Odabrao i priredio: Mate BASIC

Pavelic je o gradnji dzamije u Zagrebu razmisljao jos u emigraciji prije 1941. kada je i svojerucno izradio nekoliko njezinih skica koje je pokazao zagrebackom muftiji. U rujnu 1941. svoju je odluku opravdao kao 'narodnu potrebu' jer 'u glavnom gradu svih Hrvata treba da se izrazi sav nas narod'. Vlastiti odabir mjesta za dzamiju javno je obrazlozio tek u veljaci 1942. na pocetku zasjedanja Hrvatskog drzavnog sabora:

'Jednoga dana, jedan ugledni gospodin dosavsi k meni kazao mi je: 'Vi ste odlucili sagraditi dzamiju u Zagrebu. Protiv toga nema nitko nista, ali cemu ovu dzamiju graditi u sredistu grada. To ne bi smjelo biti!' Ja sam mu odgovorio: 'Kada sam dosao ovamo, odmah su dosli ljudi, koji su mi donijeli dva gotova nacrta za gradnju dzamije. Ja sam ove nacrte pregledao i vidio sam da bi po njima ova dzamija imala biti sagradena negdje u Kraljeveckoj sumi, dakle 4 do 5 km udaljeno od sredista grada. Ja sam im kazao da mi vise ne dolaze s ovim nacrtima, ali im nisam stavio do znanja sto namjeravam. Opazio sam da je umjetnicki paviljon na Trgu N najpodesniji, najzgodniji i najdostojniji, da se tamo sagradi dzamija za muslimane.' Tada mi je dosao jedan drugi gospodin, koji je kazao da se ovaj hram umjetnosti nije smio pretvoriti u dzamiju. Ja sam mu odgovorio: 'Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi zig naseg robovanja. Ja ne mogu ovaj zig dostojnije obrisati, nego da iz ovog hrama ucinim dzamiju.' Zasto? Zato jer je muslimana u Srbiji nestalo onda kada je srusena zadnja dzamija. Kao znak da ih u hrvatskom narodu nece nestati, postavlja se u glavni grad njihova dzamija.'

Kakvo je bilo istinsko misljenje javnosti o gradnji dzamije u Zagrebu, tesko je do kraja utvrditi. Podizanju dzamije u gradanskim krugovima zasigurno se nitko nije nacelno protivio jer se o tome govorilo jos prije 1918., a pripreme za pocetak gradnje uglavnom su bile dovrsene vec u vrijeme Banovine Hrvatske.

Jedinu dvojbu mogao je izazvati Pavelicev odabir mjesta za dzamiju, s obzirom na prijasnju namjenu gradevine, monumentalni oblik bogomolje s tri minareta i blizinu katedrale od koje je bila udaljena tek nekoliko stotina metara.

Paveliceva primjedba o 'jednom uglednom gospodinu' koji je drzao neprimjerenim graditi dzamiju u sredistu grada odnosila se, cini se, na opata Giuseppea Ramira Marconea, vatikanskog izaslanika pri hrvatskom katolickom episkopatu od 1941. do 1945., pa se moze zakljuciti kako odluka o pocetku gradnje u najvisim crkvenim krugovima nije bila primljena s osobitim odusevljenjem.

Zagrebacki nadbiskup Alojzije Stepinac nikada se nije javno osvrnuo na Pavelicevu odluku ali je, kao tipican izdanak tradicionalnoga pretkoncilskog katolickog naziranja na islam, gradnju dzamije, bez sumnje, drzao besmislicom tim vise jer je jos u ozujku 1935. kao komentar uz novinski clanak 'Bajram u Zagrebu' u dnevniku intimno zabiljezio:

'Jos bi samo to (islam) trebalo u Zagrebu. Preko 300 godina branili su djedovi nasi macem u ruci od nekrsta ovu zemlju i ovaj grad. I sto su djedovi casno ocuvali, to ce unuci moralno duboko pali pomoci u zlu one koji su i sami nekad bili katolici. O tempora o mores! Razumijem da neuki puk pristane i drzi se uz islam. Ali da kulturan covjek koji zbilja tezi za spoznajom istine pristane uz ovu smijesnu mjesavinu zidovstva, katolicizma odnosno krscanstva i poganstva, to ne mogu razumjeti"...

Zasigurno je i voda HSS-a bio upoznat s misljenjem mladog zagrebackog nadbiskupa koadjutora o islamu, pa je njihov prvi susret u studenome 1935. prosao i u znaku Macekove ograde sto je 'ovih dana cestitao muhamedancima u Bosni ramazan, jer su napokon i oni Hrvati', na sto je Stepinac tek dometnuo o tragediji vjerskog rascjepa 'jer da Hrvati u Bosni nisu postali bogumili, pa onda muhamedanci, danas bi stvar u Bosni drukcije stajala za Hrvate!'

