Odabrao i priredio: Mate BASIC

U nekim slucajevima prijelaznici su, iako muslimani samo zbog zenidbenih zapreka, sudjelovali u radu zajednice i ostavljali vanjski dojam iskrenih preobracenika, poput Artura (Ahmeda) Ivkovica, prokurista Jugoslavenske tekstilne tvornice 'Mautner d.d.' koji je jos 1921. istupio iz pravoslavlja i u Sarajevu presao na islam. Od tada je iskljucivo koristio ime Ahmed, a 1934. sudjelovao je u utemeljenju prvoga zagrebackoga Dzematskog medzlisa u kojem je do 1937. bio i odbornik. U lipnju 1939. neocekivano je obavijestio zagrebackog imama da napusta islam i prelazi na katolicku vjeru. Muftic ga je 'doduse saslusao, ali nije htio izdati svjedodzbu o ucinjenom ocitovanju'. 

U travnju 1926. pred zagrebackim imamom s katolicke vjere na islam presao je i gradski senator i knjizevni prevoditelj Milan (Emin) Bogdanovic. 

Ostavljao je dojam iskrenog preobracenika, a bio je i glavni zagovornik zagrebacke muslimanske zajednice u gradskim vlastima pa je njegovom zaslugom u studenome 1935. otvoren prvi zagrebacki mesdzid u Tomasisevoj 12. Prema tvrdnjama svjedoka, u prosincu 1942., neposredno prije smrti, 'presao (je) na rimokatolicku vjeru te je i po rimokatolickim svecenicima pokopan'.

Zagrebacki imam nije povjerovao u Bogdanovicevo ponovno obracenje pa je na vijest o njegovoj smrti od samoborskoga kotarskog predstojnika bezuspjesno trazio obustavu sprovoda 'do dolazka muslimanskog svecenika'. 

Interkonfesionalni zakon iz 1906. jamcio je punoljetnim osobama pravo na promjenu konfesije, ali samo kao 'prijelaz na koju od zakonito priznatih krscanskih vjeroispovijesti'. 

Time je prijelaz na neku od nekrscanskih vjera neizravno oznacen kao nezakonita i drustveno nepozeljna pojava.

U vrijeme donosenja, ova dvojbena odredba imala je protuzidovsku pozadinu, a predstavljala je koncesiju Katolickoj crkvi koja je tesko prihvacala gubitak tradicionalno privilegiranog polozaja.

Poslije 1918. odredba o prijelazu, pravnom analogijom, povremeno se primjenjivala i u slucajevima prijelaza na islam. Kako bi se izbjegle dvojbe o tom pitanju veliki zupan zagrebacke oblasti 1925. odredio je da hrvatsko-slavonski zavicajnici mogu prelaziti i na nekrscanske religije, ali su pojedina gradska poglavarstva u Hrvatskoj i Slavoniji i dalje odbijala primiti ocitovanja o prijelazu na islam 'posto islam nije krscanska vjeroispovijest'. 

Nekoliko takvih slucajeva zabiljezeno je i u Zagrebu, pa je zagrebacki imam vise puta upozoravao gradsko poglavarstvo i islamske vjerske vlasti u Sarajevu kako su odredbe o vjerskim prijelazima iz zakona iz 1906. ustavom derogirane te da njihova primjena predstavlja 'negiranje demokratskih pravnih ideja na kojima pociva drzavna zgrada i nacionalni zivot, jer po tim idejama jasno da biti ili ne biti pripadnik koje vjeroispovijesti mora biti ostavljeno slobodnoj volji i opredjeljenju svakog pojedinca, te je sasvim u duhu danasnjeg javnog prava Kraljevine Jugoslavije, da se ne moze i ne smije smatrati nijednu vjeroispovijest odnosno vjerozakonsku zajednicu ovlastenom da svoje pripadnike moze silom zadrzati od prelaza na druge vjeroispovijesti'. 

Ulema medzlis zatrazio je o primjeni zakona iz 1906. na podrucju Hrvatske i Slavonije misljenje Ministarstva pravde u Beogradu koje je u listopadu 1940. svojim rjesenjem potvrdilo opravdanost njegove primjene.

Odjel za unutarnje poslove Banovine Hrvatske o tome je okruznicom obavijestio nize upravne vlasti i zagrebacki Imamat dzemata, uz objasnjenje da se time 'ni najmanje ne dira u proklamovano nacelo ravnopravnosti svih priznatih vjera pred zakonom, a ukoliko postojeci zakoni jos nijesu u potpunosti u skladu s tim nacelom, da se poduzimaju mjere, da se ta ravnopravnost pred zakonom provede u zivot'. 

