Ante Pavelic se pojavio tek kasnije
Jos u veljaci 1936. Mjesni odbor Narodne uzdanice u Zagrebu zakljucio je da - zajedno s Dzematskim medzlisom, opcinom grada Zagreba, Maticom hrvatskom i Hrvatskim radisom - osnuje 'zakladu za izgradnju konvikta, dzamije i ostalih vjersko-prosvjetnih institucija', ali na tome je sve i ostalo zbog sukoba koji su se u to vrijeme pojavili u drustvu, pise Zlatko Hasanbegovic u knjizi "Muslimani u Zagrebu 1878.-1945." - Doba utemeljenja": "Zagrebacki Dzematski medzlis, prvi put od utemeljenja, u prosincu 1935. raspravljao je o gradnji dzamije i 'potrebne zgrade za vjersko prosvjetni rad'. Tada je Ismetu Mufticu i Salihu Kulovicu povjereno da izrade 'pravnu osnovu za stvaranje fonda za gradnju dzamije i doma u Zagrebu i da ta pravila usklade sa postojecim propisima islamske vjerske zajednice i ostalim vazecim pozitivnim zakonima i propisima.'(...)
Tome se pristupilo tek u prosincu 1937. (ne zaboravimo, u doba tzv. "Kraljevine Jugoslavije") kada je utemeljen 'akcioni odbor' za izradu statuta fonda za gradnju dzamije u koji su usli Ismet Muftic, Mehmed Alajbegovic i Salih Kulovic. (...)
U prvi Upravni odbor Zaklade osnovan u sijecnju 1939. usli su clanovi Dzematskog medzlisa Ismet Muftic, kao predsjednik Zaklade, Salko Aleckovic, kao potpredsjednik Zaklade, Salih Kulovic, kao zamjenik tajnika Zaklade i Mehmed Alajbegovic, Mase Hrnjic, Namik Teskredzic, Adem Sokolovic i Vejsil Musakadic, kao clanovi. U studenome 1938. na temelju odluke Dzematskog medzlisa u Upravni odbor ukljuceni su i Josip Reberski, narodni zastupnik HSS-a, Ibrahim Ruzdic, sef kemijskog laboratorija Merkurova sanatorija, kao tajnik Zaklade, Omer Suljak, nastavnik u gradanskoj skoli, kao blagajnik Zaklade, Halid Muftic, cinovnik odjela za sumarstvo banske uprave, kao zamjenik blagajnika Zaklade i Omer Mujadzic, slikar i profesor na Umjetnickoj akademiji.
Reberski je figurirao tek kao veza s HSS-om, a kako je u NDH kao politicki nepocudan nekoliko puta zatvaran, poslije 1941. vise se ne pojavljuje kao clan Upravnog odbora Zaklade.
Salko Kulovic je u svibnju 1939. imenovan za ravnatelja Mirovinskog fonda privatnih namjestenika u Sarajevu, pa je njegovu duznost zamjenika tajnika preuzeo Mehmed Alajbegovic. U travnju 1941. Omer Suljak predao je ostavku na duznost riznicara, a zamijenio ga je Namik Teskeredzic koji je u travnju 1942. postavljen za profesionalnog 'gospodarstvenika-muteveliju' Zaklade sa zadacom profesionalnog vodenja 'svih gospodarstvenih stvari kao i knjigovodstvenih i racunskih, te poslova koji iz ovoga nastaju s raznim vlastima.'
Od listopada 1943. do svibnja 1945. duznost zakladnog 'gospodarstvenika-mutevelije' vrsio je Halid Mandic, cinovnik stedionice NDH, koji je od lipnja 1944. i clan Upravnog odbora Zaklade. U svibnju 1942. u Upravni odbor Zaklade, kao drugi tajnik, ukljucen je i Ibrahim Dzinic, tajnik drzavnog Zavoda za kolonizaciju.
Prvi novcani prinos na racun Zaklade, odmah nakon njezina utemeljenja, na poticaj Marije Kumicic, uplatilo je zagrebacko dionicko drustvo "Starcevicev dom" utemeljeno jos 1900. u okrilju Frankove Hrvatske ciste stranke prava u svrhu upravljanja zgradom doma.
Zato je, na prijedlog Salka Aleckovica, Dzematski medzlis u listopadu 1941. uzvratio uplatom Zakladi Ante Starcevica za podizanje Starceviceva spomenika kako bi se uvelicala 'uspomena na Oca Domovine', a jer je ista Zaklada 'bila prvi prinosnik Zakladi za izgradnju dzamije u Zagrebu.' (...)
