PRVO KATOLKINJE, ONDA ZIDOVKE...

Odabrao i priredio: Mate Basic

Poslije 1918., tj. u velikosrpskoj kraljevskoj jugoslaviji javljaju se meduvjerski sporovi koji su nastajali na podlozi primjene medusobno suprotstavljenih odredbi konfesionalnih zenidbenih prava u gradansko-pravnom podrucju te zbog nepostojanja novoga interkonfesionalnog zakona koji bi takve sporove rjesavao. Svojevrsnom pravnom metezu pridonosila je i cinjenica da su Kraljevina Jugoslavija, kao i NDH poslije nje, unatoc unifikatorskim teznjama vlasti za vrijeme svojega postojanja ostale podijeljene na nekoliko pravnih podrucja u sklopu kojih se razlicito primjenjivalo konfesionalno zenidbeno pravo.

Iako je (starojugoslavenski) zakon iz 1916. za muslimane odredio gradansku zenidbu, a Ustav iz 1921. iskljucivu primjenu serijatskoga zenidbenog i nasljednog prava, u Zagrebu i Banskoj Hrvatskoj od pocetka oblikovanja muslimanske zajednice poslije 1918. pojavljuju se i slucajevi sklapanja brakova izmedu muslimana i krscanki po Crkvenom pravu Rimokatolicke crkve koje su svecenici zakljucivali i bez prethodno provedene vjerske konverzije zenika. Djeca rodena u crkvenom 'mjesovitom' braku nakon krstenja upisivana su u rimokatolicke matice rodenih, a u nekim slucajevima ocevi su kasnije trazili da se njihova djeca upisu u Maticnu knjigu rodenih muslimana, poput Hasima Okica koji je u rujnu 1940., poslije smrti zene katolkinje, trazio naknadni upis kceri 'Ane i Katarine' u zagrebacku muslimansku maticu jer su upisane 'pogresno i iz neznanja u Matice krstenih kod Zupnog ureda sv. Petra u Zagrebu'. 

Zagrebacki imam drzao je takve zenidbe nezakonitim, a 1922. dobio je dopustenje od Ministarstva vjera u Beogradu da moze zakljucivati i serijatske brakove izmedu muslimana i nemuslimanki, cime je muslimanima u Zagrebu omogucena zakonita mjesovita zenidba i izvan crkvenoga zenidbenog prava. 

Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju prihvatila tumacenje Ismeta Muftica o nezakonitosti katolicke zenidbe za muslimane, pa je upozorila crkvene vlasti da ne sklapaju takve brakove, a Odjel za prosvjetu i vjere u svibnju 1924. uputio je predstavku zagrebackom nadbiskupu Antunu Baueru.(...)

Bez obzira na takvo stajaliste upravnih vlasti i dalje je bilo slucajeva da su muslimani u Zagrebu svojom voljom, najcesce pod pritiskom zarucnice ili zbog oportunistickih razloga, sklapali crkvene zenidbe protivno odredbama serijatskog prava. Povremeno je dolazilo i do 'kompromisnih', dvostrukih zenidbi, kao u slucaju Kasima Mahica i Ivane Car koji su se 1922. vjencali pred Kotarskim serijatskim sudom u Bosanskoj Dubici, a 1923. ponovno pred svecenikom u Zupnom uredu sv. Blaza u Zagrebu koji je time, prema muslimanskom shvacanju, 'prekoracio svoju kompetenciju i zadro u nadleznost serijatskog suda'. Zagrebacki imam Ismet Muftic je 1924., potaknut i odlukom Pokrajinske uprave, prosvjedovao zupniku u toj zupi koji mu je u odgovoru izlozio kanonsko stajaliste Katolicke crkve po kojem je mjesovita zenidba za katolike nacelno nedopustena, ali je priznao kako se od toga odstupilo u nekoliko slucajeva zenidbi katolkinja s muslimanima jer su muzevi pristali 'da nekatolicka stranka ne ce prijeciti katolickoj stranci vrsenje svoje religije i da ce djeca sva biti katolicke vjere'.(...)

