Zagrebacki muftija Ismet Muftic opisuje se kao 'strastveni alkoholista' koji 'u pijanom stanju uziva i druga tjelesna zadovoljstva koja zabranjuje serijat'. Muftic je, stoji dalje u tuzbi, zalazio u 'birtiju u Mesnickoj ulici', a koliki je poznavatelj pica 'najbolje svjedoci cinjenica da ostale musterije ove birtije, vecinom katolici, kad hoce nesto dobro da popiju, onda govore vlasniku: 'Daj mi ono vino, sto ga pije turski pop'. Potpisnici dalje isticu da raspolazu s dokazima kako je 'ovaj nazovi muftija dolazio pijan u dzamiju i da je na namaz stupao bez abdesta (obrednog pranja)', a kao vjeroucitelj 'napadao zensku malodobnu djecu, svoje ucenice'. Optuzen je i za intervencije vlastima protiv svojih protivnika zbog cega su 'mnogi nasi ljudi, inace vrlo ugledni i narocito dobri muslimani stradali, pa su bilo premjesteni, penzionirani  ili otpusteni', sto je bila aluzija na umirovljenje Saliha Ljubuncica. Osim toga, pred strankama je neuljudan, neprijateljski raspolozen prema Hrvatskom muslimanskom drustvu i 'veliki materijalista i pohlepan za vlascu'. U tuzbi mu osporavaju i hrvatstvo jer je, kako se navodi, redovito suradivao s bivsim jugoslavenskim vlastima i na dzematskim izborima pobjedivao uz pomoc policije.

Odabrao i priredio: Mate Basic

Prvi znakovi sukoba, koji je s vremenom prerastao u izraziti raskol u zajednici, javili su se pocetkom tridesetih godina, a okoncan je 1945. kada su komunisticke vlasti razlicitim oblicima represije uklonile iz javnog zivota vecinu njegovih glavnih protagonista. U sredistu sukoba nalazio se zagrebacki muftija Ismet Muftic. (...) On je po svojim osobinama bio tipican predstavnik svoga narastaja imamskog staleza: nesvrseni slusac prava, osrednje i uobicajene serijatsko-pravne spreme, bez posebnih teoloskih i intelektualnih ambicija, uz to ogranicen djelovanjem u nemuslimanskoj gradanskoj sredini, u mladoj zajednici u pocetnoj etapi drustvenog oblikovanja. Od pocetka je svoj autoritet i drustveni ugled crpio uglavnom iz cinjenice da je zagrebacki imam (muftija), pa je u javnosti dozivljavan kao svojevrsni islamski ekvivalent mjesnom katolickom ordinariju. 'Presvijetli muftija' i 'preuzviseni Muftic', kako ga je novinstvo redovito oslovljavalo, dugi niz godina bio je jedini imam u Zagrebu, bez sluzbenih prostorija i ustrojene vjerske opcine, pa je i svoju sluzbu ogranicavao na osnovne imamske duznosti: serijatska vjencanja, opremanje mrtvaca, vodenje dzenaza i rjesavanje dnevnih upravnih poslova. Mualimsku (vjerouciteljsku) duznost obnasao je neredovito, u unajmljenim stanovima u kojima je zivio, poucavajuci djecu koja su vecinom dolazila iz konfesionalno mjesovitih brakova i kao takva odgajana pod razlicitim vjerskim utjecajima. Prema opisu Ragiba Muftica, prvog pomocnika zagrebackog imama, vjeronauk su sredinom tridesetih godina uglavnom pohadala djeca iz vjerski mjesovitih brakova, nenaviknuta na turcizme, arabizme i vjersku terminologiju: 'Ocevi iz mjesovitih brakova salju djecu meni, a majka ih tajno uci krscansku vjeronauku. Ja sam im prevodio sureta na nas jezik ali uzalud. Umjesto da kaze: 'Samo tebe obozavamo', on govori: 'samo tebe Boga hvalimo', a to je bilo iz krscanskog vjeronauka. Jadno dijete! Ja sam im preveo i sure Ihlas: 'Reci Bog je jedan, izvor svemu, nit' je roden, niti rada, nit' je itko ravan njemu', ali to je sve uzalud.' (...) Glavno uporiste Mufticevih protivnika postalo je Drustvo zagrebackih muslimana osnovano, medu ostalim, i s ciljem jacanja vjerskog zivota, cime je zalazilo u formalni djelokrug glavnog imama. Muftic je u pocetku i sam bio clan drustva, ali je iz njega vrlo brzo istupio. Izaslanstvo drustva predvodeno predsjednikom Salihom Ljubuncicem u travnju 1934. predalo je sarajevskom Ulema medzlisu i sluzbeno predstavku s takvim zahtjevom.(...)

