Muslimanima nije pomoglo odricanje od Poglavnika

Odabrao i priredio: Mate Basic

Zagrebacka dzamija ostala je otvorena i poslije sloma NDH i u njoj su petkom na molitvu dolazili gradani i vojnici iz posada Jugoslavenske armije. (...) Prvi napis protiv zagrebacke dzamije pojavio se u lipnju 1945. u sarajevskom 'Novom dobu', glasilu narodnofrontovskoga Glavnog odbora Muslimana Bosne i Hercegovine. U njemu je knjizevnik Sukrija Pandzo, predratni suradnik (projugoslavenskoga) Gajreta, zagrebacku dzamiju opisao  'najkrvavijom dzamijom u zemlji', koja je trebala 'da opijumski zanese muslimane Jugoslavije da oni zaborave svojih dvjesta hiljada grobova i da ih masovno mobilise, te da kod Staljingrada i pod Pestom toboze brane Bosnu'.

Poslije toga, krajem rujna 1945. u Sarajevu je odrzana visednevna 'velika muslimanska konferencija' izaslanika frontovskog Glavnog odbora iz cijele Bosne i Hercegovine na kojoj se prvi put javno trazilo rusenje dzamijskih minareta u Zagrebu. O tome je govorio jugoslavenski ministar sumarstva i drvne industrije i bivsi kraljevski jugoslavenski, ali i domobranski casnik Sulejman Filipovic koji je rekao kako su gradnju dzamije muslimani 'platili svojom krvlju na istocnom ratistu i u SS divizijama' te da ce oni 'dati ako treba braci Hrvatima radnu snagu da se sve tri minare sruse'. (...)            

Filipovic, uvjeren u povoljan rezultat svoje zamisli, odmah nakon zavrsetka konferencije uputio Vladimiru Bakaricu u Zagreb zahtjev za rusenje dzamije. U pismu napisanom na cirilici i memorandumu ministra suma Kraljevine Jugoslavije, na kojem je rukom precrtan stari monarhisticki grb i dopisano DFJ (Demokratska Federativna Jugoslavija), Filipovic je obavijestio Bakarica o zakljuccima konferencije Glavnog odbora u Sarajevu. (...)

Bakaric je zanemario Filipovicevu inicijativu, dok je zagrebacki Dzematski medzlis isti dan kada je zavrsena sarajevska konferencija uputio opsirnu predstavku vjerskim vlastima u Sarajevu. (...)

Kako bi istaknuli protivljenje svih muslimana u Zagrebu zatvaranju dzamije i izbjegli prigovore da je predstavka djelo 'reakcionarnih elemenata', u ime privremenoga Dzematskog medzlisa sastavio ju je i potpisao protuustaski raspolozen Salih Ljubuncic, koji je podrzavao prosvjetna nastojanja Glavnog odbora ukljucujuci i kampanju protiv zara i feredze za koje je nesto kasnije tvrdio da 'koce i smetaju svaki napredak i razvoj'. U predstavci je opisan historijat nastojanja oko gradnje dzamije u Zagrebu koja se, kako kaze, 'ne moze smatrati 'Poglavnikovom' niti nositi njegovo ime zato sto je on pripomogao kod njezine izgradnje'. (...) Prema Ljubuncicu, dzamija nije potrebna samo zagrebackim muslimanima, vec i 'velikom dijelu boraca J.(ugoslavenske) A.(rmije) islamske vjere sto je sve dokazao ovogodisnji Ramazani-serif, a i svaki petak, kada je dzamija dupkom puna kako gradana, tako i vojnika (...)'. Kljucni argument u predstavci u korist dzamije glasio je: 'Tzv. poglavnik i njegovi pomagaci izgradili su u Zagrebu i drugim mjestima iz drzavnih sredstava (kao i ovdasnju dzamiju) i mnogo drugih objekata koji sluze u javne i dobrotvorne svrhe, a koje su oni takoder gradili samo iz politickih razloga (npr. radnicki stanovi, dovrsenje bolnice na Rebru, tramvaj od Maksimira do Dubrave itd., pa nikome ne pada napamet, da trazi da se ti objekti uniste zato, jer ih je gradio Pavelic.' (...)

Pocetkom listopada 1945. iz Sarajeva je stigao odgovor od zastupnika reis-ul-uleme koji je stajalista iz predstavke proglasio ispravnim i obecao 'pruziti svaku pomoc i zastitu, ako ustreba, da zagrebacki muslimani ne ostanu bez svoje dzamije'. (...)