Kako se (nap., jos ranije) cinilo da je pocetak radova samo tehnicko pitanje, Upravni odbor Zaklade u listopadu 1940. pokrenuo je, u skladu sa statutom, akciju upisivanja clanova podijeljenih prema visini prinosa na velike dobrotvore, dobrotvore utemeljitelje, pomagace i prinosnike, 'fizicke i juristicke osobe'. Njima je upuceno prigodno pismo u kojem se objasnjavao smisao cijelog pothvata, ali i ocrtavalo shvacanje nacionalnog (hrvatskoga) identiteta koje se oblikovalo medu zagrebackim muslimanima u posljednjoj godini jugoslavenske drzave. U pismu je stajalo:
'Cijenjeni gospodine! U gradu Zagrebu zivi danas oko 2.000 Hrvata islamske vjere. Njemu gravitira i geopoliticki i svojim povijesnim razvitkom prostrano podrucje Bosne i Hercegovine sa oko 800 tisuca muslimana Hrvatskog porijekla. Duhovni i politicko-povijesni preporod hrvatskog naroda dovodi i dovodit ce sve veci broj muslimana u blizu vezu s glavnim gradom Hrvatske. Oni ce biti trajna spona, koja ce vezati brojne gradove i sela Bosne i Hercegovine sa Zagrebom. Svi muslimani, koji budu ovamo dolazili, treba da u svom glavnom gradu Zagrebu nadju svoju bogomolju. Svi smo svijesni, koliko ce vjersko i kulturno-politicko znacenje imati podizanje hrama islamske molitve u glavnom gradu svih Hrvata. Na podizanje dzamije mislilo se je vec prije pola stoljeca, kada u Zagrebu nije bilo muslimana osim nekoliko studenata. Danas je ta misao sazrela i postala svojinom hrvatskog naroda obiju vjeroispovijesti. Grad Zagreb postao je velikim dobrotvorom 'Zaklade! Zagrebacke dzamije poklonivsi joj prostrana gradilista na vidnu mjestu u gradskom sredistu. Misao, koju trajno u svijest dozivaju narodne gradjevine, trazi da ova dzamija ne bude samo cedan dom molitve, nego vidjen i dragocjen spomenik, koji ce svojom umjetnickom ljepotom trajno svjedociti o uzajamnom razumijevanju i skladu, koji u hrvatskom narodu u doba njegova osvjescivanja sve jace veze njegove muslimanske i katolicke pripadnike. Ta dzamija biti ce simbol novog vremena i vidan znak povijesne uloge hrvatskog naroda, u kojem se dodirnuse i uskladise dvije kulture: islamski istok i katolicki zapad. (...)
Poslije uspostave NDH u pripreme za gradnju ukljucili su se i Drustvo za poljepsavanje grada Zagreba i Drustvo Zagrepcana ciji su predstavnici od arhitekta Zvonimira Pozgaja zatrazili da se izjasni s 'urbanistickog i arhitektonskog gledista' o gradnji dzamije na Zelengaju. Njima se cinilo kako je gradnja dzamije dobra prigoda da se pristupi konacnoj regulaciji Radnickog dola sve do Ilickog trga. Prema tom prijedlogu zelengajska dzamija trebala je biti postavljena 'u osi zelengajskog djecjeg igralista na povisenom mjestu u sumi.' Pozgaj je mislio i kako bi se 'pomocu dzamije odmah rijesilo i pitanje koje vec godinama ceka rjesenje, a to je rusenje onih vlaznih i nehigijenskih nastambi u Radnickom dolu.' Zagrebacki industrijalac Ludas u ime drustava preuzeo je troskove izrade skice dzamije i urbanisticke regulacije te je sam dao 'planirati i izravnati teren za dzamiju.' Nacrti Zvonimira Pozgaja i Omera Mujadzica dovrseni su do kraja lipnja 1941., a zatim ih je predsjednik Mjesnog odbora Narodne uzdanice Milan Decak odnio u Sarajevo reis-ul-ulemi Fehimu Spahi koji ih je odobrio uz primjedbu 'da bi mozda radi konservativaca trebalo da bude minaret s desne strane od svetista, a ne s lijeve mu, i to nije bas imperativ, vec samo jedna sugestija'.
Drustvo za poljepsavanje grada Zagreba u vezi s konacnim izborom lokacije uputilo je predstavku gradskim vlastima i prilozilo nacrte dzamije. U njoj se navode razlozi za gradnju na Zelengaju, opisuju gradevinske znacajke terena na kojem ce se podici dzamija 's krasnom naravnom pozadinom stoljetne sume'. Navodi se i kako u blizini ima 'mnogo prostora za izgradnju muslimanskih vila i time bi dobilo srediste dzamije izgled, koji bi zaista odgovarao znacenju dzamije, a na gledaoca cinilo bi dojam raskosnosti pune sara i ljepote'.
Sedreni odljevi i slike zelengajske dzamije u srpnju 1941. izlozeni su za gradanstvo u izlogu trgovine Grivicic u Ilici 10. Izaslanstvo Drustva za poljepsavanje grada Zagreba s nacrtima je upoznalo i tadasnjega gradonacelnika Ivana Wernera kojem je 'izmaklo nehotice, da ce za sve biti iznenadjenje glede mjesta, koje ce se odrediti za dzamiju'.
