Odabrao i priredio: Mate BASIC

U studenome 1941. Pavelic je, posredovanjem zagrebackog muftije, odobrio Klari Muftic  'arijsko pravo' na temelju kojeg je do kraja rata izuzeta iz primjene protuzidovskih mjera. U lipnju 1941. prijelaz na islam izvrsila je i Ivka Sokolovic r. Rendeli (Karlovac, 1899. -  Zagreb, 1981.), kucanica, udana za Adema Sokolovica, (Konjic, 1886. - Zagreb 1958.), odbornika zagrebackoga Dzematskog medzlisa, clana Upravnog odbora Zaklade za izgradnju dzamije i profesora u Drzavnoj srednjoj tehnickoj skoli u Zagrebu. Od Ulema medzlisa trazila je potvrdu da je jos u studenome 1940. 'privatno', pred svjedocima, prihvatila islam, a 'da se ne bi reklo da ja sada bjezim iz jevrejske vjere na Islam radi neprilika koje Zidovi sada imadu'.

Prema potvrdi koju je potpisao i zagrebacki nadrabin Gavro Schwarz, vjerojatno poslije 10. travnja 1941., istup iz zidovstva prijavila je navodno jos u listopadu 1940., ali prijelaz nije mogla evidentirati u Gradskom poglavarstvu zbog okruznice banskih vlasti o zabrani prijelaza na nekrscanske vjere. Zato je trazila od islamskih vjerskih vlasti u Sarajevu da donesu samo potvrdu o 'obnovi prijelaza na islam' izvrsenog jos prije 1941. Zagrebacki muftija nije postupio kao u slucaju zene svoga brata i prihvatio antedataciju, vec je usvojena kompromisna formulacija da je prijelaz izvrsen '17/6.-1941. nakon sto je jos 30. listopada 1940. pred svojim dusobriznikom ocitovala istup iz jevrejske vjeroispovijesti i primanje Islama i uzela ime: Aisa Sokolovic'.  Rat je prezivjela kao 'Zidovka muslimanske vjere', dodatno zasticena muzevim drustvenim utjecajem, a usprkos cinjenici da je njezina kci Neda (Esma) Sokolovic  (Zagreb, 1921. - Zagreb 2006.) vec 1941. napustila Zagreb i otisla u partizane.   

Krajem svibnja 1941. iz zidovstva je istupila i Vera Gluck Hadziosmanovic  (Zagreb, 1913. - Zagreb, 1983.), kucanica, a prije studentica Medicinskog fakulteta u Zagrebu, udana za Zijaha Hadziosmanovica. Kao razlog za prelazak na islam navela je odgoj djeteta u islamskom duhu jer u tome postoje 'neke smetnje (...) uslijed razlicitosti u vjeri'. Prijelaz joj je odobren u Sarajevu krajem srpnja 1941. kada je uzela ime Munevera. 

Vera Gluck, kci zagrebackog zidovskog trgovca i kucevlasnika Julia Glucka, u Zagrebu je 1938. zakljucila serijatsku zenidbu s apsolventom prava Zijahom Hadziosmanovicem (Mostar, 1911. - Banja Luka, 1944.), tridesetih godina studenta hrvatske nacionalisticke orijentacije i, nakon izbacivanja ljevicarskih studenata, prefekta zagrebacke muslimanske menze i konvikta Narodne uzdanice.

Odmah poslije 10. travnja 1941. njemacka vojska je zaposjela stambenu zgradu u Tomasicevoj 10 u vlasnistvu obitelji Gluck. Ovdje su stanovali i Hadziosmanovici, a zgradu su stanari morali 'bez namjestaja ostaviti u najbrzem roku (...)', upozoreni i da 'ubuduce ne ulaze vise u tu kucu (...)'. Njemacke vojne vlasti navodno su prigodom pregleda pojedinih stanova u kuci pronasli 'razni materijal slobodnih zidara i o radu protiv Njemacke, kao i dva njemacka stambilja koji su falsifikat'. Osim toga majka Vere Hadziosmanovic, Elza Gluck r. Adler, i Zijah Hadziosmanovic verbalno su se sukobili s pojedincima iz ustanova koje su zaposjele zgradu, pa su krajem svibnja 1941., poslije njemacke prijave Redarstvenom ravnateljstvu, svi uhiceni. Vera Hadziosmanovic branila se tvrdnjom o vlastitoj apoliticnosti, i da se 1938. udala za Hadziosmanovica 'istaknutog Hrvata clana (Narodne) Uzdanice' i otada 'priklonila muzu sto se tice i pol.(itickog) uvjerenja (...)'.       Redarstvene istrazitelje zanimalo je zasto se Hadziosmanovic 'kao (hrvatski) nacionalista' ozenio Zidovkom, a on je odgovarao da je 'kao svjestan Hrvat i dugogodisnji clan (Narodne) Uzdanice' i po svom 'politickom radu i politickom naziranju bio prijatelj Nijemaca'. Kao svjedoke u svoju korist pozvao je nekoliko 'sadanjih politickih licnosti, koji dobro poznaju mene i moj rad'.