U prosincu 1947. ostavku na duznost predsjednika Dzematskog medzlisa predao je Fehim Aleckovic, ranije potpredsjednik, izabran u sijecnju 1947. umjesto uhicenog Rasima Hadziselimovica. Cini se kako je njegova ostavka i u vezi s pojavom glasina o skorom rusenju dzamije u kojoj je 16. prosinca 1947. odrzana posljednja odborska sjednica.

Iako su u Dzematskom medzlisu bili uvjereni 'da su narodne vlasti u Zagrebu pravilno shvatile punu suradnju naseg odbora', ostali su zateceni kada je u ozujku 1948. neocekivano obnovljena inicijativa za 'rusenje Pavelicevih minareta'. Kampanju su zapoceli muslimani 'clanovi uprave bivseg drustva Preporod' medu kojima su se nalazili i tek 'dekretirani clanovi' Dzematskog medzlisa koji su inicijativi trebali dati vjerski legitimitet. Prvo je 11. ozujka 1948. u prostorijama Narodne fronte I. rajona odrzan 'izvanredni sastanak muslimana koji zive u Zagrebu'. Sastanak je otvorio clan uprave (projugoslavenskoga) 'Preporoda' Lutvo Hajdaragic predstavljen kao 'musliman ucesnik Narodno-oslobodilacke borbe', a koji je zatrazio da muslimani 'kazu odlucnu rijec o Pavelicevoj dzamiji'. Prema njemu minareti na dzamiji nisu podignuti u vjerske svrhe, 'vec je zlocinac Pavelic ovu dzamiju podigao zato, da zavara muslimanski narod, da ga odbije od Narodno-oslobodilacke borbe (...) i da ga natjera u zloglasnu 'handzar' i 'plavu' diviziju', pa zato zagrebacki muslimani trebaju sami zatraziti od vlasti da se minareti sruse.'  Sastavljena je i Rezolucija 'Muslimana grada Zagreba' o rusenju dzamijskih minareta koja je upucena Gradskom narodnom odboru. U njoj se opisuje ratno djelovanje 'njemackih i talijanskih zlikovaca' i 'ustaskih krvozednih zvijeri na celu sa Pavelicem, Budakom, Kulenovicem i drugim ratnim zlocincima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini', pa se u Rezoluciji trazilo (...) 'da se sruse tri minareta oko Umjetnickog paviljona na Trgu zrtava fasizma u Zagrebu, jer su oni simbol krvave ustaske tiranije, ruglo i sramota za nas Muslimane, a da se na tom trgu podigne spomenik zrtvama fasizma.'           

Rezolucija za koju su razlicitim prijetnjama prikupljani potpisi medu zagrebackim muslimanima, 16. ozujka 1948. predana je Predsjednistvu Gradskoga narodnog odbora kojem su predstavnici pokretaca jos jednom izlozili razloge za njezino donosenje kao i rusenje 'Pavelicevih minareta, koji jos i danas kao ruglo strse na Trgu zrtava fasizma'.(...) Odmah poslije objavljivanja sadrzaja Rezolucije, zagrebacki imam Himzo Alagic 19. ozujka 1948. sastao se u Sarajevu s novim reis-ul-ulemom Ibrahimom Fejicem od kojeg je zatrazio intervenciju protiv zatvaranja dzamije. Fejic, tek izabran kao pouzdanik vlasti, i cini se obavijesten da je odluka o rusenju minareta konacna, Alagicu je samo rekao kako je 'najbolje da se dzamija srusila vec 1945. i da bi sve vec bilo zaboravljeno'.  Reis-ul-ulema ipak je 27. ozujka 1948. Predsjednistvu vlade NR Hrvatske u predstavci izlozio stajaliste Islamske vjerske zajednice o slucaju zagrebacke dzamije. U njoj je stajalo kako je Vrhovno islamsko starjesinstvo saznalo o zahtjevu koji je postavio 'jedan dio zagrebackih muslimana' da se poruse minareti dzamije, 'a zgrada prepravi i upotrijebi za druge svrhe'. Kako vlasti u Zagrebu u to vrijeme jos nisu donijele nijednu sluzbenu odluku u vezi s dzamijom, u predstavci Predsjednistvu vlade postavljeni su zahtjevi koje bi trebalo razmotriti tek 'ukoliko bi se udovoljilo trazenju tih muslimana'. U tom slucaju zagrebackim muslimanima trebale bi se odrediti druge prostorije za dzamiju, inventar i namjestaj iz dzamije predati Dzematskom odboru, a posebno se trazilo da se 'sve svete izreke iz Kurana koje su uklesane u zidu ili inace u zgradi ispisane, uklone uz puno postovanje i u prisutnosti imama dzamije'. (...)