Isto 'izaslanstvo gradjana' primio je i Pavelic koji ih je 'kratko odbio' jer je 'to mjesto nepodesno za dzamiju, jer je neugledno i suvise daleko i da on u pogledu dzamije imade sasvim drugo rjesenje.'
Svoju odluku prvi put javno je objavio 7. kolovoza 1941. kada je primio izaslanstvo uleme okupljene oko drustva El-Hidaje, predvodeno Ademagom Mesicem, Hakijom Hadzicem i Mehmedom Handzicem, koje mu je predalo nacrt Ustava Islamske vjerske zajednice sastavljeno od anketnog odbora u Sarajevu.
Pavelic je tada rekao kako je odlucio da se u dzamiju preuredi Dom likovnih umjetnosti na Trgu N i pozvao Mesica da obide Dom i potvrdi njegovu odluku, a nazocne je pozvao da dodu 'na svecanost kada bude otvorena dzamija u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu'.
Novine su o tome prvu vijest objavile 14. kolovoza 1941., uz obrazlozenje da se odustalo od gradnje na Zelengaju, 'jer bi ondje dzamija bila smjestena suvise daleko od sredista grada (...)', i izjavu gradonacelnika Wernera da ce radovi zapoceti odmah, cime ce biti ostvarena 'davna zelja svih Hrvata da u gradu Zagrebu pripadnici muslimanske vjeroispovijesti dobiju najljepsi spomenik, prekrasnu muslimansku dzamiju'.
Pavelic je, naime, o gradnji dzamije u Zagrebu razmisljao jos u emigraciji prije 1941. kada je i svojerucno izradio nekoliko njezinih skica koje je pokazao zagrebackom muftiji.
Odabrao i priredio: Mate Basic
NASTAVIT CE SE
____________________________________________________
IDEJA O ZAGREBACKOJ DZAMIJI I POSLJEDNJI TRZAJI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE: Poslije uspostave starojugoslavenske (Macekove) Banovine Hrvatske, zagrebacki muftija Ismet Muftic i Mehmed Alajbegovic u studenome 1939. pohodili su Vladka Maceka u njegovu domu i stranackom sjedistu u Prilazu Gjure Dezelica, a on je pozdravio zamisao o gradnji dzamije 'jer muslimani Banovine Hrvatske u svome glavnom gradu trebaju imati svoju bogomolju'. Poslije susreta s Macekom, Upravni odbor Zaklade uputio je predstavku banu Ivan Subasicu i gradonacelniku Mati Starcevicu sa zahtjevom za dodjelu zemljista za gradnju dzamije i ostalih zgrada. U sijecnju 1940. zagrebackog muftiju Ismeta Muftica i tajnika Zaklade Ibrahima Ruzdica primili su ban i gradonacelnik te im obecali 'kako materijalnu tako i moralnu pomoc'. Poslije toga, Zakladi su u ime Grada predlozene cetiri lokacije za dzamiju: 'ugao Samoborske (danasnja ulica Bozidara Adzije) i Badaliceve ulice; ugao Samoborske i Kranjceviceve ulice; na Varazdinskoj cesti (danasnja Vukovarska avenija) kraj igralista Gradjanskog kluba; jedan dio Botanickog vrta tako da procelje gleda u Gundulicevu ulicu; jedno zemljiste koje lezi u Voncininoj ulici.' Zakljuceno je 'da se zatrazi zemljiste u Botanickom vrtu' i da se predlozi 'da bi grad darovao za to i jednu parcelu u Zvonimirovoj ulici gdje bi bila izgradjena zgrada za uzdrzavanje dzamije.' (...) Zahtjev za dodjelu zemljista, gradonacelniku i banu predao je i reis-ul-ulema Fehim Spaho prigodom boravka u Zagrebu, pa je Gradevno-regulatorni odbor gradskog zastupstva 18. rujna 1940. konacno zakljucio da se dzamija sagradi na Zelengaju sto je Upravni odbor Zaklade i prihvatio. Radovi ipak nisu mogli odmah zapoceti zbog nerijesenih imovinskih odnosa, urbanisticke regulacije te suprotstavljenih misljenja o konacnom odabiru dijela Zelengaja za gradnju dzamije. Pojavila se i ponuda zamjenske lokacije na Gupcevoj Zvijezdi buduci da je 'zemljiste u Zelengaju maleno i izvan ruke', pa je Upravni odbor Zaklade pocetkom travnja 1941. ovlastio zagrebackog muftiju Ismeta Muftica, Ibrahima Ruzdica i Mehmeda Alajbegovica da s 'gradskom opcinom okoncaju pregovore za dobivanje zemljista na Gubcevoj Zviezdi...'