Odredeno katolicko neraspolozenje prema gradnji dzamije u Zagrebu ustanovio je i savjetnik njemackog poslanstva pri Svetoj Stolici Fritz Menshausen, bas u vrijeme posjeta Rimu zagrebackog nadbiskupa. Iz diplomatskog izvjesca koje je u lipnju 1943. uputio njemackom Ministarstvu vanjskih poslova vidi se kako je vijest o zagrebackoj dzamiji stigla i do Vatikana gdje je izazvala nelagodu.

Menshausen u izvjescu naslovljenom 'Crkvene prilike u Hrvatskoj' navodi kako je podizanje dzamije u Zagrebu, 's tri minareta' - koju je pogresno locirao nasuprot Glavnog zeljeznickog kolodvora, a iza Umjetnickog paviljona - izazvalo 'cudenje' kod katolickog stanovnistva. Time su 'Muhamedanci, (die Mohammedaner) pod jednom katolickom vladom postigli ono za cime su uzaludno tezili za cetiristogodisnjih borbi, ucvrstiti se u Zagrebu i dobiti dzamiju u hrvatskom glavnom gradu'.

Nelagoda se nije nuzno javljala u katolickim krugovima vec i medu svima onima koji gradnju dzamije nisu mogli odvojiti od njezine ustaske pozadine. Motivom dzamije i muslimanske nazocnosti u Zagrebu posluzio se i Miroslav Krleza u svom ratnom dnevniku, a kako bi opisao stvarnost NDH iz svoje protuustaske vizure:

'Zivimo u kurdistanskom Srednjem vijeku. Jedna bula u sarenim ciganskim calvarsinama, sa crnom feredzom, useknula se prostonarodno na palac i, brisuci svoje prste u dimije, ulazi u jednu cetverokatnicu u Radisinoj, sa ogromnim buketom crvenih ruza uvijenih u svilenoj hartiji. Stigla dama u posjete kod svojih, u sjeni dzamije na Trgu Kulina bana.'   

Zgrada Mestroviceva Doma likovnih umjetnosti od samoga pocetka imala je, osim umjetnicke, i svoju politicko-ideolosku pozadinu.

Gradnja doma zapocela je u kolovozu 1934. na Trgu kralja Petra I. Karadordevica, ranije Trgu N, u istocnom dijelu Donjega grada, oko kojega se od dvadesetih godina oblikovao novi dio grada s najreprezentativnijim poslovnim i stambenim palacama.

Zamisao o gradnji novoga izlozbenog prostora, prvo na Mazuranicevu trgu iza zgrade Kola, pojavila se kada i inicijativa za podizanje spomenika kralju Petru I. Karadordevicu u Zagrebu koju je 1927. pokrenuo odbor uglednih gradana, poput bivsega gradonacelnika Vjekoslava Heinzela, a kojim je do smrti predsjedao nadbiskup zagrebacki Antun Bauer. Odbor je 1933. zakljucio da se spomenik kralju Petru I. Karadorcevicu ne podigne u obliku konjanicke statue, vec se sporazumio s Hrvatskim drustvom umjetnosti Strossmayer da se sagradi kao Dom likovnih umjetnosti na trgu koji je vec nosio naziv Trg kralja Petra I. Velikog Oslobodioca.

Kako je za izradu spomenika kralju Petru vec ranije bio odreden kipar Ivan Mestrovic, 'po zelji s najviseg mjesta njemu je povjerena izradba idejne skice Spomen-Doma, koju je umjetnik izradio besplatno'.             

Podrobne nacrte doma, prema Mestrovicevoj zamisli, napravili su arhitekti Harold Bilinic i Lavoslav Horvat, a poslove oko gradnje doma preuzela je novoutemeljena Zaklada doma likovnih umjetnosti Kralja Petra I. Velikog oslobodioca ciji su osnivaci bili Opcina grada Zagreba, kao legator zemljista, Odbor za podizanje spomenika Petru I. Karadordevicu i Hrvatsko drustvo umjetnosti Strossmayer. Zakladom je upravljao troclani Kuratorij u koji je svaki od osnivaca imenovao po jednoga clana.

Gradnja zagrebackog spomenika jednom od Karadordevica u dijelu javnosti primljena je s nelagodom, unatoc njegovu 'estetski prihvatljivom' obliku, bez konjanicke statue, kao i stvarnoj potrebi za novim i reprezentativnim izlozbenim prostorom. U uvjetima diktature i novinske cenzure prigovori gradevini zanemarivali su njezinu politicku i monarhisticku simboliku, vec su se ogranicavali na kritiku pojedinih arhitektonskih rjesenja, posebice neobicnoga kruznog tlocrta koji je ostavljao dojam vrtuljka.

Karikatura objavljena pocetkom 1937. u satirickom tjedniku Koprive prikazivala je gradevinu upravo kao vrtuljak kojim je upravljao Mestrovic, a na cijim su drvenim konjicima jahali clanovi Kuratorija, stupovi diktature u gradu Zagrebu.

