drzavnu diskriminaciju islama izvan Bosne i Hercegovine.

Pravni institut potvrdio je i pravovaljanost zabrane prijelaza krscana hrvatsko-slavonskih zavicajnika na nekrscanske religije, pravo roditelja da odrede vjersku pripadnost djeteta  sukladno odredbama zakona iz 1906., neovisno o serijatsko-pravnim propisima, i progasio je nevaljanim serijatske zenidbe izmedu muslimana i katolkinja hrvatsko-slavonske zavicajnosti, pa o njima 'za gradansko podrucje nije nadlezan suditi serijatski sud nego katolicki duhovni sud'.

Konacan zakljucak trazio je obvezatnu primjenu postojecih propisa 'koji se donekle sukobljuju', sve dok drzava ne donese zakone 'za uklanjanje tih sukoba', cime je do kraja rata okoncana rasprava o tom pitanju.

NASTAVIT CE SE

________________________________________________

Potaknut misljenjem Pravnog instituta, zagrebacki nadbiskup Alojzije Stepinac krajem ozujka 1945. uputio je Ministarstvu pravosuda i bogostovlja, u ime Predsjednistva biskupskih konferencija u Zagrebu, predstavku protiv Kotarskoga serijatskog suda u Zagrebu zbog navodnog pokusaja prevodenja na islam malodobne Zagrepcanke rodene u mjesovitom serijatskom braku izmedu muslimana i katolkinje. Pozadina slucaja bila je uobicajena i otvarala je mogucnost beskonacnoga meduvjerskog spora u kojem je drzava, prema muslimanskom shvacanju, primjenom zakona iz 1906. nuzno diskriminirala muslimansku stranku... Naime, poslije zenidbe na Kotarskom serijatskom sudu izmedu Ibrahima i Rozarije Maglajlic, njihova kci Rasema Maglajlic upisana je u muslimansku maticu rodenih. Majka je naknadno, uz navodnu suglasnost oca, krstila dijete u crkvi svetoga Petra u Zagrebu, promijenila mu ime i poslala ga na katolicki vjeronauk. Prema odredbama drzavnog Zakona o serijatskim sudovima, na temelju kojih je i zakljucena ova zenidba u Zagrebu, promjena djetetove vjere bila je nezakonita pa je za Kotarski serijatski sud djevojcica ostala muslimanka, dok je prema shvacanju Katolicke crkve, u skladu s odredbama zakona iz 1906. bila katolkinja. Zagrebacki kotarski serijatski sudac Kamaric  izdao je rjesenje o oduzimanju roditeljskih prava i ocu i majci te postavio djetetu muslimanskog skrbnika. To je za zagrebackog nadbiskupa Alojzija Stepinca predstavljalo nesumnjiv dokaz 'da seriatski sud u Zagrebu zeli rimokatolkinju Lidiju Maglajlic prevesti na islam'. Osim krsenja zakona, 'koji vriede na hrvatsko-slavonskom pravnom podrucju', serijatski sudac, prema nadbiskupovom misljenju, svojim je postupkom izazvao i 'nepotreban razdor, smutnju i nemir u obitelji, gdje je preko deset godina vladala ljubav, sloga i mir (...).' Stepinac je od Ministarstva zatrazio da Islamsku vjersku zajednicu i Kotarski serijatski sud u Zagrebu upozori na odredbe zakona iz 1906. te ih pozove na odgovornost zbog 'ocito protuzakonitog postupka'... Vec za nekoliko tjedana, poslije sloma NDH i nakon postupne dekonfesijalizacije pravnoga sustava (u novoj komunistickoj Jugoslaviji, tj. izbacivanja prava na postivanje vjere ivjerskih odredbi), ovaj kao i svi slicni meduvjerski sporovi, 'izgubili' su svaki gradanskopravni znacaj.