Medu islamskim vjerskim autoritetima u Sarajevu postojala su razlicita misljenja o mjesovitim zenidbama.(...)

Vrhovni serijatski sud u Sarajevu u prosincu 1934. odbio je nacelno proglasiti sve brakove 'koje sklope muslimani sa nemuslimankom u crkvi ili takozvane civilne brakove' pravno nevaljanim jer prema tumacenju toga suda o serijatsko-pravnoj vrijednost zenibe ne odlucuje mjesto ili ceremonija zakljucenja, vec njezin stvarni sadrzaj. Sud je zato zakljucio da treba sudbeno raspraviti o svakom pojedinacnom slucaju odvojeno.  Neovisno o tom stajalistu, islamske vjerske vlasti u prosincu 1938. donijele su zakljucak o mjesovitim brakovima koji se formalno primjenjivao do 1945.

Prema njemu, nacelno je zabranjen brak izmedu muslimana i nemuslimanke, a iznimno je dopustena mjesovita zenidba muskarcima 'koji zive u krajevima osjetljivo manje naseljenim muslimanima', ali iskljucivo uz pismeno odobrenje reis-ul-uleme. Odredeno je i da se zenidbe izmedu muslimana i nemuslimanki zakljucene 'u crkvi ili izvan crkve po vjerskim obredima druge konfesije' ne mogu legalizirati i da muslimani u takvim brakovima prestaju biti clanovima Islamske vjerske zajednice. Ova restriktivna uredba opravdavala se 'slabljenjem muslimanskog braka' koje se javljalo jer su se 'medu muslimanima u zadnje doba umnozili mjesoviti brakovi, koji su sa islamskog stanovista bili ponajvise nezdravi, a koje je Islam jedva trpio'. Prema shvacanju sireg savjeta reis-ul-uleme mjesoviti brakovi narusavali su 'potrebnu harmoniju u braku', a djeca iz takvih brakova 'postala su problem ne samo za njihove po vjeri razlicite roditelje, nego i za cijelu Islamsku vjersku zajednicu'. Vjerovalo se i da su djeca u mjesovitim brakovima 'prepustena majci nemuslimanki' i odgajana 'u svemu vise, nego u uzvisenom Islamu'.

Jedan od povoda za zabranu mjesovitih brakova bio je i porast broja spekulativnih muslimansko-zidovskih zenidbi, posebice na Kotarskom serijatskom sudu u Zagrebu gdje je 1938. zakljuceno 14 takvih brakova, visestruko vise nego svih ranijih godina.   

Uzrok toj pojavi bio je dolazak ili namjera dolaska veceg broja austrijskih Zidova neposredno prije i poslije prikljucenja Austrije njemackom Reichu, a koji su na svaki nacin zeljeli ozakoniti svoj boravak u novoj sredini, nesklonoj primanju zidovskih izbjeglica ili se domoci zenidbom dozvole za zakonit ulazak u Jugoslaviju. 

Razmjerno mali broj takvih brakova zakljucenih u Zagrebu prosao bi neopazeno da u dva slucaja nisu prerasli u aferu i javni skandal.

U prvom slucaju zenidbu sa spekulativnom pozadinom, bez znanja Dzematskog medzlisa, 1938. zakljucio je i Osman Halidovic, pomocnik zagrebackog imama. On se vjencao s trideset godina starijom zidovskom udovicom Bertom Deutsch Gruenmann, pa je zbog afere ubrzo morao napustiti sluzbu i odseliti se iz Zagreba, zajedno sa svojom drugom zenom katolkinjom Marijom Vicar, studenticom Glazbene akademije, koja je malo prije vjencanja izvrsila prijelaz na islam i uzela ime Zineta. 