U srpnju 1937., jos prije zavrsetka radova, Hrvatski dnevnik nazvao je gradevinu 'neestetskom nakazom' i 'glomaznom zgradurinom', koja 'zatvara vidik i nagrdjuje citav trg'. Ona tamo pristaje 'kao saka na oko', a za njezine kamene blokove potroseni su milijuni 'koji bi mogli biti temelj jednom amerikanskom 100-katnom neboderu, a ne onoj neuglednoj potleusici'.

Dom likovnih umjetnosti Kralja Petra I. Velikog Oslobodioca otvoren je simbolicno na 1. prosinca 1938., a zgradu je blagoslovio zagrebacki nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je zbog toga nekoliko dana kasnije dobio prijetece pismo potpisano s 'hrvatski nacionalisti', iako u svom prigodnom govoru nijednom nije spomenuo i njezinu spomenicku namjenu. Svi ostali govorili su o Domu iskljucivo kao o simbolu jugoslavenstva i dostojnoj uspomeni na 'Velikog Kralja Oslobodioca', o kojem je predavanje odrzao povjesnicar Ferdo Sisic. Otvaranje Doma likovnih umjetnosti predstavljalo je posljednju monarhisticku manifestaciju u Zagrebu pred skori slom Kraljevine Jugoslavije. Prva izlozba postavljena je 18. prosinca 1938. pod naslovom 'Pola vijeka hrvatske umjetnosti' i na njoj su izlagali najistaknutiji hrvatski umjetnici, osim skupine oko Ljube Babica i Krste Hegedusica koja se dva dana kasnije javila protuizlozbom u Hrvatskom glazbenom zavodu. U pozadini njihova bojkota krio se politicko-estetski spor, pa je beogradsko vladino novinstvo uoci izlozbe protumacilo da 'Ljuba Babic i njegovo drustvo koje se sastoji uglavnom od levicara, masona i frankovaca, agituju protiv toga da se, ovako reprezentativna hrvatska izlozba izlozi u jednom domu, koji je ustvari spomenik kralju Petru'. Izlozbu u novom domu ipak je otvorio Vladko Macek ciji je dolazak trebao u ocima javnosti rehabilitirati Mestrovicevu gradevinu, u kojoj je do srpnja 1941. izlozeno dvadeset postava.

Poslije uspostave NDH, Kuratorij Zaklade u svibnju 1941. promijenio je njezino ime u Zakladu Doma hrvatske likovne umjetnosti u Zagrebu, ali su ga vlasti upozorile da izmijeni i sadrzaj zakladnice kako bi 'odgovarala duhu sadasnjeg stanja'.          

Neizvjesna sudbina Doma zapecacena je u kolovozu 1941. Pavelicevom odlukom poslije koje je Kuratoriju naredeno da se 'u roku tri dana' iseli iz gradevine sto je i ucinjeno 20. kolovoza 1941.

Kada je vijest o tome objavljena, Ivan Mestrovic nalazio se u Splitu te se odmah suprotstavio pretvaranju Doma u dzamiju. Uvjeren da se odluka o tome nije mogla donijeti bez ministrove suglasnosti, 20. kolovoza 1941. pisao je u Zagreb Mili Budaku, tada ministru bogostovlja i nastave. U pismu je istaknuo kako je i sam zagovarao 'da nasi muslimani i u Zagrebu do�u do svoje bogomolje, da osjete i vide da su jedno s nama ostalima i da je tu njihova kuca kao i nas ostalih Hrvata'.                              

Suprotstavio se prenamjeni Doma jer je time pogazena svrha Zaklade koja je upravljala zgradom, oduzeta tuda imovina 'bez pitanja i pristanka vlasnika', pogazen zakon o autorskom pravu i bez pristanka autora izobliceno njegovo autorsko djelo, te omalovazen rad jedne hrvatske kulturne ustanove i drustva. Na taj bi nacin muslimani dosli do svoje bogomolje 'onako, kako su dosli onda kad se je crkva sv. Luke u Jajcu pretvorila u dzamiju'.

Budak je Mestrovicu odgovorio javno, pocetkom rujna 1941. kada je primio izaslanstvo 'Hrvata iz duvanjskog kotara', predvodeno mjesnim fratrom, koje je upozorio da nova vlast ne stvara 'ni katolicku ni muslimanska drzavu', vec 'hrvatsku drzavu na najvisim moralnim nacelima'. Rekao im je i kako 'vjerska snosljivost mora osobito u Bosni biti na visini', te ih pozvao da odu do Trga N i vide gradnju dzamije na mjestu 'doma kralja Petra' koji su, prema Budaku, gradili 'oni' protiv volje hrvatskog naroda. 'Oni su dizali u srcu hrvatskom nasim novcem 'prkos hram' svom kralju', a sada se muslimanima gradi dzamija 'da pred cijelim svijetom pokazemo da oni nisu tek trpljeni, nego da je ovo njihova drzava jednako u Zagrebu, kao i u Sarajevu'.

NASTAVIT CE SE