Nezadovoljni takvim objasnjenjem, zagrebacki imam Ismet Muftic i senator Banovine Hrvatske i istaknuti clan HSS-a Islam Filipovic, u veljaci 1941. uputili su glavnom tajniku HSS-a Jurju Krnjevicu opsirnu predstavku protiv okruznice Banskih vlasti u kojoj su naveli pravne i politicke argumente protiv primjene spornoga zakonskog clanka. U predstavci stoji da bi se daljnjom primjenom zakona iz 1906. minirale ustavne odredbe i ugrozio 'zamisljeni interkonfesionalni mir', a muslimani bi 'opravdano mogli reci da ih se u vjerskom pogledu u Hrvatskoj im domovini smatra gradanima drugog reda'. Kao motiv za pisanje predstavke naveli su nacelne razloge, bez prozelitskih namjera, 'buduci da Islamskoj vjerskoj zajednici takove prinove ne treba niti joj je proselitizam po cudi'. Na kraju predstavke Filipovic i Muftic od Krnjevica traze da 'HSS kao nosioc politike hrvatskog naroda u Banovini Hrvatskoj ne dozvoli ovu nejednakost dviju glavnih religija, kojima hrvatski narod pripada', jer bi to stetilo 'hrvatskoj nacionalnoj ideji i duhovnom jedinstvu muslimanskog i katolickog dijela hrvatskog naroda'.

Predstavku istog sadrzaja Muftic je u ozujku 1941. uputio i zagrebackom Gradskom poglavarstvu.

Poslije uspostave NDH vjerski prijelazi dobili su novo znacenje, posebice u svjetlu primjene protuzidovskoga rasnog zakonodavstva i stavljanja srpskog pravoslavlja via facti izvan zakona, cime je zacet i privremeni koncept rjesavanja srpskog pitanja, zakonski i nasiljem, poticanom akcijom vjerskih prijelaza sa srpskog pravoslavlja, formalno na jednu od zakonom priznatih vjera, a u stvarnosti na rimokatolicku vjeru. 

Problematika takvih prijelaza, u biti nazocna samo do ljeta 1942. i uspostave Hrvatske pravoslavne crkve, snazno je opterecivala i katolicko-muslimanske odnose u NDH, s obzirom na rasprostranjeno uvjerenje me�u muslimanima da u pozadini pokusaja 'rjesavanja' srpskoga politicko-nacionalnog problema uz pomoc vjerskih prijelaza ne stoji protusrpski nastup drzave, bez vjerski motivirane pozadine, vec prozelitizam Katolicke crkve koji u konacnici ugrozava i islam i muslimane. Islamske vjerske vlasti uporno su trazile od politickih i upravnih vlasti jednako postupanje s prijelaznicima na islam kao i s onima na rimokatolicku vjeru.

Reis-ul-ulema zato se pozalio potpredsjedniku vlade NDH Osmanu Kulenovicu koji je Potpredsjednistvo vlade preselio u Banju Luku, da se 'prema onim grko-istocnim i Zidovima, koji napustaju svoju dosadanju vjeroispoviest i prelaze na Islam, postupa (...) drukcije i promjena vjere ni malo ne poboljsava njihov osobni polozaj niti njihov odnos prema drzavi'.

U dopisu je naveo konkretne slucajeve ubijanja pravoslavaca koji su presli na islam, otpremanja prijelaznika na islam u 'sbirne logore' dok se onima 'koji su presli na katolicku vjeru to nije dogodilo'.

Prema navodima reis-ul-uleme 'u nekim mjestima, nekim Zidovima, koji su presli na katolicku vjeru odobreno (je) da mogu skinuti zidovski znak, dok onim Zidovima, koji su presli na Islam nije dozvoljena takova povlastica'.

Banjalucko Potpredsjednistvo vlade NDH obavijesteno je 'i s drugih strana' o nejednakom tretmanu prijelaznika pa je krajem rujna 1941. poslalo dopis svim Velikim zupama s upozorenjem da su takvi postupci kaznjivi i 'suprotni osnovnoj drzavnoj politici, po kojoj su Islam i katolicanstvo u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj podpuno ravnopravne vjere(...)'. 

Zbog povecanog broja zahtjeva za prijelaz na islam, Ulema medzlis u srpnju 1941. u sluzbenom raspisu upucenom svim imamatima ustvrdio je kako je 'u posljednje vrijeme zapazen nejednak postupak kod nekih imamata pri rjesavanju molbi za prijelaz na Islam', pa je o tome, kao i Katolicka crkva, izdao podrobne naputke. 