Vrhovne vjerske vlasti, uglavnom nezainteresirane za prilike u Zagrebu, prepustile su da se sukob razrijesi na izborima za prvi zagrebacki Dzematski medzlis koji su odrzani u rujnu 1934., a na kojima su se pojavile dvije suprotstavljene liste: ona Mufticevih pristasa, nositelja Serifa Saracevica, i lista njegovih protivnika, nositelja Saliha Ljubuncica. Saraceviceva lista je pobijedila, a porazeni su bez uspjeha trazili ponistenje izbora. Muftic je prema odredbama Ustava Islamske vjerske zajednice, kao virilist i dzematski imam, izabran po duznosti za predsjednika prvog Dzematskog medzlisa.(...) Lista Mufticevih pristasa prihvacena je i na vjerskim izborima 1937., kada je u Zagrebu 'bila samo jedna lista, i prema tome se izbori nisu provodili'.(...) Protivnicima zagrebackog muftije, odmah nakon dolaska u Zagreb, prikljucio se i serijatski sudac Camil Kamaric, koji je od Muftica preuzeo zenidbe muslimana. Kamaric je u svojstvu zagrebackoga kotarskoga serijatskog suca, u sijecnju 1939. uputio Vrhovnom serijatskom sudu u Sarajevu, za Muftica, nepovoljno izvjesce o znacajkama vjerskog zivota u Zagrebu i potrebama zagrebackih muslimana cime je dodatno produbio raskol u zajednici. U njemu je stanje vjerskog zivota, i posebice vjersku obuku mladezi, ocijenio losim i za to izravno optuzio Muftica. Parove koje je svakodnevno vjencavao opisao je kao 'u vecini slucajeva moralno pokvarene ljude'. U tim brakovima zene su uglavnom 'sluzavke, kelnerice, radnice, sviracice i slicno', a muzevi, ljudi koji su 'kod kuce u Bosni totalno propali i moralno i materijalno, pa posto nijesu mogli vise da zive kod kuce posli su u svijet'.(...) Zagrebacki muftija i Dzematski medzlis u lipnju 1939. odbacili su Kamariceve tvrdnje kao 'tendenciozne i neistinite', jer se njima 'kalja cast, postenje i ponos velike vecine ovdasnje islamske zajednice', a koja je u vjersko-moralnom pogledu 'casna, ispravna i hvale vrijedna'.(...)  Muftic je priznao cinjenicu da je vecina muslimana u Zagrebu ozenjena inovjerkama 'ciji upliv na djecu u svojstvu majke nije moguce apsolutno iskljuciti, nego bi narocito kod manje obrazovanih obitelji i roditelja trebalo to uciniti koliko se moze, a i to zgodnim i takticnim nacinom'. Osim odgoja djece, od dolaska u Zagreb pokusavao je i da se odrasli muslimani 'otmu utjecaju inovjerske sredine', da se ne vjencaju u crkvi, a 'kad vec i sklapaju, nazalost, brak s inovjerkama, da se taj akt obavi po propisima uzvisenog serijata'.(...) Zbog svih optuzbi koje je iznio zagrebacki serijatski sudac Kamaric, Dzematski medzlis zatrazio je Kamaricev  premjestaj i stegovnu kaznu.(...) Kao posebne razloge naveli su Kamaricevo vjencanje muslimanke s pravoslavcem koji je iz 'spekulativnih razloga' presao na islam, dvostruko vjencanje pomocnog imama Halidovica, prvo sa Zidovkom, a zatim i katolkinjom, te ostala vjencanja 'u spekulativne svrhe'.  Isti zahtjev upucen je i Ministarstvu pravde u Beogradu koje je, medutim, u prosincu 1940. obustavilo postupak protiv Kamarica i ocijenilo njegov rad kao 'pravilan i na zakonu osnovan'. (...) Hrvatsko muslimansko drustvo je i poslije uspostave NDH pokusalo ukloniti Muftica s imamske duznosti u Zagrebu uz pomoc  Hakije Hadzica, Alije Suljka i Ademage Mesica, u prvih nekoliko mjeseci najutjecajnijih muslimana u vlasti i glavnih politickih protivnika Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), te pokrovitelja zahtjeva vecine uleme za promjenu Ustava Islamske vjerske zajednice.  Ademaga Mesic, ustaski doglavnik, a u stvarnosti bez znacajnijega politickog utjecaja, u rujnu 1942. proglasen je zajedno s predsjednikom Hrvatskoga drzavnog sabora Markom Dosenom za pocasnog i dozivotnog predsjednika Hrvatskoga muslimanskog drustva ciji je rad podupirao i nakon sto se u ozujku 1943. trajno preselio u Zagreb.  Muftic je, kao i njegovi protivnici, odmah poslije uspostave NDH pokusao iskoristiti vlastiti politicki utjecaj pa je reis-ul-ulema Fehim Spaho uz njegovu potporu, vec  u svibnju 1941., prigodom prvog sluzbenog posjeta Pavelicu, zatrazio od ministra pravosuda i bogostovlja Mirka Puka smjenu Camila Kamarica i imenovanje novoga serijatskog suca. Povod za to bilo je Kamaricevo krsenje zakljucka sireg savjeta reis-ul-uleme iz prosinca 1938. o nacelnoj zabrani mjesovitih brakova izmedu muslimana i nemuslimanki, iznimno dopustenih uz posebnu dozvolu reis-ul-uleme i to samo u podrucjima pretezno nastanjenim nemuslimanima.(...) No, Kamaric je opet ostao na sudackoj duznosti.    Kao odgovor na pokusaj smjene zagrebackoga serijatskog suca, ujedno i drustvenog tajnika, Hrvatsko muslimansko drustvo pokrenulo je medu zagrebackim muslimanima peticiju protiv zagrebackog muftije koja je trebala pokazati da Muftic ne uziva vecinsku potporu  zajednice. Muftic je, cini se, iskoristio odredene veze u vlasti kako bi prekinuo akciju pa su krajem studenoga 1941. u prostorije drustva upali redarstveni agenti koji su oduzeli prikupljene potpise. Predsjednik Rizvanbegovic i tajnik Kamaric  vec drugi dan otisli su k ravnatelju zagrebackog redarstva Josipu Vragovicu koji je obecao vracanje potpisa peticionasa. Ipak, svi potpisi predani su ustaskom redarstvu koje je poslije Rizvanbegoviceva prosvjeda odgovorilo da, iako je rijec o 'internoj islamskoj stvari', zbog 'rezolucije u Sarajevu' povrat treba odgoditi.  Drustvo je, neovisno o tome, 29. studenoga 1941. poslalo Ulema medzlisu u Sarajevu, kao vrhovnoj islamskoj upravnoj vlasti, tuzbu protiv Ismeta Muftica koju je - prema tvrdnjama njezinih sastavljaca - podrzalo pet stotina zagrebackih muslimana, a koju su u ime drustva potpisali predsjednik Murat Rizvanbegovic i tajnik Camil Kamaric. (...)   Odmah nakon pojavljivanja tuzbe koja je Muftica tesko diskreditirala i kao imama i kao covjeka, u njegovu zastitu stala su s njim povezana drustva u Zagrebu. Prvo se, izjavom koju su potpisali Milan Decak i Omer Mujadzic, 11. prosinca 1941. oglasio zagrebacki Mjesni odbor Narodne uzdanice u kojoj se 'najostrije osu�uje napadaje nekolicine zagrebackih muslimana na clana nasega odbora presv.(jetlog) gospodina muftiju Ismet ef. Muftica'.(...) Usporedno s pokusajima smjene Muftica s duznosti glavnog imama u Zagrebu trajala je i protuakcija vodena s ciljem njegove zastite. Kljucna osoba u vlasti koja je do studenoga 1941. i ulaska u vladu Dzafera Kulenovica stitila probitke bivse JMO i uprave Islamske vjerske zajednice bio je Asim Ugljen, drzavni tajnik u Ministarstvu pravosuda i bogostovlja, zaduzen i za drzavne serijatske sudove u NDH. (...). Uprava Islamske vjerske zajednice dosljedno je stitila Muftica, bez obzira na sve optuzbe, pa je Ulema medzlis u sijecnju 1942. izrekao pohvalu zagrebackom muftiji i imamu 'za njegove uspjehe u radu uopce, a narocito za izgradnju dzamije u Zagrebu.'(...)