Drugi slucaj osvanuo je i u novinama sto je sarajevske islamske vjerske vlasti i potaknulo na brzo donosenje zakljucka o nacelnoj zabrani mjesovitih brakova. Zbog istog razloga Vrhovni serijatski sud u Sarajevu zabranio je sve zenidbe muslimanima sa stranim drzavljankama. U listopadu 1938. zagrebacke 'Novosti' podrugljivo su pisale o slucajevima 'da muz nije ni vidio svoju zenu kad se s njom vjencao, i obratno - ni ona njega'. Osim toga, 'ni u Zagrebu nije nikakova tajna, narocito medu siromasnim muslimanima, da se na zenidbi sa strankinjama moze zaraditi'. Opisan je slucaj 'neuposlenog sofera' Mehe Sabanovica koji je, a da nikad nije vidio 'suprugu', na Kotarskom serijatskom sudu u Zagrebu za 1500 dinara sklopio zenidbu s beckom Zidovkom Josefinom Weiss, 'djevojkom od nekih 40 godina'. Poslije 'vjencanja', 'muz' je prema naputku njezina odvjetnika ovjerio kod javnog biljeznika poziv 'zeni' da ga posjeti u Zagrebu, na temelju kojeg je i dobila dozvolu za ulazak u zemlju. Problem je nastao kada je Sabanovic po Zagrebu zapoceo traziti 'zenu' jer se, vidjevsi njezinu sliku, 'ozbiljno zaljubio' pa da je slucajno sretne 'smjesta bih je primio ispod ruke i prosetao se s njome preko Zrinjevca da me vidi cijeli svijet'.                 

Problematika mjesovitih brakova imala je posebnu vaznost u zagrebackoj muslimanskoj zajednici u kojoj su sve do 1940. takvi brakovi natpolovicno zastupljeni.(...)

U vezi s mjesovitim brakovima javljala se i druga vrsta meduvjerskih sporova u slucajevima pokrstavanja malodobne muslimanske djece poslije smrti obaju roditelja, oca muslimana ili zbog jednostrane odluke majke. Prema odredbama serijatskoga bracnog prava, koje su imale ustavom zajamcenu gradansko-pravnu primjenu, djeca rodena u serijatskom braku obvezatno su slijedila ocevu vjeru i onda kada je majka bila nemuslimanka, a u slucaju smrti roditelja o skrbnistvu nad djetetom odlucivao je nadlezni serijatski sud. U mjesovitim zenidbama, sklopljenim pred zagrebackim muftijom i kasnije serijatskim sucem, supruge nemuslimanke redovito su potpisivale zenidbene ugovore u kojima su prihvacale i obvezu odgoja djece u islamskoj vjeri.(...)  

U stvarnosti, u nekoliko slucajeva, zene su nakon rastave ili smrti muza prevodile na katolicku vjeru svoju malodobnu djecu, ro�enu kao muslimane, a zatim je gradsko poglavarstvo kao nadlezna upravna vlast izdalo naloge zagrebackom muftiji  da djecu brise iz maticne knjige rodenih muslimana. Pocetkom 1939. u Zagrebu se vodilo osam sporova o (ne)zakonitom pokrstavanju malodobne muslimanske djece u koje su bili ukljuceni osim roditelja i zagrebacki muftija, Kotarski serijatski sud, islamske vjerske vlasti u Sarajevu, gradsko poglavarstvo i gradsko starateljsko povjerenstvo.(...)

U veljaci 1939. Ulema medzlis svim kotarskim vakufsko-mearifskim povjerenstvima u Bosni i Hercegovini uputio je okruznicu u kojoj su na dramatican nacin opisani problematicni slucajevi pokrstene djece u Zagrebu koju treba 'oteti iz ruku majki krscanki' i kojom se trazilo pronalazenje smjestaja za djecu 'negdje po kucama dobrih ljudi muslimana'. Zagrebacki serijatski sud pokrenuo je postupak oduzimanja, ali djeca ipak nisu poslana u Bosnu zbog putnih troskova koje Imamat u Zagrebu nije mogao podmiriti jer 'uopce nema sredstava sa kojima bi izvan predvidenog budzeta mogao raspolagati'...

NASTAVIT CE SE