Sudbina dzamije konacno je odredena 9. travnja 1948. kada je potpredsjednik Gradskoga narodnog odbora Mika Spiljak izdao rjesenje o rusenju dzamijskih minareta 'koje je podigao krvnik Pavelic u svrhu raspirivanja mrznje i bratoubilackog rata medu nasim narodima.' Odredeno je i da se 'stavlja (...) u duznost Gradevinskom odjelu Gradskog narodnog odbora, da odmah pristupi izvrsenju svog zadatka i s rusenjem zapocne u ponedjeljak 12. travnja 1948.' Vec isti dan 'uz Pavelicevu dzamiju je postavljena baraka za spremanje alata kojim ce se obaviti prvi pripremni radovi na rusenju dzamije'.    

Vanjsko rusenje trajalo je do 1. svibnja 1948., a 'radilo se i po noci sa reflektorima, motornim busilicama i drobilicama i tako je kamen i stucen i nasipan na periferijske ulice'.  U dnevniku Saliha Ljubuncica, pod oznakom 'maj 1948.' zapisano je: 'Dzamija u Zagrebu, sagradena za vrijeme rata, srusena je. Rusenje se vrsilo dan i noc, da bi se do prvog maja ukinuo svaki islamski trag u Zagrebu. Srusene su munare (tri) i skinut alem i kupole, dok ce unutrasnjost srusiti ovaj mjesec. (...) Paradoksalno je svakako da je dzamija podignuta kad je crkva bila najjaca, a srusena u socijalizmu. Tanka strana uvijek strada.'

Zahtjevi reis-ul-uleme Predsjednistvu vlade u Zagrebu zanemareni su, pa se poslije vanjskog rusenja minareta pristupilo i uklanjanju unutarnjih oznaka dzamije, ukljucujuci i onih obrednih koje su odstranjene i unistene bez nazocnosti imama. Imovina dzamije nije ostavljena Dzematskom odboru, kako se ocekivalo, vec je oduzeta poslije istrage u sklopu koje su od 29. travnja do 4. svibnja 1948. u sjedistu UDB-e za grad Zagreb saslusavani Murat Rizvanbegovic, zagrebacki imam Himzo Alagic i clanovi bivse Zaklade za izgradnju dzamije Halid Muftic i Adem Sokolovic. Istrazitelji UDB-e utvrdili su da je jedan tepih dzamiji poklonio Ademaga Mesic, dok su ostali, ukupno 41, kupljeni u Istanbulu 'za 70.000 svicarskih franaka, dobivenih od ratnog zlocinca Pavelica'. UDB-a je zatim predlozila Javnom tuzitelju njihovu konfiskaciju uz obrazlozenje kako je rijec 'o cilimu ciji je vlasnik bio ratni zlocinac Ademaga Mesic, kao i o cilimima koje je sa drzavnim novcem kupio ratni zlocinac Pavelic(...)'.  Prema dopisu UDB-e za grad Zagreb upucenom 1959. Drzavnom sekretarijatu za unutrasnje poslove u Beogradu, konfiscirani tepisi iz zagrebacke dzamije nalazili su se 'u raznim prostorijama Izvrsnog vijeca NR Hrvatske'. Pocetkom svibnja 1948. Gradski narodni odbor tepihe je oduzeo i stavio pod 'privremenu upravu', a nakon provedenog izvida kojim je utvrdeno da je imovina Zaklade i Dzematskog medzlisa 'za vrijeme okupacije po tzv. 'Ustaskim vlastima' darovana Islamskoj vjerskoj zajednici', pa se 'imade smatrati imovinom ratnih zlocinaca i njihovih pomagaca(...)'.                        

Pocetkom lipnja 1948. Dzematski odbor je predao i ostali inventar, ukljucujuci i namjestaj te 52 kristalna lustera.  Svi unutarnji ostaci dzamije uklonjeni su do jeseni 1949. kada se u zgradu uselio Muzej narodnog oslobodenja koji je otvoren tek 1955. zbog sukoba koji su se pojavili oko preuredenja zgrade.

Dzematski odbor krajem travnja 1948. vracen je u stare prostorije u Tomasicevoj ulici 12 u kojima je obnovljen prvi mesdzid. Molba za uvodenje telefonskog prikljucka u prostorije Odbora odbijena je 'zbog nedostatka slobodnog kabla', a elektricna centrala u lipnju 1948. poslala je Dzematskom odboru racun za struju potrosenu 'prigodom rusenja minareta'.

NASTAVIT CE SE