U studenome 1941. od Ministarstva pravosuda i bogostovlja zatrazeno je i da se 'u interesu vjerskog mira' ukine dopuna temeljne 'Zakonske odredbe o prielazu s jedne vjere na drugu' iz svibnja 1941., kojom je pojednostavljen vjerski prijelaz maloljetnika 'ako je otac odsutan ili mrtav'.

Prema Ulema medzlisu ova dopuna je 'izazvala(...) kod muslimanskog diela hrvatskog naroda negodovanje i bojazan' da ce omoguciti 'promicbu sa izvjesne strane medu mnogobrojnom muslimanskom sirotinjom, koja je nastradala od cetnicko-komunistickih bandi i radi cega je ostalo mnogo sirotih udovica sa svojom sirocadi(...)'. 

- NASTAVIT CE SE -

____________________________________________

Glasine o pokrstavanju muslimanske ratne sirocadi smjestene u Zagrebu i okolici pojavile su se u Sarajevu vec u ljeto 1941., a sirene su neformalno za vrijeme dzamijskih predavanja (vazova). Poslije novinskih vijesti da se muslimanska djeca u Zagrebu 'povjeravaju na njegu i odgoj casnim sestrama bez ikakva ucesca muslimanskih vjerskih organa', reis-ul-ulema Fehim Spaho zatrazio je od ministra udruzbe donosenje posebnih uredbi 'kako bi ova djeca dobila i svoj islamski vjerski odgoj i kako bi se briga oko njih povjerila muslimanskim vjerskim sluzbenicima'.   

Trazio je i osnutak internata za izbjeglicku djecu s muslimanskim nastavnicima i vjerouciteljima te smjestaj djece iskljucivo u muslimanske obitelji.  Ministar udruzbe Lovro Susic odgovorio je reis-ul-ulemi da se muslimanska djeca smjestaju u djecje domove ili 'u vrlo rietkim i iznimnim slucajevima u privatne obitelji, i to samo muslimanske'. Obavijestio ga je i kako se 'strogo pazi na to, da se djeca hrane kako to nalazu propisi islama', da vjerski nadzor nad svim domovima vrsi zagrebacki imam, dok odjel u ministarstvu zaduzen za skrb o izbjeglicama vodi zagrebacki musliman Salih Kulovic.

Susic je pozvao reis-ul-ulemu i da ministarstvu posalje tri ucenice zenskih medresa koje bi se zaposlile u djecjim domovima, kao i dva vjeroucitelja, 'mlada i neozenjena'. Ulema medzlis u prosincu 1941. uputio je u drzavne djecje domove u Fuzinama i Klinca Selu 'tri bule', Fatimu Focak, Rabiju Music i Ferhiju Paric koje su kao namjestenice Ministarstva udruzbe NDH preuzele skrb za muslimansku djecu. Sirenje 'krivih i tendencioznih viesti' o pokrstavanju izbjeglicke djece u Zagrebu, zagrebacki muftija dozvljavao je kao smisljenu provokaciju svojih protivnika, pa je u listopadu 1941. od ministra udruzbe zatrazio pokretanje postupka 'protiv sirenja ovakovih tendencioznih glasina' i kaznjavanje krivaca 'jer se takovim radom unosi u narod zabuna i neraspolozenje'.

Mjesec dana kasnije u dopisu upucenom vjerskim vlastima u Sarajevu izvijestio je da je 'Ministarstvo udruzbe do sada podijelilo upravo ogromne svote u gotovom novcu, u obuci i odjeci, te hrani nastradalim ljudima od eckije (odmetnistvo, hajducija) u raznim dijelovima nase Nezavisne Drzave Hrvatske'. Za to su najzasluzniji ministar Lovro Susic i odjelni predstojnik u ministarstvu Salih Kulovic 'koji su ucinili i cine stalno za nase stradalnike vise nego sto im dopustaju njihove vlastite snage i sredstva(...)'. Od Ulema medzlisa zatrazio je 'da se gore spomenutoj gospodi izrazi potrebna i duzna zahvala'.

Potaknut glasinama, reis-ul-ulema poslao je i izaslanika u obilazak izbjeglica 'koji su smjesteni u krajevima na lievoj obali Save', a koji mu je potvrdio da se 'o djeci vodi otcinska briga', pa je nekoliko dana prije svoje smrti u veljaci 1942. prekinuo vijesti o pokrstavanju i javno zahvalio Pavelicu na skrbi 'za nase stradalnike, a osobito za osirotjelu djecu, kojima zlikovci poubijase roditelje'.