Poslije smrti Fehima Spahe pojavile su se glasine da ce Pavelic na mjesto reis-ul-uleme postaviti zagrebackog muftiju, sto je zagovarao novinar Munir Sahinovic  Ekremov, cini se, bez Mufticeva znanja. Sahinovic je, u svojstvu nadstojnika sarajevske podruznice Drzavnog izvjestajnog i promidzbenog ureda, o problemu imenovanja novog reis-ul-uleme Pavelicu uputio opsirnu predstavku u kojoj je naveo kako 'obci drzavni i posebni islamski razlozi traze da se cim prie izabere odnosno imenuje vrhovni vjerski poglavar islamske vjerske zajednice u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj. (...)' 

Pod dojmom glasine o postavljanju Muftica za novog reis-ul-ulemu, Pavelicu je iz Tesnja u ozujku 1942. uputio pismo i Ademaga Mesic  koji je upozorio da bi njegov izbor predstavljao 'politicku pogrjesku' poput izbora Fehima Spahe za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Pozvao je Pavelica da sprijeci uvlacenje politike u vjerski zivot 'islamskog naroda', ciljajuci na postupke Dzafera Kulenovica i opceniti utjecaj bivse JMO na Islamsku vjersku zajednicu. 

No, neovisno o razlicitim intervencijama, Pavelic je dosljedno odbijao presudivati u svim unutarmuslimanskim vjerskim pitanjima, trazeci o tome dogovor medu samim muslimanima pa je stanje u Islamskoj vjerskoj zajednici ostalo nepromijenjeno sve do kraja NDH, a Kamaric je i dalje ostao na duznosti serijatskog suca u Zagrebu. (...)  Sukobi nisu prekidani sve do kraja rata i povremeno su poprimali neobicne oblike. (...) Jedino simbolicno priblizavanje ostvareno je u kolovozu 1944. kada su, poslije Paveliceve intervencije, u Odbor za otvaranje zagrebacke dzamije usli pripadnici obiju suprotstavljenih skupina.

NASTAVIT CE SE