Iako je Politicki odsjek Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu ustanovio da istrazni postupak 'nije dao pozitivne rezultate uslijed pomanjkanja dokaznog materijala' svi su i poslije saslusanja ostali u pritvoru. Sredinom srpnja 1941., otac Zijaha Hadziosmanovica, Husein Hadziosmanovic, pismeno se obratio Pavelicu prosvjedujuci zbog pritvaranja sina koji je 'od prvog dana studiranja na Pravnom fakultetu Zagrebackog sveucilista aktivno (...) sudjelovao u Hrvatskom oslobodilackom pokretu (...)'.

Kao svjedoke koji to mogu potvrditi naveo je Milana Decaka, predsjednika zagrebacke Narodne uzdanice, zagrebackoga muftiju Ismeta Muftica i Jozu Majica, tajnika ministra unutarnjih poslova Andrije Artukovica. Od Pavelica je zatrazio pustanje sina iz zatvora 'jer smo svi mi Muslimani u Herceg-Bosni uvjereni da u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj mora biti reda i pravde, cega do sada u nasim krajevima nije bilo.' Svi uhiceni su krajem srpnja 1941. konacno pusteni na slobodu. 

Vera (Munevera) Hadziosmanovic je kao 'Zidovka muslimanske vjere' do kraja rata zasticena od progona iako joj je poslije izlaska neko vrijeme nametnuto nosenje zidovskoga znaka na odjeci.  Zijah Hadziosmanovic je u jesen 1941. kao casnik pristupio domobranstvu, potom Redarstvu oruzanih snaga (REDORS), a poginuo je 1944. kada su partizani iznad Banja Luke oborili zrakoplov u kojem se nalazio.  Elza Gluck r. Adler, majka Vere Hadziosmanovic, 1942. presla je na katolicku vjeru, ali nije prezivjela rat. 

Stradale su i Zora Steiner Singer, privatna cinovnica rodena 1904. u Bjelovaru i njezina kci Zlata Singer, rodena 1924. u Zagrebu, koje su u srpnju 1941. presle na islam i uzele imena Zuhra i Zineta.

Zora Singer je jos od 1937. zivjela u izvanbracnoj zajednici s Atifom Fejzagicem, cinovnikom Gradskog poglavarstva te odbornikom Narodne uzdanice u Zagrebu i jednim od utemeljitelja Drustva bosanko-hercegovackih Hrvata u Zagrebu. U zahtjevu za prijelaz na islam, krajem svibnja 1941. navela je kako je o tome jos prije dvije godine razgovarala 'pred nasim zagrebackim muftijom', a zatim je 'prigrlila Islam, vidjevsi da je to jedina prava vjera koja vodi sve ljude spasu.' 

Fejzagic ju je kao 'Zidovku muslimanske vjere' svojim drustvenim vezama stitio sve do 1943. kada je uhicena zajedno s kceri i otpremljena u logor Birkenau gdje je i umrla. 

Nepoznata je sudbina i Gizele Haas, privatne cinovnice rodene 1912. u Zagrebu, kojoj je Ulema medzlis, takoder u srpnju 1941., odobrio prijelaz na islam. Jos 1938. zakljucila je na Kotarskom serijatskom sudu u Zagrebu zenidbu s Eminom (Emilom) Haasom trgovcem, rodenim 1910. u Bihacu koji je nekoliko dana ranije napustio zidovstvo i pred zagrebackim muftijom presao na islam. U prosincu 1941. obavijestena je dopisnicom o odobrenju prijelaza, ali je rjesenje u studenome 1943. arhivirano u Imamatu dzemata jer 'do danas nije pristupila.' 

Krajem srpnja 1941. na islam je presla i Marta (Munira) Hoenigsfeld, bolnicarka rodena 1898. u Becu. U molbi se pozvala na primjere svoga brata Emina (Ervina) Hoenigsfelda, inzenjera rodenog 1900. u Becu, koji je jos 1931. presao na islam, i njegove zene Emine (Vere) r. Kohn koja je 1937. prihvatila islam. 

Ipak, brzo uhicenje Emina Hoenigsfelda jasno je pokazalo da u slucaju Zidova ni prijelaz na islam ne jamci izuzimanje od progona, pa je zagrebacki muftija u njegovu Knjigu prijelaza 1. rujna 1941. rukom tek dopisao: 'Zamoljeno Ustasko redarstvo zidov.(ski) odsjek da se pusti na slobodu inz. Emin Hoenigsfeld.' 

Zagrebackom Imamatu dzemata u kolovozu 1941. pristupila je i Ruth Reiniger Beraha, rodena 1923. u Sisku, sa zahtjevom da joj se izda izvadak iz matice rodenih muslimana.

Njezin otac Egon (Edhem) Reiniger, tvornicar iz Siska, roden 1883. u Pragu, 1922. istupio je iz zidovske vjere i potom se vjencao s Malvinom Schwabenitz na Kotarskom serijatskom sudu u Nevesinju. Godinu dana kasnije razvjencao se pred zagrebackim imamom, a kcer Ruth (r. 1923.) umjesto u muslimansku maticu upisao je u maticu sisackog rabinata. Islam je napustio 1926. i ponovno prihvatio zidovsku vjeru.                        

Zagrebacki muftija bez odlaganja izdao je privremenu potvrdu da je Rukija Beraha rod. Reiniger 'muslimanka nastanjena u Zagrebu'. Potom je Kotarski serijatski sud u Zagrebu izdao svjedodzbu da je 'serijatski otac djeteta islamske vjere', pa je Gradsko poglavarstvo u Zagrebu zatrazilo od rabinata u Sisku brisanje unosa njezinog rodenja i zabiljezbu da je dijete naknadno uneseno u muslimanske matice pod imenom Rukija, uz obrazlozenje da 'tamo spada.'

U rujnu 1941. Ministarstvo pravosuda i bogostovlja konacno je odobrilo naknadnu imatrikulaciju, a zagrebacki imam ponovno je u svibnju 1943. izdao potvrdu da se 'Rukija Reiniger, cinovnica kod njemacke obavjestajne sluzbe u Zagrebu (...) vodi u maticama rodjenih muslimana/ki/ kod ovog Imamata.' 

Zahtjeve zagrebackih Zidova za prijelaz na islam, sarajevski Ulema medzlis odobravao je u razmjerno kratkom roku i bez dodatnog provjeravanja. Ipak, iz nejasnih razloga, ucinjena je i jedna iznimka u slucaju sefardske Zidovke Klare Cerfati Maurovic, zagrebacke kucanice rodene 1902. u Sarajevu. Ona je vec 2. svibnja 1941. prijavila Gradskom poglavarstvu 'svoju namjeru da zeli prijeci iz jevrejske vjere na islamsku vjeroispovijest.' U molbi za prijelaz prilozila je i smrtni list svoga muza i izjavu da se u meduvremenu nije preudala. Dva mjeseca kasnije, Ulema medzlis vratio je njezin zahtjev Imamatu dzemata u Zagrebu, uz zahtjev za 'izvjestaj o pravom motivu odluke prelaza tj. misli li stranka sklapati seriatski brak za kojim muslimanom ili je po srijedi spekulacija'. Zagrebacki muftija prvi put je i upozoren da 'obzirom na danasnje prilike u slicnim slucajevima je potrebno potonje ispitati stvar (...)'. Ona je tome u prosincu 1941. obavijestena dopisnicom, a poslije toga svoj zahtjev vise nije obnavljala. 

U lipnju 1941. zagrebackom imamu javili su se Artur Klein, topnicki satnik, i njegove sestre Natalija Sertic i Ljubica Grabaric, ro�ene Klein, sa molbom da im se izda sluzbena potvrda kako su 'SIJITI vjerska sljedba muslimanske vjerske zajednice, da su porijeklom iz turske drzave, te da su u austrijskoj carevini (...) bili nepriznati i kao nekrsteni dodjeljivani drugim nekrscanskim bogostovnim opcinama, obicno izraelitskim (...)'. Muftic je potvrdio da 'clanovi sljedbe sijita se smatraju pripadnicima islamske vjeroispovijesti', ali je Artur Klein u ozujku 1942., tada kao topnicki satnik na sluzbi u stozeru Zapovjednistva I. domobranskog zbornog podrucja u Petrinji, zatrazio novu potvrdu da su 'clanovi sljedbe sijita arijevci'. Kako su arapski sijiti bili semitskog i nearijskog podrijetla, zagrebacki muftija ipak se domislio da 'Perzijanci odnosno Iranci pripadaju siijama, te prema tome siije su Arijevci'. 

NASTAVIT CE SE